Povijest pišu pobjednici, poznata je izreka Georgea Orwella, a na prostoru, koji je u samo jednom stoljeću pretrpio tri krvava rata i bio dio čak šest različitih država i četiriju različitih društvenih uređenja, sjećanje i zaboravljanje povijesti, ljudi i događaja, nije ništa neobično.
U Muzeju crvene povijesti do 10. studenog otvorena je izložba Dubrovnik i Drugi svjetski rat: Mjesta sjećanja na kojoj 39 izložaka podsjeća na 39 mjesta u Dubrovniku na kojima se nalazilo ili još uvijek nalazi sjećanje na dubrovačko iskustvo najstrašnijeg svjetskog sukoba. O sjećanju i zaboravljanju ljudi i događaja, žrtava totalitarnih režima i rata, koji nas i danas obilježavaju, razgovarali smo s povjesničarom Ivanom Lujom kustosom ove izložbe.
-Izložbu je osmislio i postavio naš autorski muzejski tim: Kristina Mirošević, Krešimir Glavinić i ja. Kroz razmišljanje smo se odlučili istražiti dubrovačka mjesta sjećanja jer smo htjeli ispričati lokalno iskustvo jednog svjetskog događaja, a i iz neke vlastite znatiželje što se i kako događalo u Gradu tih godina, odnosno koliko je sjećanja na te događaje danas ostalo u javnom prostoru. Samo istraživanje trajalo je negdje pola godine. Zatim fotografiranje, pisanje tekstova…
Povijest se uglavnom uči u školi, no povijest koja se učila u bivšoj državi i danas, a osobito ova vezana uz događanja u 2. svjetskom ratu na našim prostorima, poprilično se razlikuje. Zašto?
-Svaka država i svako društvo, a osobito jednopartijsko, odnosno autoritativni režimi, imaju neku svoju dogmu, neke svoje mitove na kojima je to društvo izgrađeno. Mit kao priča ovdje nema isključivo lažno ili nadnaravno značenje, on ima stvarnu povijesnu komponentu, a kroz ritualno ponavljanje, ima ulogu objašnjavanja stvarnosti. Za Jugoslaviju je to bio Drugi svjetski rat, odnosno Narodno – oslobodilačka borba (NOB) i zajednička borba jugoslavenskih naroda za oslobođenje, kao osnova za provođenje revolucije koja je onda u konačnici provedena na ovaj ili na onaj način. Učenje povijesti zahtijeva i širu analizu događaja i objektivnost. Učenje povijesti u osnovnim i srednjim školama ne ide do razine pronicanja u izvore i materijale i ona je kao takva određena kurikulumom, koji se donosi kroz političko-znanstveni dogovor.
Na ovim prostorima povijest 20. stoljeća je osobito burna. Mnogi naši sugrađani živjeli su u dvije, neki i u tri te više različitih država, društvenih sustava, kojima je i Dubrovnik pripadao. Prije 40-ak godina u školama se učilo o herojima koji su se borili protiv fašizma, danas su oni gotovo izbrisani iz sjećanja. Kako objašnjavate taj fenomen?
-Problem naše povijesti je to građenje mitova oko događaja, izgradnja idola i postavljanje dogmi koje se ne smiju kritizirati. Sve to stvara otpor i opoziciju. Iako je u Jugoslaviji bila jaka propaganda i od malih noga nametanje jedne verzije povijesti, ljudi su opet znali i čuvali neka druga mišljenja i sjećanja i kad je Jugoslavija došla do svoga kraja, to je eksplodiralo, izašlo iz ormara. To pokazuje da takav pristup nije dobar i da on ustvari stvara otpor. U današnjem društvu također se vidi otpor prema dominantnoj priči. Je li otpor opravdan ili nije, to je drugo pitanje. To su osjetljiva pitanja o kojima treba oprezno raspravljati. Društvo treba biti otvoreno za raspravu, a ne da sve bude određeno glasnoćom ili brojnosti osoba koje o tome pričaju.
Je li kultura ideologiziranja jednog i zaboravljanja drugog „bolest“ našeg društva?
-Od antičkih vremena postoji to nepisano pravilo uništavanja tuđe prošlosti kako bi pobjednik mogao izgraditi nešto svoje.To se dogodilo u Jugoslaviji, a događa se i danas u Hrvatskoj zbog privremenosti kontinuiteta vlasti i vladajućih ideja. To nije nerazumljivo, to je posljedica društvene traume zajednice, koja je kroz 20. stoljeće, živjela u društvenom jednoumlju ovakvog ili onakvog tipa. A političke elite kroz ideologiju opravdavaju svoj položaj na vlasti. Sami sebe legitimiraju kroz pričanje tih nekih novih mitova i uništavanje mitova prošle vlasti. I zapadne zemlje imaju svoje traume. Na primjer, Španjolci se još i danas bore s nasljeđem Franca i Talijani s Mussolinijevim nasljeđem i Nijemci s Hitlerovim. Kod nas je to je posljedica tri krvava rata u 20. stoljeću, a ratovi su emotivni događaji, koji svjesno i nesvjesno oblikuju pojedinca i društvo.
Na aktualnoj izložbi u Muzeju izložili ste 39 fotografija, spomen ploča na kojima se uglavnom odaje počast mladim ljudima, koji su tijekom 2. svjetskog rata pružali otpor fašizmu. Mnogi su u tim akcijama i poginuli. Mnoge su ploče uklonjene, a te mlade ljude ne bismo mogli nazvati ni ideolozima ni zločincima komunizma, oni su jednostavno vjerovali da ono što rade donosi bolju budućnost za sve.
-Oni su postali simboli nečega što je postalo nepoželjno. Mladi ljudi su najviše zbog svojih godina izloženi mobilizaciji i zato je razumljivo da su baš oni pokretači promjena. Oni su bili najspremniji za akcije, koje su ih doveli u opasne situacije, a danas nisu prisutni u javnom prostoru jer su viđeni kao borci za jednu drugu državu, koja je prestala postojati i koja je postala neprijatelj aktualne države.
Osim spomen ploča postavljenih tijekom bivše države, izložili ste i fotografije spomenika podignutih u RH stradalima od komunističkog režima.
-Naša je ideja bila napraviti vodič kroz spomen-obilježja, u Dubrovniku su to uglavnom spomen ploče. Htjeli smo pokazati tko ih je zašto i kako postavio. Bez davanja nekog vrijednosnog suda trebaju li biti tu ili ne. Generalno zastupamo mišljenje da povijest ne treba gurati pod tapit, da je ne treba zaboravljat, brisati i marginalizirati. Mi smatramo da se o povijesti treba otvoreno razgovarati. Mi smo generacija rođena krajem 80-ih. Mi s tim spomenicima nemamo nikakve veze, nismo ih ni stavljali ni rušili. To nije naša tema, naša je tema vidjeti čega ima, čega nema i na najobjektivniji način prikazati ono što se tu događalo.
Kakve su reakcije posjetitelja na izložbu?
-Stariji se sjećaju i tih ploča i tih vremena. Njih ova izložba podsjeća na neke stare dane, dok je kod mladih reakcija skroz drugačija. Oni uglavnom ne znaju puno, ili gotovo ništa, što se događalo u Dubrovniku u to vrijeme i ovo im je otkriće nečega novoga. Radim kao turistički vodič i dosta kolega mi je reklo da ustvari o događajima tijekom 2. svjetskog rata u Dubrovniku malo ili nimalo ne znaju. U Dubrovniku se u javnom prostoru, na edukativan način ne može vidjeti gotovo ništa iz povijesti 20. stoljeća. Naša se povijest bazira na Republici i Domovinskom ratu, a strance zanima i Prvi i Drugi svjetski rat.
Na izložbi su izložene spomen ploče koje danas većim dijelom više ne postoje, a od zaborava su sačuvane u monografiji Dubrovnik – Spomenici revolucije iz 1987., autora Iva Dabelića i Miša Đuraša. Zanimljivo je usporediti neke prostore, koji su u to ratno vrijeme bili mjesta stradanja i straha s njihovom današnjom svrhom, kao što su ljetnikovac Kazbek na Lapadskoj obali i tvrđava Lovrjenac.
-Kazbek i Lovrjenac su bili karabinjerski zatvori, gdje su ljudi iz dubrovačkog kraja odvođeni, ispitivani, mučeni, a neki su tamo izgubili i svoje živote. Ljudi koji su mogli predstavljati neki problem novoj vlasti, prošli su kroz Lovrjenac ili kroz Kazbek. Dubrovnik je za vrijeme 2. svjetskog rata bio najveći grad koji je službeno pripadao NDH, ali su većinom Talijani vodili glavnu riječ. Talijani nemaju reputaciju okrutnosti kao Nijemci, ali su zapravo bili vrlo okrutni prema lokalnom stanovništvu. Na Lovrjencu ploča i dalje stoji, a na Kazbeku je ploča uklonjena, ona se nalazila na samom ulazu u ljetnikovac.
Plakat izložbe podsjeća nas na jedini dubrovački monumentalni spomenik, onaj palom borcu, koji se nalazio ispred Revelina, znate li kakva je njegova sudbina?
-Spomenik palom borcu miniran je i uklonjen, a njegovi ostaci se nalaze na više lokaliteta. Zanimljivo, postoji i manja replika u Muzeju istorije Jugoslavije u Beogradu.
Rad dubrovačkog Muzeja crvene povijesti, nastalog na entuzijazmu i privatnom ulaganju naših mladih sugrađana, prepoznali su brojni portali i mediji specijalizirani za putovanja pa su dobili nekoliko važnih nagrada i priznanja, za njih je najvažnije da se trenutno nalaze u 10 posto najbolje ocijenjenih kulturnih ustanova u svijetu, a imaju i planove za budućnost.
-U našem petogodišnjem djelovanju, zadovoljili smo svoje ciljeve i planove. Brojke su na razini lanjskih i nešto malo bolje. Planovi su nam postići zadovoljavajući dogovor s TUP-om i produžiti ugovor u ovom prostoru uz razumne uvjete najma, proširiti stalnu izložbu i osuvremeniti postav novim tehnologijama. Trenutno sudjelujemo i u tri projekta sufinancirana europskim fondovima. Muzej, kao i inače, ostaje otvoren i u zimskim mjesecima, koji će nam dobro doći da osmislimo i ostvarimo nove programe.
Izložbu Dubrovnik i Drugi svjetski rat: Mjesta sjećanja, možete pogledati u Muzeju crvene povijesti do 10. studenog 2024.
