Danas je u 87. godini života preminuo poznati dubrovački odvjetnik, počasni član VK JUG-a gospar Davor Poković.
-Ljudi koje volimo uvijek odlaze prerano, bez obzira na to koliko imaju godina. Jedno je sigurno, vrijeme koje smo proveli s njima uvijek ćemo pamtiti, napisali su na svojim stranicama iz VK Jug Adriatic osiguranja. Objavili su i intervju koji je gospar Poković dao za knjigu “Pet do 100” i prenosimo ga u cijelosti.
Tekst je iz knjige „Pet do 100“
Davor Poković
Gospar Davor Poković je u malo manje od dvadeset godina igračke karijere prošao sve –od najmlađih uzrasta Juga preko seniorske momčadi i kapetana kluba pa sve do reprezentacije. Njegovi suigrači će ga opisati kao iznimno odgovornog i kvalitetnog igrača, a tko god je proveo dio svog vremena u Jugu bez ikakve će rezerve reći za gospara Pokovića kako je uvijek bio spreman pomoći svom Jugu.
Zašto Jug? Kako je uopće došlo do toga da postanete jugaš?
U našu su obiteljsku kuću tadašnje vlasti uselile obitelj Vlaha (Bata) Orlića i on je bio taj koji me doveo na Danče. Inače sam Banjar i kupao sam se na Banjama. Dakle, on je „krivac“ za moj dolazak u Jug te 1952. godine, a imao sam 14 godina. Morate znati da tada nije bilo pionirskih natjecanja u vaterpolu, tako da sam prvo nastupao u plivanju. Pamtim prvi nastup u Rijeci. No već sam godinu dana kasnije počeo igrati vaterpolo i 1953. godine smo bili omladinski prvaci Jugoslavije, a ja sam bio prva rezerva, čak sam odigrao jednu utakmicu.
Dakle, jugaš od prvog dana, pa sve do danas…
Mnogi ne znaju da sam pauzirao godinu dana jer me Vinko Cvjetković, koji je tada bio trener, išćer’o s Danača. Nisam pomaknuo baru kako je on tražio i tako sam godinu dana jedrio u Orsanu. Vratio sam se ’55. i tada sam bio najbolji igrač juniorske momčadi te sam već tada imao prvi nastup za seniore protiv Jadrana iz Hecerg Novog. Sjećam se i zadnje utakmice za Jug, a ona je bila 1970. godine u Kranju protiv Triglava. Sve u svemu odigrao sam 16 seniorskih prvenstava.
Je li istina da je kupalište određivalo kojim ćete se sportom baviti.
Donekle. Iako je najveća većina u to vrijeme bila s Danača, nas nekolicina smo bili s Ploča. Vlado Ivković, Bato Orlić, Srđ Murvar, Aco Lečić i ja smo išli skupa. Nismo smjeli svući majicu, nego smo po onome suncu pješačili kako bismo došli na trening. Ipak zanimljivo je da je u to vrijeme bilo malo igrača preko Boninova. Jedini Pero Katušić s Kantafiga i Ćićo Obuljen iz Lapada. Prelaskom na bazen u Gruž, to se promijenilo.
Čega se sjećate iz dančarskih dana? Doživljaji… Porat, treninzi.
Treniralo se na Dančama, ali bismo sredinom srpnja postavili igralište u Portu. Tako smo ujutro bili na Dančama, a navečer u Portu. Budući da su se ljudi tamo šetali, svaki naš trening je bio jako posjećen. Morate znati kako je bilo teško trenirati na Dančama popodne jer nam je smetao maestral.
Kakvi ste bili kao momčad? Jeste li bili prijatelji?
Svi smo bili veliki prijatelji i stalno smo se družili. Čak i kasnije na studijama.
Kako su vas gledali u Gradu?
A kao prave sportaše. Isto k’o i danas, možda čak i bolje. Tada nije bilo puno sportova i nije bilo televizije. Tako da je Jug u Gradu u to vrijeme bio sve.
Je li vam činjenica da ste jugaš pomogla u životu?
Jest. Po završetku fakulteta sam dobio mjesto pripravnika na sudu zahvaljujući Jugu. Kada sam završio fakultet ministar pravosuđa je bio jugaš Đuro Dabelić i on mi je pomogao. Također sam od Grada dobio stan na korištenje što mi je jako puno značilo. Položaj igrača Juga i reprezentacije donio mi je jako puno životnih kontakata. Ljepota sporta je u tome što sam preko Juga upoznao puno ljudi koji su mi bili spremni pomoći i kojima sam ja bio spreman pomoći.
Koga se od trenera sjećate?
Imao sam puno trenera od Luke Ciganovića, preko Vlaha Kojakovića, Lovra Štakule, Banđura… ali najviše se sjećam Blaga Barbieria. On je bio odličan kondicijski trener za kojega sam uvijek tražio da bude uz nas jer bi nas najbolje pripremao. Tako je bilo do kraja moje karijere. Kada bih se vratio s fakulteta, znalo bi se koliko dana imam za pripreme pa bi mi on složio program i ja bih bio spreman za prvenstvo. Ali, morao sam slušat’.
Kapetani?
Kad sam počeo bio je Vlado Ivković, poslije Hvoje Kačić, potom Pero Katušić i onda je mene zapala ta čast, iako je Pero dugo igrao pa sam kratko bio kapetan.
Igra iz toga vremena?
Do početka pedesetih je bilo pravilo da se nakon sučevog zvižduka nitko nije smio micati. Kada bi se pokušavalo steći prednost u tom „mrtvom“ vremenu publika bi vikala: „Jedri, jedri!“. Tu nije bilo mjesta kontranapadu, tako da sidruni i bekovi nisu morali biti plivački spremni. No, promjenom tog pravila kreću kontranapadi i plivački vaterpolo. Ta promjena pravila koincidira s pojavom splitskog Mornara i trenera Boža Grkinića koji je uveo moderan način treniranja. On je jedan od najzaslužnijih trenera koji je odredio u kojem će smjeru ići vaterpolo ondašnje države.
Rivali?
Do pojave Mornara najveći rival je bio Jadran iz Splita. Primjerice, Luki Ciganoviću je samo derbi s Jadranom bio važan. I kasnije, kad je Jadran bio loš, svejedno mu je to bila najvažnija utakmica u sezoni. Pred rat se digla Victoria sa Sušaka, a poslije toga se pojavio Mornar. Tek krajem pedesetih godina se pojavio Jadran iz Herceg Novog, a kasnije od šezdesetih Partizan.
Prelazak Iva Štakule u Mornar?
Obitelj Štakula je bila hrvatski orijentirana. Stari Mato, mesar na pjaci i sva tri njegova sina su tako živjeli. Zbog toga su ih progonili iza Drugog svjetskog rata. Kasnije sam doznao da su Iva znali posebno maltretirati prilikom dolaska na Danče, a on to više nije mogao podnijeti. Javio se vječitom tajniku Peru Koliću i on mu je dao ispisnicu. To se nije znalo. Naši su mu ljudi vikali da se prodao u Split. Nisu znali da on nikada ne bi pošao iz Juga da nije bio primoran. UDBA ga je natjerala na prelazak u Mornar.
Porat?
Pitanje je bilo koji vjetar puše. Dok bi maestral sve očistio, šilok bi svo smeće doveo unutra, a bio je jedan poštijer Pero koji bi čistio plivalište u kaiću. On je sam po sebi bio predstava. Sa svih strana su bile tribine, ponekad bi koča zatvorila izlaz na more, a navijalo se i sa zidina. Kada su u Portu igrali Talijani ’59. godine nisu mogli vjerovati kakvo je to navijanje. Skidali smo se tamo gdje je danas Klub pomoraca i kad su ušli u Porat kroz onaj mali prolaz rekli su da imaju dojam da igraju u lavljoj špilji. Publika je bila odmah do suca i sjećam se kad su bacili suca u more. Bacio ga je stanoviti Boro Bogdanović iz Pila koji je bio kondukter u tramvaju. Nije bilo nekog posebnog razloga, samo ga je malo gurnuo, a ovaj se klatio nekoliko sekundi i na kraju ipak upao, ispraćen ovacijama. Na kraju ga je dr. Petar Kačić nagovorio da nastavi suditi utakmicu.
Koja Vam je pobjeda ostala urezana u sjećanju?
Finale omladinskog prvenstva 1956. godine. Pun Porat. Igramo protiv Mornara i oni povedu 1 : 0. Potrefile su mi se dvije šraube iz kojih sam zabio dva gola i pomogao osvojiti naslov. Sjećam se i utakmice godinu dana kasnije protiv Jadrana iz Herceg Novog koji je izgubio od nas 1 : 0, što im je tada značio i gubitak prvenstva, a ja sam zabio gol s centra, slučajno.
A poraz?
Iako je kroz kraj pedesetih starija generacija bila na vrhuncu, osjećao se svojevrsni revanšizam svih struktura saveza prema Jugu zbog onoga što se događalo prije Drugog svjetskog rata, a budimo pošteni i recimo da je bilo svega. Čak smo osvajali prvenstva nakon samo jedne odigrane utakmice. Te 1960. godine smo bili blizu osvajanja prvenstva, ali nismo uspjeli. Igrali smo protiv splitskog Jadrana 4 : 4. Mi zabili 4 gola iz igre, a oni sve iz četveraca. Sudio je Renato Vučetić.
Prelazak u Gruž ’61. godine?
Zadnja utakmica u Portu je odigrana u listopadu ’60. godine i to protiv Partizana za kojega je igrao Bato Orlić. Gruž je otvoren ’61. turnirom na kojemu su sudjelovala dva Jadrana i jedan engleski klub. Tada bazen nije bio kao danas. „Vaska“ je bila betonska, a voda se nije grijala. No, služilo je svrsi. Tek ’74. godine HTP Dubrovnik je dobio Hotel Stadion na upravljanje, a zauzvrat je bazen obložio pločicama i uredio grijanje. Punih se 13 godina igralo bez grijanja, a samo jednom smo improvizirali i doveli cijevima paru iz Radeljevića.
Ispadanje iz prve lige…
Godina je 1963. i Hrvoje Kačić prestaje igrati, a Nonković ide u Zvezdu. Bila je to zadnja sezona u kojoj smo kako-tako uspjeli odigrati sezonu. Godinu dana kasnije se nismo mogli skupiti. Ivo Fabris, rezervni golman, je bio sedmi igrač. Zašto se to dogodilo? Klub jednostavno nije ni organizacijski ni stručno odgovorio prelasku u Gruž. Do povratka dolazi 1966., ali tada već u klub ulazi mlada generacija predvođena Đurom Savinovićem i Željkom Vukčevićem, a tu su bili i Garvan, Staničić, Dabrović…. Mi stariji ih pratimo sve do kraja šezdesetih godina. Ta generacija je igrala kroz sedamdesete, a u našem mlađem pogonu dolaze braća Vuletić, Sukno, Đuho, Milat i ekipa koja dolaskom Boška Lozice dobiva na nevjerojatnoj vrijednosti i osvaja i naslov prvaka države i Europe.
Kojeg se predsjednika rado sjetite?
Ispadanjem iz lige od ’64. pa sve do ’66. godine Jug je bio prilično napušten od svih, pa čak i od Grada. No, tada na mjesto predsjednika dolazi Boro Kosović. Po meni je on bio jedan od boljih predsjednika Juga. Vjerujete li da je on postavljao igralište prije utakmice jer nije imao tko drugi. Zaslužio je da ga se spomene jer je prihvatio tu dužnost i izveo Jug iz krize.
Balon, gašenje kluba ili promjena imena…
Zimske sezone smo znali igrat u Kuparima, ali su Kupari tijekom Domovinskog rata bili devastirani i nama je prijetilo gašenje poput Korčule koja je svojevremeno imala odličan klub. U prvom redu zaslugom tadašnjeg predsjednika Đura Kolića i Atlantske plovidbe u Gruž je došao balon i to je spasilo Jug od propadanja. Iz vrha Hrvatskog olimpijskog odbora je bilo obećano da će nam dati 100 tisuća maraka za postavljanje i održavanje balona, ali oni su zauzvrat predlagali da Jug promijeni ime. Asociralo ih je na Jugoslaviju, što je bila totalna glupost. Jug je dobio ime po strani svijeta, a malo tko zna da je istovremeno u Beogradu osnovan klub koji se zvao Sever. Uprava Juga, najviše zahvaljujući starim igračima, je donijela odluku da nema mijenjanja imena, a bilo je i onih koji su mislili drugačije. Kad je na red došlo da treba pokriti troškove balona u Hrvatsko se olimpijskom odboru nitko nije javljao na telefon. No, zahvaljujući našim ljudima uspjelo se.
Luko Vezilić?
Kroz veći dio moje karijere golman je bio Pero Katušić, ali on se 1968. godine htio oprostiti. Ivo Kolić, brat od Đura Kolića nam je kazao kako u Cavtatu ima jedan mladić koji je strašno talentiran. Doveli smo ga i pucali mu na treningu. Na prvu je branio odlično, ali parabola ili cimanje su ga izbacivali iz ravnoteže. U Cavtatu se cimanje i parabola nisu kontali, a mi smo mu morali objasnit da u igri toga ima. Onda je Pero Katušić rekao da će godinu dana braniti, a da Luko bude rezerva, a sljedeću godinu – obratno. I prva dva kola smo igrali izvan Grada i sve je bilo u redu. Luko Vezilić je bio golman. No, došlo treće kolo i u Gružu igramo protiv Jadrana iz Splita. Nema Luka! On se sakrio u parku jer ga je uhvatila trema. Nakon toga je postao najbolji golman na svijetu.
Đuro Savinović?
Počeo je igrati s 15-16 godina, ali bio je talent. Na turniru u Minsku u Bjelorusiji Đuro se prepao. Nikako taknut’ loptu. Nakon prvog sam mu dijela prišao i pitao ga što se događa. Tada sam mu rekao da se nema čega bojati i da može igrati slobodno, a tako je i igrao. Vjerujete li da smo ’69. godine igrali s Jadranom 10 : 10 i svih deset golova smo dali iz četveraca, a svih deset je pucao i dao Đuro Savinović. Bio je hladan i jako koncentriran igrač.
Grupna fotografija je s proslave 100 godina kluba – s lijeva : Pero Katušić, Lukša Peko, Davor Poković i Pavo Dabrović
