Prije nekoliko dana sam otišao snimiti par kadrova Župe dubrovačke na brežuljak na kojem se nalazi crkva svetog Mateja, u narodu poznata i pod imenom sveti Maćel, uz koju se nalazi i groblje – piše župski županijski vijećnik Nikola Duper na svojoj stranici Župa danas.
To je drevno sakralno mjesto koje se spominje još prije sedamsto godina (1313.) na što su Župljani s pravom ponosni. Kod tog je groblja pronađen i ostatak starohrvatskoga pletera. (Josip Lučić, Prošlost dubrovačke Astareje Dubrovnik, 1970., str. 14.).
Snimajući, primijetio sam svježe iskope na zapadnoj strani ispod groblja gdje su se u stara vremena, ali i ne tako jako davno pokapala umrla nekrštena djeca. Naime, Katolička crkva ranije nije dopuštala pokop nekrštenih osoba na groblju, pa makar to bila i tek rođena djeca (pogledi Crkve na to pitanje promijenjeni su nakon Drugoga vatikanskog sabora).
Zato je u našim krajevima uz svako staro groblje postojao prostor izvan obuhvata groblja gdje će kosti nekrštenih naći vječni smještaj. Iako nekrštene, i te osobe zasigurno spadaju u obvezu jednoga od „tjelesnih djela milosrđa“ – a to je da se mrtve pokopa -.
Mali grob na fotografiji očito pripada jednom takvom grobu koji je u stara vremena služio za pokapanje nekrštene djece, pa se može reći da je to neka vrsta skupne grobnice tko zna koliko nekrštene župske djece iz prethodnih stoljeća.
Dakle, spomenuti iskop je, prema riječima nekolicine ljudi koje sam kontaktirao, nastao s namjerom da se na to mjesto postavi kameni križ.
To u osnovi ne bi trebalo biti sporno, pogotovo jer se radi o kršćanskome simbolu uz kršćansko groblje.
Međutim, izgleda da je došlo do „greške u koracima“ – naime, nije se pratio uobičajeni postupak u smislu ishođenja potrebnih dozvola od nadležnih službi, kao ni traženja mišljenja konzervatora.
Ponavljamo: radi se o lokaciji koja je drevna, na kojoj se crkva i groblje nalaze već bar sedam stotina godina – na što su Župljani s pravom ponosni.
Ali eto, izgleda da se prilikom iskopa naišlo na kosti prethodnih grobova i radovi su se morali zaustaviti. Je li se moglo pretpostaviti da će se uz tako staro i važno mjesto pronaći prethodni grobovi i da treba biti pažljiv kod iskopa?
Jest.
Jesmo li ponosni na našu kulturnu baštinu i je li za sve zahvate na njoj postoji propisani postupak pred nadležnim Konzervatorskim odjelom Ministarstva kulture?
Postoji.
Ako smo tako ponosni na našu baštinu, zašto nismo prema njoj obazriviji?
Nažalost i sam sam mogao vidjeti i snimit kost za koju prijatelj liječnik kaže da s 90% sigurnošću može kazati da je to bedrena kost djeteta dok je zub na drugoj fotografiji gotovo sigurno zub odraslog čovjeka što, naravno, ovu priču ne čini ništa manje jezivom. Već sama nedoumica vidimo li životinjske ili ljudske kosti sigurno izaziva snažnu neugodu kod bilo koga.
Ako se pribranije razmisli, diranje u bilo koje stare grobnice (a takvih slučajeva ima povremeno i drugdje, iako se o tome uglavnom šuti) remeti temeljno ljudsko pravo tih kostiju da u miru čekaju uskrsnuće, što je s vjerničkoga stajališta nedopustivo.
U takvome slučaju bi svakome kršćaninu to moralo biti neupitno; pa još je Mojsije iskazivao čašćenje kostima praoca Josipa, Abrahamova praunuka (Izlazak 13, 19 i Jošua 24, 32), a Crkva posvećuje i grobove pokojnika, o čemu postoji i jedna molitva koja se može čuti na svakome katoličkom sprovodu.
Osim toga, naše društvo takvo nešto prepoznaje kao kazneno djelo povrede mira pokojnika koje državno odvjetništvo progoni po službenoj dužnosti (»Tko neovlašteno iskopa, prekopa, razruši, ošteti ili na drugi način grubo oskvrne grob, mjesto ukopa ili spomen na umrle, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine. Tko neovlašteno iskopa, odnese, ošteti, uništi, sakrije ili premjesti tijelo, fetus, dio tijela ili pepeo umrle osobe, ili tko oskvrne tijelo, kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine« – čl. 332 Kaznenoga zakona).
To što se radi o pokojnicima koji su nama možda osobno nepoznati ili su tu pokopani prije tko zna koliko godina nimalo ne mijenja na stvari, dapače.
Inicijativa postavljanja kamenoga križa ne može biti loša ili upitna, bili mi religiozni ili ne.
Simbol križa je snažan simbol stariji od kršćanstva, ali onaj smisao koji mu daju kršćani je, bez ikakve sumnje, neupitna vrijednost naše zapadne civilizacije.
Žrtva Božjega Sina, ili običnog čovjeka, je bezvremenska vrijednost koju trebamo slaviti, cijeniti i prenositi na iduće generacije. Upravo zato u temeljima tako uzvišenog simbola ne mogu biti kosti mrtve djece ili nekih ljudi koji su pod ovim nebom živjeli davno prije nas, bez obzira bila ona/oni krštena ili ne i bila ona/oni od prije više stotina godina.
Naučimo nešto iz ovoga primjera i budimo idući put pažljiviji i obzirniji!
