Polazak u jaslice ili vrtić veliki je događaj u većini obitelji i često sa sobom nosi velike promjene – i za male, ali i za velike. Svaka promjena, čak i ona željena, nerijetko je praćena velikim emocijama i stresom. Što očekivati u razdoblju prilagode i kako ga olakšati napisala je psihologinja DV Konavle Tena Erceg Milković. Njezin tekst, objavljen na stranicama vrtića prenosimo u cijelosti.
Dijete se u procesu prilagodbe suočava s brojnim promjenama poput vremena kada se budi, kada jede, kada ide na dnevni odmor, novi prostor u kojem su drugačije igračke, drugačiji toalet, mora se prilagoditi na boravak u skupini djece od koje svatko treba svoj dio pažnje i ono najvažnije – dijete se mora prilagoditi na to da će dok je u vrtiću za njega skrbiti njemu nove osobe – njegove odgojiteljice.
Kako bi dijete uspješno prihvatilo navedene promjene mora uložiti napor, za to treba vremena. Koliko vremena ovisi o raznim čimbenicima poput starosti djeteta (lakše se prilagođavaju starija nego mlađa djeca), individualnim osobinama, o prijašnjim iskustvima odvajanja od roditelja, o tome kako je dijete pripremano na polazak u vrtić, o redovitosti dolaženja tijekom perioda prilagodbe (izostanci produžuju vrijeme prilagodbe). Kod većine djece adaptacija traje između jednog i četiri tjedna.
U razdoblju prilagodbe očekivane su razne reakcije poput plača pri odvajanju, plača tijekom dana, odbijanje jela ili spavanja, odbijanja ili pojačanog traženja tjelesnog kontakta, odbijanja igara i igračaka, aktivnosti, regresivnih ponašanja (kratkotrajna „nazadovanja“ u razvoju, primjerice, dijete koje hoda „vraća se“ na puzanje, dijete koje se samostalno hrani traži da ga se hrani, dijete koje je bez pelena traži ponovno pelenu ili ne kontrolira fiziološke potrebe).
Važno je znati kako su to prolazne promjene kojima si dijete olakšava za njega stresno razdoblje tako da se „vraća“ u razdoblje kada je bilo mlađe i osjećalo se sigurnije. Većina djece će iskazati otpor pri ostajanju uslijed separacijske anksioznosti (strah od odvajanja) što je zapravo znak da je dijete razvilo sigurnu i kvalitetnu vezu s vama, da ste mu vi sigurna luka koja je tu za njega. Neka djeca prve dane ulaze u sobu bez otpora i s veseljem, posebice ako je roditelj tu, da bi se otpor pojavio nakon nekoliko dana (čak i tjedana) kada shvate da je odlazak u vrtić svakodnevan, a u njemu se ne osjećaju još sigurno.
Najvažnije je ne zaboraviti kako su sva ponašanja i promjene u ponašanju razvojno uredni (i očekivani) u vrijeme prilagodbe te ne umanjivati djetetove emocije rečenicama poput Ti si veliki dečko, nemaš razloga plakat ili pak lagati djetetu (Odmah se ja vratim.). Iako nam je nekada teško podnijeti djetetove suze, znati kako je vrtić mjesto koje je dobro za naše dijete, može nam olakšati pri nošenju s djetetovim, ali i vlastitim velikim emocijama. Tada će nam biti lakše i ne iskradati se iz grupe dok nas dijete ne vidi jer ono će plakati svakako, no, kada dosljedno slušaju od roditelja rečenice poput Znam da si tužna jer ostaješ u vrtiću, ali ja idem raditi i vratit ću se po tebe nakon što se probudiš. Iako uplakani, uče da je u redu imati velike osjećaje i uče vjerovati svojim roditeljima. Tako se gradi dugoročan iskren odnos temeljen na povjerenju.
Prilagodba nije gotova onda kada dijete prestane plakati, već kada počne spontano izražavati svoje osjećaje, potrebe, misli i sposobnosti svojim odgojiteljicama, njegovim „skrbnicima“ u vrijeme kada su u vrtiću.
Važno je osvijestiti i vlastite, roditeljske osjećaje zbog polaska djeteta u vrtić. Očekivano je osjećati radost, olakšanje, ali i zabrinutost, tugu, pa čak i krivnju zbog ostavljanja djeteta u vrtiću. Osvještavanjem vlastitih emocija možemo utjecati i na vlastita ponašanja koja nekada djeci otežavaju prilagodbu (primjerice, govorimo djetetu da mora ići u vrtić dok su nam oči pune suza ili nam drhti glas). Djeca su nerijetko naša „ogledala“ i u svom ponašanju često izražavaju ono što roditelji osjećaju.
Prije kraja treba reći kako je neupitan utjecaj odgojiteljica u životu djeteta. Roditelji se možda pitaju kakve će one biti prema njemu, hoće li znati prepoznati njegove potrebe, kako će ih zadovoljiti, hoće li se dijete prilagoditi i uklopiti… Ono što se pokazalo korisnim u razdoblju prilagodbe (ali i u svim drugim razdobljima djetetova boravka) jest otvorena komunikacija roditelja i odgojitelja i drugih zaposlenih u Ustanovi. Poželjna su pitanja roditelja, njihove povratne informacije i u slučajevima kada su nečim zadovoljni, ali i u slučajevima kada su zbog nečega zabrinuti ili nezadovoljni. Tada je važno obratiti se, iskazati svoja očekivanja, tražiti pojašnjenje ili savjet.
A za sam kraj – dobro nam došla djeco, dobro došli roditelji. Nadamo se uspješnoj suradnji na radost svih uključenih!
IZVOR: DV Konavle
