Kampanja Penzija bez tenzija koju Centar za karijere mladih Dubrovnik provodi u sklopu projekta Ujedinjenje generacije pronašla je svoje mjesto među umirovljenicima. Došli su i oni s vremenom do zaključka da je ono što rade u penziji vrijedno spomena i priče, da je vrijedno da svi i tome znaju barem nešto malo. S druge strane, nama mladima je zadovoljstvo ove priče slušati, sastavljati i dijeliti s ostalim sugrađanima.
Tako se krajem ožujka s nama na kavi našla i gospođa Antonija Vlašić kako bi s nama podijelila svoju životnu, a i onu umirovljeničku priču. Uživajući u proljetnom danu, prošetale smo i razgovarale o brojnim temama, obogaćenima njezinim iskustvom. Gospođa Vlašić prosvjetna je radnica umirovljena prije sedam godina. Predavala je hrvatski jezik što joj je posebno značilo jer smatra da naš jezik nestaje, da se izvitoperio ugušen anglizmima i ostalim novotvorenicama te da sustavno treba raditi na njegovu očuvanju. „Kao učiteljica sam radila do 65. godine, punu 41 godinu. U tom radnom vijeku bilo je svega, radila sam u osnovnoj školi koja je imala i dječji dom pod svojom nastavom. Bilo mi je lijepo, bila sam dosta aktivna te sam radila u slobodnim aktivnostima s djecom na literalnim uradcima i bili smo na raznim susretima i natjecanjima, npr. Lidranu.“ Govori kako su te godine otišle u trenu te da joj nedostaje ponekad prosvjetiteljski rad. Ono što je uvijek usreći jest kada sretne svoje bivše učenike putem i kada joj kažu da se uopće nije promijenila. Naravno, u životu nije imala samo rad u školi. Brojne su druge zanimacije obilježile njezin put te u mnogima i danas uživa, obogaćujući svoju svakodnevnicu. Nju je penzija brinula jer nije mogla zamisliti kako život izgleda kada ne ide na posao. „Nekoliko godina prije nego sam krenula u mirovinu razmišljala sam što ću ja to činiti kad budem u mirovini, čime ću se ja to baviti. Hoću li biti samo stara baba i čekati da se razbolim? Došla sam do zaključka da ću se ipak baviti onim što najviše volim, a to je radom s drugima. Mislim da imam dosta znanja i poruka koje mogu poslati drugima, da ih je grehota držati u sebi.“
Gospođa Antonija je uz svoje zanimanje uvijek bila i strastvena pjevačica pa joj tako karijera u zbornom pjevanju traje duže nego radni vijek. Od osnovne škole pjevala je u raznim dubrovačkim zborovima. Pjevanje naziva zvonkom radošću te je to, kao blizanca u horoskopu, obilježava. Uvijek teži tome da bude radosna i da hrani dijete u sebi – budi se radosna i sve radi na taj način, zbog čega voli biti u svojoj blizanačkoj koži i raditi s ljudima.
Kada smo je upitali na koji je način obilježila svoje umirovljenje, odgovorila nam je kako je iste te godine počela volontirati u Crvenom križu. Zaista nas je obradovalo da u trećoj životnoj dobi ljudi prepoznaju važnost i učinak volontiranja za zajednicu u kojoj živimo. Tamo vodi literarno-recitatorsku radionicu svaki četvrtak te se detaljno priprema kako bi sudionici mogli s njom “prošetati” kroz stihove Ujevića, Vesne Parun, Jerenića, Paljetka i druge velikane naše poezije. „Pojam volontera nije sjeo u Dubrovniku. Ja sam pročitala toliko knjižica o pojmu volontera i volontiranja i to je širok pojam. Zašto ne bi mjerio tlak, izvadio krv ako si bila medicinska sestra, zašto ne bi nekoga učio crtat, zašto ne bi pisao pjesme, kako se učiti šminkat u trećoj dobi, ima toliko mladih ljudi koji se bave šminkanjem i mogu pokazati starijima kako se šminkati, ili napravit modnu reviju da vidimo kako to izgleda?“ Dala nam je odlične ideje i za buduće projekte koje planiramo voditi po završetku Ujedinjenih Generacija.
Obitelj joj je daleko i to je ponekad rastuži. Za brata koji je 13 godina mlađi od nje i živi u Kanadi govori kako je uvijek bio njezin zaštitnik koji bi joj pomogao sve što treba. Sada kada više nije toliko blizu, osjeća da to ništa ne može nadomjestiti. Čuju se preko mobitela i razgovaraju putem video poziva. Na isti način komunicira s unukama koje žive u Australiji i Zagrebu. Navodi kako je korona poremetila njihov godišnji plan viđanja te se nada da će uskoro ipak moći doći do nje.
Ne muči gospođu Antoniju samo to. Korona je pokazala da je ono naše „ staro normalno“, uz sve svoje mane, bilo dobro. „Smatram da su ljudi stvoreni za komunikaciju s drugim ljudima, da ne možemo samo komunicirat preko papira i preko mobitela, Facebooka itd.“ Smatra da su se ljudi jako promijenili i otuđili te da se boji da se više nikada nećemo uspjeti vratiti na ono staro. Ljude treba gledati u oči, moći ih zagrliti. Govori kako je dodir svojstveni lijek – kad majka dotakne dijete, ono prestaje plakati. Za ovu situaciju sami smo krivi, zaključuje naša sugovornica. Neodgovorni smo, prljavi i ne brinemo o svojem planetu. Trudi se reciklirati papir i plastiku te smatra da bi bilo dobro kad bi kolektivno društvo to prihvatilo.
Pitali smo je naposljetku kako se osjećala kada je ušla u mirovinu. Uspoređuje se sa svojom majkom koja je već s 55 godina prestala raditi i to ju je pogodilo. Nju, s druge strane, manje dira ta situacija jer i dalje aktivno radi u svojoj zajednici, šalje poruke u koje vjeruje i surađuje s divnim ljudima. Mirovina joj je započela nakon ljetnih praznika, tako da je na neki način, ostala na jako dugom ljetovanju. „Ja sam željna znanja još uvijek, znatiželja je ta koja me stalno drži i to je divota. Cijeli život treba biti znatiželjan i ne mislim da tu griješim. Neki mi kažu – ja sam sad u mirovini ja ću odmarat i šetat – pa ja nisam takva, uvijek volim učit nove stvari.“ Priznaje da joj je na početku bilo teško proći pokraj škole, srce bi joj drhtalo jer nije mogla shvatiti kako odjednom ne mora ući u tu zgradu, pa da čak nema ni potrebu često svratiti posjetiti bivše kolege.
Međutim, pronašla je novu ljubav u mirovini. S kolegicom, nastavnicom biologije, počela je obilaziti prirodne ljepote našeg zavičaja. Obišle su konavoska polja uzduž i poprijeko, istražujući zajedno ono što ih zanima. Razmišljaju čak i o tome da napišu zajedničku knjižicu o svojim otkrićima vezanima za biljni i životinjski svijet. Napisala je gospođa Antonija i zbirku pjesama, ali nikako da se motivira da to i objavi. Nadam se da će sada ipak odlučiti kako je jedan takav pothvat kruna njezinom nastavničkom radu.
Tekst napisala i uredila: Ivana Grkeš
