OZDRAVLJENJE: Dok joj je suprug Pero Matana bio na rubu života u “Franu Mihaljeviću”, Antonija se bosonoga uspinjala uz Brdo ukazanja u Međugorju

Koji Pero? Matana, onaj što drži “Dunda Maroja” u Gradu? Ma ne mogu vjerovat, pa on je mlad, k’o od brda odvaljen – takvi su bili komentari nakon što se popisu teško oboljelih od koronavirusa pribrojilo i ime 44-godišnjeg Pera Matane koji je iz dubrovačke bolnice krajem ožujka prebačen za Zagreb. Danima je bio na ECMO aparatu, u komi, prebrodio je sepsu, zatajenje bubrega. I, oporavio se! Kreće ispočetka, uči hodati, živjeti, disati… u svibnju se vratio doma. Osim medicine koja je napravila čudo, njegova supruga Antonija je uvjerena kako se u njegovo ozdravljenje uplelo veliko čudo. Ovo je njena priča. I njeno svjedočanstvo.

S tjeskobom sam se obratila Antoniji Matani, supruzi 44-godišnjeg Pera Matane kojemu je zbog korone život danima doslovno visio o koncu, što je zapanjilo sve koji su ga poznavali kao zdravog, mladog i izuzetno vitalnog i snažnog čovjeka. Antonija je proteklih mjeseci, dok joj je suprug bio hospitaliziran u dubrovačkoj bolnici, a potom Klinici Fran Mihaljević u Zagrebu, u stanju kome i priključen na ECMO aparat koji je „disao“ umjesto njega, hodala kroz svakodnevicu poput lutke, iz petnih žila izvlačeći snagu da se ispred svoje troje djece, 16-godišnje Karmen, 11-godišnjeg Jakova i 6-godišnje Petre ponekad i nasmije. Jer, nije im htjela pokazati kako je iznutra razorena dok na stol postavlja četiri umjesto pet pjata, kako joj je teško zadržavati privid normalnog funkcioniranja života i obavljanja svih poslova dok joj je u svakoj ruci i nozi uteg od stotinu tona, kako bi ujutro najradije ostala u krevetu, a mora se ustati i započeti još jedan dan, čekajući vijesti iz bolnice. A one su dugo, dugo bile loše. Za sve one koji su čekali ili čekaju informacije iza vrata zatvorenih covid bolnica i odjela, dan je postajao desetljeće.

Kao što se gradom brzo proširila vijest da je Matana u veoma kritičnom stanju prevezen u Zagreb, odjeknula je gradom i ona da se uspio oporaviti i da se vratio doma. Mnogi su to nazivali pravim čudom, mnogi su tu višeznačnu riječ upotrijebili tek tako, iz neke navike, poistovjećujući je sa stanjem iznenađenja i prizvukom neke neobjašnjive zadivljenosti. Za Antoniju Matanu ozdravljenje njenog supruga jest čudo, čudo izmoljeno za njenog bosonogog uspona na Brdo ukazanja u Međugorju, čudo izmoljeno ispred Marijina kipa, izmoljeno od obitelji, rodbine, susjeda i svih njihovih prijatelja koje je molitva ujedinila i u dalekoj Australiji, Africi, Americi, Argentini…

Doznala sam za Antonijina hodočašća u Međugorje. I kad joj se muž vratio, kad se počeo oporavljati, a to znači iznova učiti hodati, kretati se, živjeti, nazvala sam je. S tjeskobom. Hoće li me „otkantati“, prigovoriti jer želim njenu intimnu priču i duboku vjeru, iskustvo, dijeliti s javnošću? Postoje ljudi koji takva svoja mistična iskustva zaključavaju u sebi. Pohranjuju ih u riznicu svoje duhovnosti i ne žele o njima progovarati „na sva zvona“.

S takvom nedoumicom, bila sam zahvalna zbog lakoće kojom mi je Antonija poklonila svoje povjerenje. Jer i ja smatram da se o čudima, nadi i trenutku vjere u kojemu prepuštaš život svog najdražeg bića Bogu, treba govoriti javno.

-Uvijek sam govorila kako čuda nisu tek puki zapis unutar korica Biblije, ona su i danas moguća, itekako. Samo treba vjerovati. Meni su na mom putu puno značila svjedočanstva drugih, zato mislim da o svemu moram govoriti i ja. Tog ponedjeljka, 29. ožujka 2021. sva moja nada koja me je držala dok je Pero boravio u našoj bolnici, kao da se zabetonirala, zanijemila sam. Kad su nam rekli koliko je loše njegovo zdravstveno stanje i da bi ga trebalo prebaciti za Zagreb što je također izuzetno rizično, kao i liječenje uz pomoć ECMO aparata, u cijeloj našoj obitelji je zavladao sveopći strah, neizvjesnost i briga. Tog ponedjeljka kad su mog muža vozilom hitne pomoći prevozili za Zagreb, ja sam dobila neopisivu želju, poziv da odem u Međugorje. Da, Međugorje. Kad sam rekla svojim najbližima da idem, ostali su zatečeni, ali za mene to više nije bilo pitanje. Jednostavno sam morala otići na to sveto mjesto. Cijelim putem me pratio osjećaj strašne tuge, jer je to bio prvi put u 18 godina našega braka da u Međugorje koje smo godišnje posjećivali zajedno jedanput ili dvaput, idem bez supruga. Na svim tim odlascima u Međugorje, netko me je pratio, ali uvijek je samnom bio moj 11-godišnji sin Jakov. Ako je ičije molitve Bog čuo, uvijek kažem, to su bile njegove molitve iz čistog, djetinjeg srca – priča Antonija i u tom trenutku i ona i ja spuštamo glavu. Krijemo oči.

Pero Matana jedan je od onih primjera koji dokazuju da covid nije tek teži oblik prehlade i da virus razara i mlade, zdrave organizme. U isto vrijeme je oboljela cijela obitelj, ali su djeca i Antonija prošli s blagim simptomima. Perov je život bio na rubu.

-Samo nekoliko dana nakon pojave simptoma sam uvidjela da Pero treba liječničku pomoć i odvela sam ga na covid odjel, ali je vraćen doma budući su mu svi parametri bili uredni. Tri dana poslije, točnije dva dana prije isteka samoizolacije, neki unutarnji glas me nagnao da ga odvezem na hitnu jer mi se njegovo disanje činilo jako, jako čudnim. I bilo je. Unatoč stručnom i predanom radu dubrovačkih liječnika, na odjelu intenzivne njege i infektologije, od dr. Marije Doršner, dr. Betice, dr. Đuričića, svog medicinskog osoblja i ravnatelja dr. Bekića, njegova jaka, kritična upala pluća nije jenjavala i morao je hitno za Zagreb. Ja se cijelom timu dubrovačke bolnice od srca zahvaljujem i divim im se. Po mog supruga je stigao zagrebački tim na čelu s dr. Markom Kutlešom, još jednim nevjerojatno produhovljenim i stručnim liječnikom kojega sam imala čast upoznati. Kad nam je dr. Kutleša, četrdeset dana poslije javio da Pera vraćaju u dubrovačku bolnicu, nakon teških dana na aparatima, te s izliječenom sepsom i nizom komplikacija koje je imao, zahvalila sam mu u suzama, a on mi je odgovorio – nisam samo ja zaslužan za ovo, već i vaše molitve. Nemam dovoljno riječi za zahvaliti se svima u Klinici Fran Mihaljević koji nesebično rade nevjerojatan posao.

Cijelo to vrijeme Antonija je jedanput tjedno odlazila u Međugorje, bose noge nisu osjećale hladni, oštri hercegovački kamen, jer dok se penjala uz brdo „srce joj je bilo puno nade, izgaralo je, predavalo, molilo“. Svakog dana je odlazila na misu.

-Sa sigurnošću vam tvrdim da mi je jedino vjera pomogla da ostanem prisebna, da ne pokleknem pred tugom i brigom. Tolika lavina dobrote se pokrenula. Svećenici, časne sestre, naši prijatelji diljem svijeta, molitvene zajednice, poznanici, kolege, naši susjedi i rodbina, don Ivo Pavić u Šurkovcu, svi su se molili za Perovo ozdravljenje. Ljudi su veliki kad se nevolja sruči na nekoga. U tim teškim momentima kao da mi je Bog slao ljude koji su meni i cijeloj našoj obitelji pomogli prebroditi ovaj najteži period života dosad. Hvala im svima na tome.

Pero Matana je na ECMO aparatu proveo 18 dana. Vijesti koje su stizale do Antonije nisu bile dobre, nitko se iz Zagreba nije usuđivao reći joj – ne brini, proći će, bit će bolje. Covid je dokazao, puno puta dokazao i pokazao da je nepredvidljiv. One najlošije informacije, kao onu da je dobio sepsu, Antoniji nisu ni govorili. Pokušali su je sačuvati koliko su mogli. Da bi imala snage ujutro, za svoju djecu, razgrnuti zavjese na prozorima i pustiti u sobu tračak sunca.

-Mi smo inače jako bučna obitelj, ali je cijelo to vrijeme u našoj kući bio muk, neka neobjašnjiva tišina i kada smo razgovarali – kratko opisuje Antonija.

Antonija se do kraja otvara i svjedoči o fenomenu vjere.

-Uvijek kad bih došla pred Gospu, kao da su brige bile umanjene, a nakon dan ili dva što bi se vratila iz Međugorja do nas su iz Zagreba dolazile dobre vijesti. Svaki naš odlazak u Međugorje bio je plodonosan, neka svatko misli što želi, ali ja sam u moć međugorske Gospe uvjerena isto kao što sam uvjerena da će sutra sunce izaći na istoku, a zaći na zapadu. Ispričat ću vam samo neke koje su mi se usjekle u pamćenje: u trenutku kad smo kleknuli ispred Gospinog kipa u crkvi sv. Jakova, dobila sam poruku kako je doktor izjavio da će Pero biti dobro. To je, nakon dugog i neizvjesnog perioda bila prva pozitivna vijest. Nije puka slučajnost da smo taman kleknuli i da je stigla poruka o njegovom poboljšanom zdravstvenom stanju. Jednom sam silazila niz Brdo ukazanja i u misli mi je došao broj 15. To me je zbunjivalo. Što i zašto 15? Nije mi bilo jasno zašto ta brojka unosi neku vedrinu u mene, preplavio me osjećaj da je nešto dobro povezano uz nju. Moj muž je u to vrijeme kad sam bila u Međugorju bio veoma, veoma rizično, život mu je doslovno visio o koncu, jer mi nisu bili ni rekli da je dobio sepsu. Dan po povratku iz Međugorja sam saznala kako su za 15. travnja zakazane dvije mise za Perovo ozdravljenje i tog je dana on skinut s rizičnog, ali spasonosnog ECMA aparata. Nije to bila slučajnost! 16. travnja smo pošli zahvaliti se Gospi u Međugorje, javili su nam da ga bude iz kome. Nije ni to puka slučajnost! – uvjerena je Antonija.

Pero Matana se ničega ne sjeća iz svojih bolničkih dana. Kad se vratio doma, 10. svibnja, pitali su ga zna li koji je mjesec i je li svjestan koliko je vremena prošlo otkad je napustio svoj dom.

-Morali smo mu objašnjavati što se sve dogodilo. Nije znao ni koji je mjesec, vrijeme mu je stalo, sjećao se tek nekih sličica iz dubrovačke i nekih iz zagrebačke bolnice. Iz dana u dan njegovo je stanje sve bolje, pomalo se diže na noge, s njime rade fizioterapeuti, zahtijeva još uvijek neprekidnu brigu i skrb, ali se vidi poboljšanje. Kad je došao, napravili smo mu doček, osjećaje koji su nas svih u tom trenutku preplavili ne mogu, a niti ne želim pojašnjavati. Bolje je i to se vidi iz dana u dan, vratio mu se duh i pozitivan stav, zahvalan je Bogu na svemu. Zahvalan je što je dobio i drugu priliku. Liječnici su nam otvoreno rekli da bi o fenomenu njegova ozdravljenja trebalo pisati za medicinske knjige. Kad nakon svega što smo proživjeli, čujem da netko priča o koroni kao izmišljenoj bolesti, cijela se zaledim. Ako je iz patnje moga muža proizašla promjena u samo jednom čovjeku po pitanju cijepljenja ili svijesti o težini ovog virusa, ona nije bila uzaludna – zaključuje Antonija, ali i nadodaje:

– Kad vas snađu životne brige i problemi, pokušajte se ne pitati zašto, već kako, kako ponijeti taj križ, kako prebroditi oluju. Mene je vjera spasila, to svaki put kažem kad me ljudi pitaju kako se držim, kako izdržim. Naoružajte se krunicom i molitvom i krenite u boj protiv sila koje vas pritišću, nevolja koje vas snađu, jer Bog je velik.