Isusovac pater Roko Prkačin, okrijepljen otajstvima vjere, preminuo je u ponedjeljak, 15. lipnja u Općoj bolnici u Dubrovniku u 89. godini života, 69. godini redovništva i 59. godini svećeništva, javili su iz Rezidencije Družbe Isusove u Dubrovniku.
Sprovod pokojnika bit će u srijedu, 17. lipnja na Gradskom groblju Boninovo u Dubrovniku. Misa zadušnica služit će se u crkvi sv. Petra na Boninovu u 16.00 sati, a u 17.00 sati bit će ispraćaj na groblju.
Roko Prkačin rođen je 16. kolovoza 1931. u Crnićima (općina Stolac), u obitelji pobožnih roditelja Ivana i Mare rođ. Bošković. U obitelji je bilo osmero djece. Njegova majka je u tajnosti molila da barem jedno od njene djece bude svećenik.
Osnovnu školu započeo je u zavičaju, ali ju je zbog izbjeglištva pred četnicima morao završiti u Gradecu kraj Križevaca. Klasičnu gimnaziju započeo je u isusovačkom sjemeništu u Travniku (1944./45.), a kad su partizani 1944. protjerali isusovce iz Travnika i oteli gimnaziju, nastavio je školovanje u šalatskom sjemeništu u Zagrebu. U novicijat Družbe Isusove stupio je 4. kolovoza 1951. u Zagrebu na Fratrovcu. Studij filozofije i teologije završio je u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 30. srpnja 1961.
Svećenički rad započeo je u Dubrovniku najprije kao odgojitelj, a zatim kao duhovnik đaka u sjemeništu (1961-1965). Licencijat iz teologije postigao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Poslije toga imenovan je učiteljem isusovačkih novaka. U teškom razdoblju krize duhovnih zvanja sedamdesetih godina, savjesno i odgovorno u novicijatu je poduzeo mnogo promjena. Pokazivao je mnogo strpljenja i razumijevanja u odgoju, na čemu su mu mnogi ostali vrlo zahvalni.
Nakon mandata učitelja novaka, započeo je doktorski studij na Institutu za duhovnost Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu te je 1980. obranio disertaciju pod naslovom: “Uloga i razvoj kristologije duhovnih vježbi Ignacija Loyola prema tumačenju Ericha Przyware”. Nakon doktorata nastavio je rad u školstvu i odgoju. Bio je duhovnik bogoslova na Jordanovcu, a potom trajno predavao duhovnu i dogmatsku teologiju na Teološkom studiju i Odjelu za kršćanski nazor Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, a zatim i na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, do umirovljenja.
Deset godina bio je tajnik i zamjenik isusovačkog provincijala. Zatim je ponovno je bio duhovnik, pa šest godina rektor malog sjemeništa Družbe Isusove na Fratrovcu u Zagrebu i ravnatelj Doma duhovnih vježbi (1993-1999). U tom razdoblju, pod njegovom upravom obnovljena je zgrada sjemeništa. Bio je i poglavar Rezidencije Presvetog Trojstva („Centro Alleti”) u Rimu. Po povratku iz Rima, od 2004. djelovao je u isusovačkoj zajednici u Dubrovniku, kao ispovjednik, voditelj duhovnih vježbi i pisac.
Na znanstvenom području, uz redovita predavanja, objavio je niz znanstvenih članaka iz područja duhovnosti. Vodio je mnoge tečajeve duhovnih vježbi i organizirao nekoliko seminara o njima. Dok je bio u Dubrovniku, osobito se posvetio proučavanju života i mučeništva o. Petra Perice, a rezultate tog rada objavio je u dvama izdanjima knjige “O. Petar Perica, DI. Pjesnik i mučenik” (2014., 2019.). Neumorno se zauzimao za pokretanje procesa njegove beatifikacije.
O. Roko ostaje u uspomeni subraće kao vjeran isusovac, vrstan duhovni vođa i poznavatelj duhovnosti, vedar i komunikativan subrat, koji je ustrajno i bez pritužbi radio do kraja, trošeći se za Kraljevstvo Božje usprkos različitim zdravstvenim problemima. Ostao je dosljedan svome mladomisničkom geslu: “A ja ću vrlo rado sve žrtvovati i sama sebe za duše vaše” (2. Kor 12,15). Gospodin ga je nagradio tako da svećenički put dovrši u Dubrovniku, gdje ga je i počeo, te počine na Boninovu u društvu svoga uzora o. Petra Perice.
