Prema njenoj knjizi gledat ćemo predstavu na Igrama, a piše i tekst za mjuzikl o dubrovačkim 80-tim

Najava da će roman prvijenac Ivane Lovrić Jović “Vidi kako Lokrum pere zube” biti prikazan na Dubrovačkim ljetnim igrama kao produkcija s kojom se, nakon puno godina na festivalu pojavljuje naše domicilno Kazalište Marina Držića, zavibrirala je pozitivno. Osobito kod onih koji sve te kamenčiće slažu u neku vrstu identifikacijskog mozaika kojemu i sami pripadaju.

No, takva vrsta umjetničkog uzbuđenja nije jedina koja se u nekim budućim planovima vezuje uz ime Ivane Lovrić Jović, budući ona piše i tekst za mjuzikl Nikše Kušelja o zlatnim dubrovačkim 80-tim godinama za čiju će glazbenu stranu biti zadužen svestrani Ante Gelo.

Pa i to nije sve. Pročitajte u nastavku!

Teatarski “rasplet” svakako je lijepi i uzbuđujući nastavak postojanja Vašeg romana “Vidi kako Lokrum pere zube”. Jeste tako nešto očekivali?

-Roman je nastao iz potrebe da se zapiše nešto što nije moglo ostati nezapisano. Tako, valjda, nastaje svako umjetničko djelo. Bez ikakvih očekivanja, osim onoga da rukopis netko poželi otisnuti. Kad se to dogodilo, mislila sam da sam s tim tekstom zauvijek razriješila. Odlične reakcije su me veselile, ali sam ih doživljavala kao kraj. Pogotovo kad je, nakon svoje pozitivne kritike u Jutarnjemu listu, Igor Mandić preminuo.

Međutim, mjesec dana poslije nazvao me redatelj Paolo Tišljarić, ravnatelj Kazališta Marina Držića, i rekao kako želi dramatizirati taj roman, kako se raspitao tko je bio moj otac i kako je to priča koju želi sam i režirati. Upitao me bih li, za početak, željela sama napisati dramski tekst. Odbila sam jer mi samo razmišljanje o tome stvara nered u glavi i uznemirenost.

Roman će, stoga, dramatizirati Marijana Fumić, Dubrovčanima poznata kao dramaturginja predstave Glava lava.

Ta dva naslova, osim istoga dramaturškog potpisa dijele još jednu poveznicu – izdavačku kuću Vuković i Runjić. Glava lava izišla je 2020. godine i postala dramski tekst 2021. kao naslov predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Isto se to događa i mojemu romanu na drugačiji način.

ROMAN PRVIJENAC Vidi kako Lokrum pere zube Ivane Lovrić Jović

Naime, dubrovački je teatar, nakon mnogo godina pozvan da sudjeluje u repertoaru Igara u sljedećoj sezoni. Paolo Tišljarić ponudio je upravo taj naslov, a intendantica, Dora Ružjak Podolski, s tim se izborom složila. 

Ja ću u tom dramskom tekstu biti nešto kao redaktorica, druga po redu dramaturginja. Sadržaj dijaloga bit će mi zadan, ali ja ću ga uobličiti prema svojemu spisateljskom osjećaju. To znači da će dramaturginja odlučiti sve drugo: kako će donijeti likove, koje će likove istaknuti, koje će ispustiti, koje će radnje iz romana ispričati i na koji način, kako će se isplesti iz mreže višeslojnosti toga romana toka misli i, s druge strane, kako će misli i osjećaje prenijeti kroz dijaloške dionice. Radi se o dramskome tekstu pa se sve to izriče kroz dijalog. Ja ću mu samo odrediti krajnji oblik, ne strukturni i sadržajni, nego jezični i stilski.

Redatelj je najavio moderan pristup, a o prostoru na kojemu će se predstava izvoditi razgovaramo i s intendanticom, ali odluka još nije pala.

Iznenađena sam koliko ih zanima moje mišljenje o svim tim odlukama, očekivala sam tretman mrtvoga pisca. Jedna mi je glumica rekla kako je sretna što će raditi komad živućega autora jer se s njim može rasvijetliti sve što je sjenovito.

Zabavno mi je slušati prijedloge tko bi me trebao glumiti

Znate li tko će biti u glumačkoj podjeli? Zanima li vas tko će se naći u ulozi Ivane Lovrić Jović, a tko u ulozi oca, supruga, djece…?

-Ne znam tko će biti u glumačkoj podjeli. Često me prijatelji pitaju tko će glumiti mene ili koga bih voljela na tome mjestu, ali ne znam odgovora ni približno. Čudno mi je što ne razmišljam o tome, barem povremeno. Padnu mi na pamet možda samo prijedlozi mojih prijatelja ili ljudi iz toga procesa, ali ni to me ne zaokuplja predugo. Donekle mogu zamisliti glumce za uloge mojih bližnjih, ali za sebe ne.

Zabavno mi je slušati te prijedloge jer tako po prvi put imam uvid u to kako me ljudi doživljavaju. To se dosad nisam ni pitala, ali ne doznajemo samo ono što pitamo. Izostanak idejnosti uzrokovan je i nepoznavanjem glumaca dubrovačkoga teatra. Poznajem ih tek pet, šest. Znam da neki nisu iz Dubrovnika, ali mislim da organski lokalni govor u ovome komadu neće biti važan, roman nije pisan na dijalektu, osim pokoje riječi u dijaloškome dijelu, sasvim nenametljive.

Paolo je spomenuo da bi pozvao i kojega gostujućeg glumca ili glumicu. Nisam mu poslije toga slala liste imena u porukama. Dapače, opet potpuna bezidejnost. Pomalo me to iznenađuje, na sasvim zabavan način. Intrigira me kako će Paolo razriješiti to što su glavni likovi u knjizi prikazani u različitim životnim razdobljima. Može li imati nekoliko glumaca za jedan lik ili će to riješiti nekim redateljskim postupkom. Kojim? Kako zabavno!  

Što bi Vama, kao autorici knjige, trebala biti okosnica predstave. To je zanimljivo pitanje koje se nameće i svima koji su roman pročitali i iščitali kroz svu njegovu slojevitost.     

-Ne znam što će biti okosnica. U romanu je to odnos između oca i mene. Tko zna što će to biti u komadu, na to ne želim utjecati. Dramaturginja i redatelj roman doživljavaju kao fikciju, pogotovo dramaturginja koja me ne poznaje i ne živi u Dubrovniku. Mašta čini svašta. 

Često se mogu čuti i polemike može li predstava ili film postići adekvatan uspjeh književnog predloška. Što bi prema vašem mišljenju bilo bolje napraviti – pročitati roman prije ili poslije njegove dramatizacije?

-Predložila bih da se to doživljava odvojeno. Ako nekoga zainteresira knjiga nakon odgledane predstave, neka čita. U svakom slučaju, knjiga je već godinu dana u knjižari, a predstava će biti za deset mjeseci. Svakako je loše ako se predstava ne može razumijeti bez prethodno pročitane knjige. Onda je ta predstava loša.

Vjerujem i nadam se da će komad prenijeti atmosferu iz teksta. To mi je jedino važno. Znači da bi trebao biti težak kroz smijeh i duhovit uz suzu, dalek od banalnosti. Tužan vic. I da bi trebao prenijeti pozitivan duh, uvjerenost u lijepu budućnost uz preuzimanje odgovornosti za vlastiti život, a u potpunosti bi trebao izbjeći Kalimerov osjećaj nepravičnosti, šnjuhavost i okrivljavanje drugih za osobna nezadovoljstva, bili oni konkretne osobe ili sustavi, država i svijet.

Nitko od odraslih likova u knjizi nije žrtva, barem se tako ne osjeća.        

“Genijalna prijateljica” je, prema mom mišljenju, korektna predstava, baš ništa više od toga, ali sam od mnogih čula kako bi predstavu bilo teško pratiti da se nisu prije pročitale knjige…

-Nisam oduševljena tim književnim naslovima, čitala sam u izvorniku tu tetralogiju koliko sam izdržala, jednu knjigu i pol, ne razumijem opću pomamu za pojavom Elene Ferrante, tko god ona bila. Tu je priču vrijedno ispričati, i ispričana je školski korektno, ali da toliki odjek ima… ne razumijem. Predstava mi je bila u redu, nisam očekivala mnogo.

I da, da nisam iz knjiga imala obavijesti o likovima i silnim srodničkim odnosima među njima, malo bih razumjela. Trebalo je dijeliti s programom obiteljska stabla, valjda. A toliko dobrih knjiga ima…

Trenutačno poduplano čitam Bodrožićine Sinove, kćeri. Svaku rečenicu po dva puta. Ne zato što ne razumijem, nego zato što se ne želim odvojiti od ushita koji osjetim u svakoj novoj rečenici. Od prožetosti čitavog organizma spojem od nekoliko riječi. To je štivo za mene. Radnje mi nisu toliko bitne, trebaju mi samo kako bi omogućile postojanje lika, kako bi ga izgrađivale te stvarale odnose među likovima. Radnja radi lika.

Zanimaju me osobnosti, psihe, osjećaji i izričaji. Vjerojatno zato nikad nisam polazila neku spisateljsku radionicu, a prošla sam više glumačkih radionica bez želje da budem glumica. Ondje sam doznala ono o čemu me zanima pisati. O čovjeku i njegovim unutarnjim procesima, o odnosima u nastajanju, trajanju i nestajanju.      

Sjećam se kako se svojedobno po teatarskim hodnicima znala čuti šala da redatelji više vole raditi tekstove mrtvih književnika, jer oni ne zanovijetaju. Imate li već sada svoj stav o tome koliko ćete se uplitati u redateljski posao i biti prisutni na probama?

-Poštujem tuđu struku i cijenim stručnjake. Redatelju i dramaturginji želim da rade u najvećoj mogućoj slobodi. Kad bi mi rekli kako me ne žele blizu do premijere, ne bih se približavala.

Ne znam je li to normalno ponašanje autora, ali sam u te osjećaje sigurna. Upravo počinjem pisati novi roman, biografiju jedne osobe, javnosti nepoznate. Dogovor je da mi kazuje život, a ja ga zapisujem i umjetnički interpretiram. Ona je autor svoga života, ja sam autor priče o njezinu životu. Ne bih voljela da se previše upliće u tekst, ali želim da ga prati i komentira.  

Paolo, koliko vidim, želi moju suradnju i ona se već događa. Pri takvim sam razgovorima ushićena i krv mi je uskovitlana. Velika lijepa uzbuđenja koja zaista nisam očekivala u ovom životu.   

Mjuzikl o zlatnim godinama Grada, za glazbu zadužen Ante Gelo

Osim ove zbilja lijepe vijesti vezane uz Vaš roman, stigla je i još jedna – mjuzikl Nikše Kušelja za koji pišete tekst. Otkud suradnja s Kušeljem i što će se iz 80-tih godina, kojima se bavi, kroz njega oživjeti? Imamo li ikakve detalje o tome?

-Suradnja je došla k’o grom iz vedra neba. Ispisom nepoznata broja na zaslonu mobitela (da su djeca bila uz mene, ni bih se bila ni javila).

Poznavali smo se površno. Kad mi je počeo opisivati projekt, zaključila sam da me treba kao asistenticu za dubrovački govor pa sam ga upitala: “A dobro, tko piše tekst?”. On je odgovorio: “Pa ti!”.

Onda smo se par mjeseci čuli svaki dan, viđali, razgovarali o tome što je točno zamislio. Nikša je već poznat kao izvrstan poznavatelj filmologije, tako i filmografije. Dobila sam popis stručne literature i filmova, razgovarali smo o svemu tome nakon što sam ja to pročitala i odgledala, uz tu literaturu savladavala sam zakonitosti pisanja scenarija i onda sam jedan dan sjela i počela pisati.

Zanimljiva je činjenica da mi je u scenariju najteže bilo iskonstruirati dubrovački govor iz osamdesetih, upravo ono za što sam mislila da sam pozvana u projekt. To nije onaj dubrovački koji se danas priziva, onaj koji su poznavali naši djedovi i pradjedovi, već dubrovački žargon mladih.

Osim toga, u toj priči ne pojavljuju se samo mladi ljudi, već i njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja i tu sam imala odličnu priliku za jezično nijansiranje. Ono je bilo potrebno i unutar istoga naraštaja, jer nisu istim dubrovačkim govorili liberalni i konzervativni ljudi.

Premda je dramski tekst nastao za potrebe mjuzikla, nisam bila vođena određenim glazbenim brojevima, osim što sam znala da će potku sačinjavati tadašnji i dotadašnji popularni dubrovački melos, urbani, dakle, ne klapski.

To znači da sam tekst pisala uz note Dubrovačkih trubadura i Buca i Srđana. Oni imaju iznimno malo dubrovačkoga govora u pjesmama, čuju se tek pokoji skalini i nijesam za ‘nisam’, pa su ipak shvaćeni i zapamćeni kao simboli Dubrovnika.

Identitet ne čini samo govor, dubrovčanstvo se ostvaruje daleko šire i dublje nego što je jezični izbor. Tome pridajemo pozornost u svim segmentima mjuzikla i zato će u njemu sudjelovati mahom ljudi iz Grada, a i stvaraju ga uglavnom ljudi iz Grada. Osamdesete su godine bile zlatne, ne samo u Dubrovniku, ali danas pripadaju prošlosti i čine dio kulturne baštine.

Mjuzikl je zamišljen kao zabavan komad, na način na koji su zabavni mnogi kultni filmovi istoga žanra. Kosa, Moulin Rouge, Sav taj džez i nedavni Elvis pršte razonodom i energijom, ali u njima glavni likovi umiru, katkad od samoga početka filma.

Osamdesete se godine u našoj zemlji pamte relikvijski i tu ćemo blistavost pokušati dočarati zorno, ali uz nju su tekli životi svojim prirodnim tijekom koji donosi izazove, zamršene odnose, razočaranja i bolne istine. Za moj je roman ocijenjeno kako uz dramatičnost nema nimalo patetike pa tako ni dramski tekst za mjuzikl nije sladunjav.

Osim toga, nije ni konačan. Dorađivat ćemo ga u skupini za razvoj scenarija kako to i priliči studioznomu duhu Nikše Kušelja koji je dosad imao prilike upriličiti tri velike glazbeno-dramske večeri ispred zagrebačkoga nacionalnog kazališta. Posljednja je bila posvećena Novome valu. Nikša je, za početak, pročitao sve doktorate posvećene toj temi. Publika je, naviknuta na takve njegove koncerte, bila mnogobrojna pa su pozitivne medijske kritike navodile brojku od tisuću ljudi.

Naravno, nimalo tajni sastojak toga uspjeha je zagrebački glazbenik širokoga raspona, Ante Gelo, koji će preuzeti i odgovornost za glazbeni dio mjuzikla.

Imajući na umu glazbeno i književno naslijeđe Dubrovnika, Nikša, Ante i ja ovim zadacima prilazimo s poštovanjem i poniznosti, no veliko zanimanje za uprizorenjem dubrovačkih osamdesetih godina u žanru koji ih najbolje prikazuje, slatko iščekivanje onih koji su u osamdesetima proživjeli svoje najljepše godine osnažuje nas i održava nam žar u stabilnom plamenu.

Ljeto Vam je, čini se, bilo radno, iako ga se najčešće povezuje uz odmor, sunce, kupanje. Što Vam donosi jesen?             

-Ne pamtim kad sam zadovoljnija dočekala kraj ljeta. Očekuju me lijepe obaveze u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje – s daljnjom promocijom nove knjige i s označivanjem podataka iz njezina sadržaja za potrebe projekta RETROGRAM.

Čeka me nastavak rada na projektu čija sam voditeljica, Rječnik dubrovačkoga govora, a predvečeri i večeri posvetit ću tekstovima za novi broj časopisa Literat čija sam glavna urednica, a zatim sve drugo gore spomenuto i ostalo, nespomenuto.

Moje će slobodno vrijeme biti ispunjeno najvećom mogućom slobodom – onom koju proizvodi mašta u umjetničkome procesu.