Na večerašnjoj promociji knjige “Tako je pisao Ajant”, dnevničkih zapisa dubrovačkog ratnog heroja Đura Kovačevića pročitano je pismo zapovjednika 4. gardijske brigade Damira Krstičevića koji nije mogao biti večeras u prepunoj dvorani Ivana Pavla drugog.
Nekadašnji Đurov zapovjednik je napisao:
Dragi Đuro, dragi prijatelji i suborci Četvrte gardijske brigade, hrvatski branitelji, žao mi je što i osobno nisam mogao biti danas s vama na predstavljanju ovih svjedočanstava iz Domovinskog rata.
Htio bih podijeliti s vama ovim putem nekoliko utisaka koje je ova knjiga ostavila na mene dok sam je čitao.
Gledajući s današnje perspektive, 32 godine iza, moram priznati kako mi i nije bilo baš najugodnije čitati dnevnik našeg Ajanta, koji je vrlo slikovito i istinito opisao dio njegovog ratnog puta iz Domovinskog rata.
Zašto kažem da mi nije bilo baš najugodnije!? Svi mi, koji smo rat proživjeli i doživjeli u odori, nastojimo zaboraviti sve ono loše i tragično što se dogodilo. Međutim, čitajući ovaj dnevnik, ta bolna sjećanja su oživjela i postala vrlo bliska sa svakom pročitanom stranicom.
Ma i neka su! Bilo bi i potpuno pogrešno to sve i zaboraviti. Zbog budućnosti ne smijemo nikad zaboraviti te događaje, bitke i sve ljude koji su izgubili zdravlje i živote tijekom Domovinskog rata.
Ako zaboravimo, onda možemo biti sigurni da će se takve grozote ponovno ponoviti!
Ovaj dnevnik izvrsno je štivo, izvrsna je antiratna priča i obvezna literatura za sve one koje danas zagovaraju nove ratove i sukobe. Knjiga je i za sve one koji misle da je rat nešto lijepo, zabavno i zanimljivo jer će ih uvjeriti da rat to nije!
Njim prvo preporučam da pročitaju ova svjedočanstva jer će si onda moći predočiti kroz kakve patnje, muke i žrtvu je prolazio autor ove knjige i mnogi njegovi suborci. Moći će shvatiti svu besmislenost rata i nastojanja da se oduzme život mnogih naših građana koji su samo htjeli živjeti u slobodi i u svojoj zemlji.
Ako su ljudi shvatit će, a ako su zvijeri kao ovi koji su nas napali ništa naučit neće!
Kamo sreće da ničega onoga u knjizi nije bilo, niti Domovinskog rata, niti pogibije naših suboraca i prijatelja. Ali bilo je, dogodilo se! Ne zato što smo mi kao narod to htjeli! Ne, nismo! Političari poput Slobodana Miloševića i njegovih jataka koji su htjeli oživjeti mit o velikoj Srbiji,taj su nam rat nametnuli i uvukli nas u to.
Zato ovo istinito svjedočanstvo našeg Ajanta shvaćam kao i kao poruku našim današnjim i budućim generacijama da znaju koliko je danas sloboda dragocjena, i koliko je u budućnosti treba čuvati!
Druga stvar koja me dotaknula i o kojoj treba govoriti su samoubojstva naših suboraca. Svi koji smo rat proživjeli u odorama doživjeli smo razno razne traume, netko više, netko manje. Mnogi su se izgubili nakon rata, postali su osamljeni i neshvaćeni. Kao društvo nismo bili na to pripremljeni. Nažalost kao i Hrvatsku vojsku, tako i sustav skrbi za branitelje gradili smo iz temelja bez ikakvih prethodnih iskustava. Kamo sreće da smo tada imali Veteranske centre kakve danas imamo po Hrvatskoj. Iskreno vjerujem da danas svi oni hrvatski branitelji kojima je potrebna pomoć da pomoć i dobiju.
I treća stvar, moram to naglasiti, iako autoru , našem Ajantu to neće biti drago! Koliko on to god odbijao, moram reći ovom skupu, a i hrvatskoj javnosti, kako je Đuro Kovačević – Ajant istinski heroj Domovinskog rata. Neću pisati o ranjavanjima i kalvariji koju je prošao tijekom i Domovinskog rata, vjerujem da će o tome govoriti drugi u živo. Ali ću bez ikakve dvojbe reći da je Ajant , kao i drugi hrvatski branitelji koji su žrtvovali svoje živote i zdravlje, jedan od najzaslužnijih ljudi za pobjedu i ostvarenu slobodu u Domovinskom ratu.
Hvala Đuro tebi i svim braniteljima koji su se borili pod oznakama Četvrte gardijske brigade kao i pod oznakama drugih postrojbi Hrvatske vojske.
Bila mi je čast biti tvojim suborcem i zapovjednikom u Četvrtoj gardijskoj brigadi. Želim ti puno zdravlja i nadam se da će ova tvoja svjedočanstva doći pred oči mnogih naših građana, ali i dalje.
Atmosfera koja je večeras vladala u dvorani Ivana Pavla drugog bila je nabijena emocijama, a broj nazočnih ljudi jasno je pokazao koliko sugrađani poštuju ratni put, ali i poratni izbor života kakav je odabrao Đuro Kovačević, nekoliko puta ranjeni branitelj kojega iznad svega krasi skromnost i čestitost. O snažnoj antiratnoj poruci u pismu Đura Kovačevića govorili su u ime izdavača, glavni urednik Dubrovačkog vjesnika Jadran Kapor, Vedran Benić i Andrija Jarak koji je od Ajanta “iznudio” priznanje da će i dalje pisati i izdati još jednu knjigu.
Nazočnima se obratio i gradonačelnik Franković koji je, između ostalog zahvalio svim braniteljima koji nisu “pošli u Njemačku” nego ostali i obranili zemlju i domovinu, jer da nisu, “tko zna u kojoj bismo zemlji mi danas živjeli”.
Istaknuo je i kako je važno imati ovakve knjige u kojima branitelji svjedoče što se događalo u Domovinskom ratu, tako ističući istinu. Posebno se zahvalio autoru naglasivši da je velika čast što je Grad Dubrovnik mogao sudjelovati u tiskanju knjige.
