Posljednja ovoljetna premijera dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara ‘Sjetne žene raguzejske’ inicijalno je zamišljena kao autorski projekt redateljice Dore Ruždjak Podolski na temu zanimljivih ženskih povijesnih ličnosti iz Dubrovnika.
Napisala: Petra Jelača
Neke od njih upućenijoj su, a nadam se i široj publici već poznate, poput Mare Gundulić udane Gučetić, Anice Bošković, Jelene Pucić Sorkočević, dok se ostale dramske osobe oslanjaju na manje poznate povijesne ličnosti Filipe Menčetić, Maruše hodočasnice, Pavle Čelović, Lucije Miladinović, Nike Našimoke, Jelene Dorotoke-Hoffman. Sve su spomenute žene iznimke u zadatim okvirima svoga vremena, odnosno svojih vremena; pukotine, kako to lijepo kaže dramaturginja i autorica teksta predstave Marijana Fumić.
Predstava je nastajala na temelju mnogih objavljenih knjiga i članaka iz područja dubrovačke povijesti, navedenih u programskom letku, a kako je rečeno na javnoj prezentaciji premijere, sam naslov ‘Sjetne žene raguzejske’ parafraza je Shakesepareova naslova ‘Vesele žene windsorske’. Iz gledanja same predstave ne stječe se dojam o prevelikoj sjeti, odnosno, protagonistice su sjetne koliko je sjetan i život sam sa svim svojim izazovima. Treba uzeti u obzir da su kroz prošlost puno češći bili scenariji uklopljenosti u zadanu rigidnu matricu, odnosno žene koje su šutke prihvaćale i trpjele jer često nisu imale izbora, a neke možda i nisu bile svjesne svega što trpe, a česti su bili, puno češći od prikazanih primjera, slučajevi poput Lucije Miladinović, mlade žene koja je kao dijete silovana u dobi od 9 godina i čiji ju je silovatelj, nakon odslužene zatvorske kazne od 13 godina morao oženiti i tako joj spasiti ‘čast’, (što je bila za žene onoga doba čak i povoljna socijalna mjera jer joj je tako osiguran brak i društvena prihvaćenost nakon zločina koji je nad njome bio počinjen), pa se na temelju svega toga može zaključiti da je većina raguzejskih žena u prošlosti zaista mogla biti sjetna.
Odluka da samo jedna bude Lucija Miladinović, dakle mlada žena strašne sudbine iz naše današnje perspektive, a sve ostale da budu hrabre i nesvakodnevne-pukotine u krutoj strukturi dubrovačkog patrijarhata koji žene nije štitio, nego ih je posve kontrolirao i ograničavao, čini mi se kao vrlo dobra, u prvome redu zbog afirmativnosti same. Kroz takve se hrabre primjere iznimnih pojedinaca, ženskih osoba koje su imale snage plivati protiv struje u raznim vremenima najbolje očituje kritika patrijarhata.
Marijana Fumić, Dora Ruždjak Podolski i Stela Mišković stvorile su na temelju istraživanja i povijesnih podataka predstavu fragmentarne dramaturgije, s devet ženskih lica na sceni, od kojih su neka poentiranija i zaokruženija u svojim pričama, a neka manje, upravo zbog fragmentarnosti i brojnosti priča.
Premda svaka u svome stoljeću, komuniciraju međusobno, usidrene u svojim prezentima, a neki se sitniji preskoci u vremenu radnje i manje dramaturške nedosljednosti očituju u pojavljivanjima umrlih osoba i njihovim pričama, demenciji nekih protagonistica, što donekle otežava praćenje, no funkcionira u okviru cjeline.
Gloria Dubelj kao Filipa Menčetić, kotorska plemkinja udata u Dubrovnik, uspješna lihvarica i poslovna žena, vrlo je zaokružena i poentirana kao lice, kroz odnos sa svojim ljubavnikom, ali i kroz njoj primarni odnos prema moći, novcu i nekretninama; nešto je poput današnjeg ženskog ‘Vuka s Wall streeta’. Njezinoj smo sudbini uspjeli vidjeti i naličje, motivirano gubitkom djece u najezdi kuge u čemu je Gloria Dubelj bila vrlo glumački točna i suverena.
Nika Našimoka, žena iz puka, dubrovačka trznica, pekarica, samostalna i bogata obrtnica, udovica, poduzetnica rekli bismo danas, također je lice s posve zaokruženom pričom i sudbinom, umiljato i snažno u isto vrijeme interpetirana od Nikoline Prkačin, i vrlo emotivno točno; Anica Kontić igra hodočasnicu Marušu iz 14. stoljeća, s puno duhovitih glumačkih pasaža, čije puteve i dogodovštine po svim svetim mjestima pratimo s lakoćom i bez zadrške; Nataša Kopeč izvrsna je kao Jelena Dorotka – Hoffman, dubrovačka kubistička slikarica, slobodoumna i sebetkana, izvan svih okvira; dominira scenom i jedno je od najupečatljivijih lica, što je i dramaturški i režijski točno, s obzirom na koncepciju i stav ove predstave. Lucija Rukavina kao Lucija Miladonović, mlada, u djetinjstvu silovana žena, sada udata za svog silovatelja, također je bila glumački dosljedna i točna, potresna u iskazu, trajno oštećene psihe nakon svega što joj je učinjeno. Njezina je strašna priča zaokružena i čini jednu vrstu protuteže i oslonca ostalim jakim ženama, kao kontrast. Vrlo je zanimljivo i točno interpretiran lik Anice Bošković, igra je Lana Meniga. Naša prva književnica locirana je u prostor plahosti i izolacije, u lik ‘dumne’ koja to nije, a ujedno je lišena svih briga i moranja; zato je često u polemici s likom umrle Pavle Ćelović, u interpretaciji Lidije Penić-Grgaš, prijestupnice, ubojice muža, a to su za nju učinila njezina dva ljubavnika: zato je ona, umrla i nemirna, kao neka stalna pobunjenica, nesmireni duh i vječna pankerica u stalnome dijalogu s Anicom Bošković jer se pojavljuje u njezinoj kući. Kroz taj je odnos jako dobro portretirana i sama Anica, koja nikada ništa nije morala, nije se morala udati za koga nije htjela; na sličan način Pavlin duh interferira i s poslušnošću i pobožnošću Maruše hodočasnice, kao neka sitna zlica koja uvijek provocira, ne da mira, ali se ne da ni prilikama ni nepravdi. U njezinoj priči ima ponekih nedosljednosti, odnosno nejasnoća u praćenju, spominjanje Teute primjerice zahtijeva predznanje. No ne remeti previše ritam predstave.
Mara Gundulić udana Gučetić u interpretaciji Nataše Dangubić u početku pojavljivanja na sceni s mužem Nikolom Vitovim Gučetićem činila mi se netočnom podjelom za taj lik. Kao opće mjesto slobodoumnosti, stvarne ljubavi prema suprugu i svakovrsnog zajedničkog neuklapanja u društvene okvire, prva hrvatska filozofkinja trebala je biti slojevitija i suptilnija u izvedbi, trebala je biti više od tipične dubrovačke gospođe. Kako radnja odmiče, i dramskost se zgušnjava, u scenama s mužem, Nataša Dangubić dobiva na slojevitosti i oštrini, na odlučnosti i do kraja svoje priče uspijeva iznivelirati početnu prejednostavno postavljenu ulogu. Publici koja nema predodžbu o liku i djelu Mare Gundulić Gučetić ovo vjerojatno neće zasmetati, no svaka predstava, pogotovo ovakva, mora funkcionirati na svim razinama, za različite vrste publike. Priča o nastanku ‘Dialogo della bellezza’ i biografskim činjenicama njegovih protagonistica, Cvijete Zuzorić i Mare ‘Gundulice’ morala bi (svjesna sam da nije) biti poznatija široj javnosti i doći do razine opće kulture (na čemu treba raditi kroz sustavnu edukaciju), jer je važna ne samo izvan lokalnih nego i izvan nacionalnih okvira u kontekstu filozofije renesanse. Dakle, oni koji nisu opterećeni znanjem, neće s ovom ulogom imati većih problema.
Kod Jelene Pucić Sorkočević u interpretaciji Ive Kraljević nije bilo glumačkih nedosljednosti, no zaokruženost njezine sudbine na sceni nije bila posve poentirana. Jasna je priča o rijetkom školovanju izvan Dubrovnika, mentalno bolesnom sinu, djeci rođenoj iz ljubavi koja nisu sretna, jer su bolesna, ali mislim da bez predznanja nije lako pratiti priču o Ljudevitu Gaju i nikad vraćenoj obiteljskoj ostavštini, originalu kanconijera Dinka Ranjine.
Marin Klišmanić bio je izvrstan u mnogim ulogama različitih muškaraca sviju gore opisanih Dubrovkinja. Zaista, izvrstan, kao muž, ljubavnik, sin, partner u scenskoj igri.
Predstava je unatoč fragmentarnosti uspjela postići dramskost, napetost praćenja, no događa joj se da nakon klimaksa pada u tempu i taj se ritam nekoliko puta ponavlja. Naročito je upitan kraj, jer nakon poentiranih i zaokruženih priča slijede razasute, i završavaju plesnom scenom (suradnik za scenski pokret Saša Božić) kojom predstava i počinje a ima tendenciju objediniti sve žene. Lociranost izvan vremena i svojevrsna poetičnost ocrtava se i u tom plesnom broju, kao i u prekrasnim, bezvremenskim bijelim kostimima Manuele Paladin Šabanović. Glazba Mara Marketa primjerena je i decentna, nenametljiva, a opet tako rječita.
Prostor parka Gradac, odabran tako da scena u pozadini ima vizuru Grada i tvrđave Lovrjenac, s nenamteljivim scenografskim intervencijama Stefana Katunara, uz dizajn svjetla Elvisa Butkovića, vrlo je primjeren ambijentalni potez. Već dugo, od Salečićeve ‘Glave lava’, nismo vidjeli predstavu koja se svojom radnjom referira na stvarni prostor u kojemu se igra, kao ovdje, dakle obraća se Gradu o kojemu govori, ili prostoru vješala na Gracu koji ‘vonja na smrt’.
Dubrovački govor (jezični savjetnik Maro Martinović) nije bio problematičan, primijetili smo odstupanja tek na pokojem mjestu, kod ponekih lica.
Kontekst protiv kojega se sve protagonistice bune i koji im ne da disati, a često spominju da im je usko u zidinama i da to nije više njihov Grad, da je teško ostati, nije dovoljno prisutan u predstavi. One se Gradu obraćaju, na kraju mu i mašu bijelom zastavom, dok figura u asocijativnom pejzažu odvraća mahanjem s Lovrjenca, poetski je otvoren kraj za učitavanje značenja i može kao takav funkcionirati, ali kontekst prema kojemu se ova ženska lica definiraju kao iznimke ostaje samo u svijesti gledatelja, ne vidi se na sceni; dakle pretpostavlja se predznanje.
Ideja predstave o jakim ženama je dobra, i dobra je odluka da samo jedna bude bespomoćna u svojoj nesretnoj sudbini, no nekako je, možda kroz priče ovih istih lica, čak i da se jedno ili dva izostave, jer devet sudbina je zaista puno, možda i previše materijala za samo jednu predstavu, još trebalo podcrtati povijesni kontekst uobičajenih onodobnih scenarija ženskih života, koji svima jasno, a ne samo onima koji znaju kako je u Dubrovniku (uvijek) bilo, govori o mentalitetu i zadatostima vremena te potpuno osvjetljava činjenicu da su ove žene bile pukotine kroz koje je ulazilo svjetlo.
