Objeručke smo prihvatili ideju jednog našeg i ujedno pasioniranog čitatelja čiji dan počinje ujutro u 5 sati – uz knjigu, da nam povremeno pošalje svoje osvrte na knjige koje su ga se na neki poseban način dojmile. Nije kritičar, nije spisatelj, nije publicist, njegov život ni na koji način nije “profesionalno” vezan uz knjige i lijepu literaturu, ali bez knjiga ne može zamisliti svoje življenje. Želio je ostati anoniman. Evo prve:
Sandor Marai
Knjiga o travama
Nakladnik: OceanMore d.o.o.
Zagreb, listopad 2016.
Negdje sam pročitao da čitanje nije gubitak vremena, no dodao bih da to ovisi o tome što čitamo. Max Weber je rekao: Knjigu, koju nije vrijedno dvaput pročitati, nije vrijedno nijedanput. S tom bih se njegovom konstatacijom u cijelosti složio. Upravo je ovu knjigu koju vam želim predstaviti potrebno pročitati jedanput, dvaput i nebrojeno puta. Postoje knjige koje oplemenjuju, liječe, okrepljuju, uče, općenito pomažu stvoriti bolje, poštenije i moralnije ljude. Knjiga o travama mađarskoga pisca Sandora Maraia ima nešto malo više od 130 stranica, po obimu nevelika, ali po zapisanim rečenicama i mislima golema. Može se pročitati u jednom dahu, ali se isto tako može čitati danima i tjednima studiozno, polagano i s uživanjem. Možemo joj se vraćati tijekom cijeloga života tražeći smisao života na ovom malom plavom planetu.
Sandor Marai (izvorno Sandor Karoly Henerik Grossch mied de Mara) bio je mađarski pisac i novinar. Podrijetlom je iz aristokratske obitelji, rodio se 11. travnja 1900. godine u gradu Kassa, današnjim slovačkim Košicama koje su nakon Prvoga svjetskog rata pripale Čehoslovačkoj. Marai je kao osoba vrlo zanimljivoga životopisa; u mladosti je živio u Frankfurtu, Berlinu i Parizu. Po svojim je svjetonazorima bio kritičan prema nacizmu i komunizmu, već 1948. godine emigrira u Italiju, a potom u SAD kao protivnik komunističkoga režima. Kako to obično biva, posmrtno mu se objavljuju djela koja postaju vrlo cijenjena od publike i kritike.
Izuzetno humanoga duha, prožet srednjoeuropskom kulturom i tradicijom, pomalo nostalgično piše o prošlim vremenima, osjeća se i žal za propalom Austro-Ugarskom, ali sve je nekako s mjerom bez političkoga dogmatizma i zastranjivanja. Zanimljivo je kako je Sandor Marai proputovao gotovo cijelu našu obalu i radnju svojeg romana Otok smješta u Dubrovnik, konkretno, u hotele Argentina i Lokrum. Međutim, nećemo o tome pisati, nego bih htio ukazati na knjigu koja je u cijelosti inspirirana stoičkom filozofijom, a to je Knjiga o travama. Uostalom, Sandor Marai svoj će život i okončati stoički. Naime, kada uviđa da mu se približava kraj života i da je izgubio gotovo sve što je volio (suprugu i usvojenoga sina), odlučuje se na samoubojstvo. Stoici samoubojstvo smatraju najvišim izrazom slobode u trenutku kad objektivne okolnosti više ne dopuštaju život u skladu s vlastitim idealima. Knjigu posvećuje Seneki, Epiktetu, Marku Aureliju i Montaigneu, stoicima koji se i sami nisu bojali smrti i prolaznosti. On sam kaže u posveti knjige: I stoicima općenito, koji su me utješili kad na svijetu nije bilo utjehe i poučili me da se ne bojim smrti, ni ropstva, ni siromaštva, ni bolesti. Dakle, ova knjiga o kojoj vam pišem za mene je vrhunsko djelo iz kojega se uči što je moral, strpljivost, patnja i kako nadići neizbježnu smrt koja je usud svakoga čovjeka. Knjiga ima 202 sentence, tj. kratke i sažete izreke koje nas uče životu i prihvaćanju neizbježnih činjenica, pripremaju nas na bolest i tugu, ali je ujedno sve protkano životnom mudrošću, duhovitošću i realnim optimizmom.
Pisac u prvoj sentenci upućuje čitatelja što je svrha knjige: ČITATELJU, ova knjiga želi biti iskrena. Napisao ju je čovjek skromnog i ograničenog znanja. Ova knjiga ne želi drugo nego, poput svih onih nebrojenih knjiga iz davnih i ne tako davnih vremena, propovjediti o sudbini čovjeka u svijetu. Jedan bi čovjek u njoj htio izreći kako treba živjeti, jesti, piti, spavati, biti bolestan i ostati zdrav, voljeti i dosađivati se, spremati se za smrt i pomiriti se sa životom. To nije mnogo, jer čovjek općenito, a pisac ove knjige osobito, malo zna o sebi i svijetu. Ali za ljudsku je zajednicu to dovoljno. Više od toga ne može se prihvatiti.
Već u drugoj sentenci govori o vrijednosti života: Živiš poput čovjeka ako živiš pravedno. Ako je iza svakog tvog čina i riječi ova namjera: ne škoditi ljudima, ako pokušaš – bez isticanja i tašte glume – pomoći ljudima. Ponekad samo tim da ne prešutiš jednostavne istine. Ponekad samo time da ne širiš dalje tuđe laži. Ponekad samim time da ne kažeš „da“ kad svi uzvikuju: „Da! Da!“ Veće je junaštvo kroz cijeli se život dosljedno ne slagati s ljudskom laži, nego u određenim prigodama prosvjedovati protiv nje glasno i busajući se u prsa. Na smrtnoj ćeš postelji samo onda mirno počivati ako si svaki dan, svom samosviješću služio istini. Ponekad je ona suviše jednostavna i sitničava. Ali ne budi izbirljiv. Tolika je vrijednost života.
Sandor Marai koristi stil pisanja cara Marka Aurelija kojega su nazivali i filozofom na prijestolju, no to ni u kojem slučaju ne umanjuje vrijednost ovoga dijela, nego na nekakav način još više valorizira, a posebno imam dojam kao da je u nekim detaljima ovaj tekst nastavak Meditacija. Potvrdu te konstatacije nalazimo u 180. sentenci O tome što je bio tvoj zadatak na zemlji, a koju kao da je pisao Aurelije: Naposljetku moraš znati što je bio tvoj zadatak na zemlji. Nipošto ne taj da bi održavao kosti, meso, mast i iznutrice izvjesne mase, stanja i kvaliteta u kemijskom pogonu. Niti to da bi skupljao titule i činove ili bio predsjednik nekog društva da bi u urešenoj odori šetao i tresao zvoncem. A niti to – što je već bolnije – da bi bio sretan; jer sreće nema, naime, sve tvoje težnje su se iskrivile u trenutku svog ostvarenja i više su teret nego radost. Takav je čovjek.
Ne, tvoj je jedini zadatak, jedini smisao tvog postojanja na zemlji da spoznaš pravu narav ljudskih i svjetskih stvari, sveukupnost ljudskih i svjetskih pojava, i da se ponašaš časno i onda kad se tvoji bližnji ponašaju nečasno. To je bio tvoj zadatak na zemlji; ništa više.
Dakle, Marka Aurelija i Sandor Maraia dijele stotine godina, no bez obzira na tu činjenicu, moralna načele i istine su nepromjenjive. Ovaj osvrt završimo dvjema posljednjim sentencama!
201. O svijetu
I NIKAD ne zaboravi da si bio i sin svijeta. Rođak crncima i zvijezdama, vodozemcima i Leonardu da Vinciju, golfskoj struji i Malajkama, potresu i Lao-Ceu. Sve te se to ticalo, iz iste ste tvari, jedna vas je duša stvorila, ista će vas ta duša primiti natrag. To je sasvim sigurno.
202. O sebi samome.
I ZADNJIM dahom zahvaljujem sudbini što sam bio čovjek i što je iskra razuma svijetlila i mojoj nejasnoj duši. Vidio sam zemlju, nebo i godišnja doba. Upoznao sam ljubav, djeliće istine, čežnje i razočarenja. Na zemlji sam živio i polagano se razvedrio. Jednog ću dana umrijeti, to je čudesno u redu i jednostavno! Je li mi se moglo dogoditi nešto drugo, bolje, veličanstvenije? Nije se moglo dogoditi. Proživio sam ono najviše i najveličanstvenije: ljudsku sudbinu. Nešto drugačije i bolje mi se i nije moglo dogoditi.
