U kolovozu 1995. godine tadašnja je „Vojska Republike Srpske“, iz istočne Hercegovine, žestokim topničkim napadima i pritiskom na prve crte obrane, jedino na dubrovačkom području u cijeloj Hrvatskoj, pokušala uzvratiti i osvetiti se Hrvatskoj vojsci za poraze koje je zajedno s „Vojskom Republike Srpske Krajine“ trpjela na svim bojištima zahvaćenim pobjedonosnom Vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“.
U danima kada se obilježava i slavi obljetnica pobjedonosne Vojno redarstvene akcije Oluja valja se ponajprije s dužnom pažnjom sjetiti poginulih i ranjenih hrvatskih branitelja koji su početkom kolovoza 1995. godine oslobodili dotad okupiranu trećinu Hrvatske stvorivši tako uvjete za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, poslijeratnu obnovu države koja je danas punopravnom članicom EU-a, te mirovne pregovore u Daytonu.
Priredio: Luko Brailo (iz arhive dubrovniknet.hr)
Ne smije se zaboraviti ni veliki broj ljudi s juga Hrvatske koji su u sastavu policijskih snaga i gardijskih brigada HV-a izravno sudjelovali u Oluji pridonijevši konačnom oslobođenju zemlje od velikosrpske i JNA agresije. Treba se također podsjetiti i tadašnjih, s Olujom istodobnih događanja, na Južnom bojištu HV-a o kojima se, kako u dubrovačkoj tako i u široj hrvatskoj javnosti, malo zna, pa čak i u stručnim, povjesničarskim krugovima.
VESELJE S POGLEDOM U BRDA: Za razliku od drugih hrvatskih krajeva gdje su se vijesti o oslobođenju dotad okupiranih dijelova tzv. RSK s razlogom euforičnom dočekivale po gradskim i mjesnim trgovima, i na dubrovačkom je području bilo veselo. Ali i s pogledom na uprtim na obližnja istočnohercegovačka brda, jer se s tih visova topnički bjesomučno tuklo po dubrovačkom kraju.
Ljudi iz Dubrovnika, Konavala, Rijeke i Župe dubrovačke… tih su kolovoskih dana ’95 iznova živjeli pod općom opasnošću, na Stradunu gotovo nije bilo žive duše, Orlando je iznova dobio zaštitu, „dejstvovalo“ se po Zračnoj luci Dubrovnik, gorjela je Rijeka dubrovačka, u Zatonu su mučki ubijeni mladi ljudi…
Tzv. Vojska Republike Srpske i njihovo političko-vojno rukovodstvo (Radovan Karadžić, Božidar Vučurević, Momčilo Krajišnik, zapovjednik „Hercegovačkog korpusa“ VRS general Radovan Grubač…) nisu se mogli pomiriti s porazom u kninskoj paradržavi i potpunom raspadu planova o ujedinjenju s bosanskim Srbima.
RAT NIJE BIO OKONČAN: Početak kolovoza 1995. godine i tadašnje ratne operacije proučavala je voditeljica dubrovačkog Muzeja suvremene povijesti (MSP) Varina Turk Jurica koja će o tim danima, uz ostalo, reći:“Vrijeme leti pa se mnogi događaji iz tih dana zaboravljaju, a ne bi smjelo biti tako. Treba se vratiti unatrag i kazati kako dubrovačko područje onda jest oslobođeno, ali rat nije bio okončan. Dubrovniku i dubrovačkom kraju i tada je prijetila neposredna vojna opasnost s istočnohercegovačkih strana, budući da je političko-vojno vodstvo bosanskih Srba htjelo ostvariti svoj davni plan. Točnije izlazak „Republike Srpske“ na more htijući vojno zauzeti dio Konavala“, kaže Varina Jurica Turk.
Zahvaljujući Mladenu Jurkoviću, hrvatskom branitelju dragovoljcu, predsjedniku Udruge ZNG – Dubrovnik ’91, i čovjeku koji je tih dana sa svojim suborcima bio na najtežem dijelu bojišnice, na visovima ponad Duboke Ljute, MSP je stekao iznimno zanimljivu dokumentaciju o napadu „Vojske RS“ na dubrovačko područje u vrijeme Oluje.
Naime, tada je „Vojska RS“, ponovnim žestokim topničkim napadima i pritiskom na prve crte obrane, jedino na dubrovačkom području pokušala uzvratiti i osvetiti se HV-u za poraze koje je zajedno s „Vojskom RSK“ trpjela na svim bojištima zahvaćenim oslobodilačkom i pobjedonosnom Vojno-redarstvenom akcijom Oluja, napominje naša sugovornica.
Neprijateljska napadna djelovanja otpočela su otvaranjem jake topničke vatre po cijeloj prvoj crti obrane, ali i širem gradskom području. U tim bezumnim napadima pale su i nove žrtve. Posebno bolno Gradom je odjeknula vijest o pogibiji Frana Goića, Danijele Spajić i Orsata Domaćina, na plaži u Zatonu, 3. kolovoza 1995. godine, podsjeća Varina Jurica Turk.
NAPADI GLAVSKA – PLAT: Uslijedili su i agresorski pješački napadi, osobito izraženi u zoni odgovornosti 1. bojne 163. (dubrovačke) brigade HV-a kojom je zapovijedao Mladen Jurković. Snage „Hercegovačkog korpusa VRS“ nakratko su uspjele ovladati visom 497 iznad sela Zagradinja, koji su naše snage, uz učinkovitu potporu pripadnika MTRD-a 163. brigade pod zapovjedništvom Ivice Sentića, odlučnim protunapadom iznova zauzele. Na to područje brzo je stigao i vod 114. brigade HV-a (Split – Solin – Kaštela), na čelu sa zapovjednikom Markom Skejom, čiji su pripadnici pružili pomoć u učvršćivanju obrambenih crta ponad Duboke Ljute.
Uspješno su odbijeni i novi neprijateljski napadi na smjeru Glavska – Plat čiji je temeljni cilj bio izvršiti presijecanje hrvatskog državnog teritorija. Odsijecanjem Konavala htjeli su ponovno aktualizirati pregovore o tzv. tripartitnoj razmjeni teritorija te na taj način pokušati ostvariti svoje stalne težnje za osvajanjem dijela hrvatske obale, ističe Varina Jurica Turk.
Koliko je bilo osjetljivo i ranjivo dubrovačko područje i u tim vremenima najbolje potvrđuje što je načelnik Glavnog stožera HV-a general Zvonimir Červenko, i pored činjenice da je u tijeku najveća i najvažnija akcija HV-a, tada nazočan u Dubrovniku, naglašava voditeljica Muzeja suvremene povijesti.
TROJNA RAZMJENA ZA PREVLAKU: Tako su u kolovozu ’95, upravo na dubrovačkom području, konačni vojni poraz doživjele dotadašnje srpsko-crnogorske osvajačke težnje, kao i političko-diplomatske i vojne nakane da se uz ratna djelovanja „istrguje“ i teritorij za tzv. izlaz na more bosanskih Srba na dubrovačkom području, točnije u Konavlima.
O tome, kao i naknadnim pokušajima ondašnjih vodstava „RS-a“ i SRJ, sve do i nakon Daytonskog dogovora (jesen ’95), u svojoj je knjizi „Pravila ćutanja“, izdanoj 2004. godine, pisao i bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović.
Taj sporazum o tzv. trojnoj razmjeni teritorija, navodi Bulatović u spomenutoj knjizi (str. 207), predviđao je u prvoj točki da „Republika Hrvatska dobije dio teritorija BiH, odnosno Republike Srpske, koji se nalazi u zaleđu Dubrovnika“.
U drugoj točki se kaže kako „Republika Srpska, uz suglasnost i u okviru BiH, dobiva odgovarajući teritorij i izlaz na more od Republike Hrvatske, na račun teritorija koji će ustupiti RH“.
U trećoj točki radi rješavanja pitanja Prevlake „Republika Srpska će uz suglasnost BiH s Republikom Crnom Gorom izvršiti razmjenu teritorija Prevlake (Oštri rt i zaleđe) koji će pripasti Crnoj Gori“. I to za „teritorij u rejonu Bilećkog jezera koji će Crna Gora ustupiti Republici Srpskoj, po principu metar za metar“, zapisao je Momir Bulatović.
No, i taj je plan propao, a za njegovo neprihvaćanje u Daytonu, bivši crnogorski čelnik optužio je „prevrtljivo hrvatsko vodstvo“ na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, te glavnog američkog pregovarača u Daytonu Richarda Holbrookea.
FOTO: Milo Kovač, Zvonimir Pandža i Muzej suvremene povijesti – Dubrovnik
