Matija Lisičar
Pripovijesti
Nakladnik: Matica hrvatska, Zagreb, 1910.
Ponovljeno izdanje: Fortuna d.o.o., Zagreb, 2008.
Knjige hrane mladost, Razveseljuju starost, urezuju sporedne stvari, utočište su potištenima i pružaju utjehu.
Natpis nad vratima biblioteke franjevačkoga samostana u Fojnici
Većina portala u ovo ljetno vrijeme ima rubrike posvećene knjigama u kojima se nalaze različite preporuke što čitati i te su preporuke gotovo uvijek vezane uz plažu (tipa: što čitati na plaži, koju knjigu ponijeti na plažu, najbolja preporuka za plažu; uz takve naslove u pravilu stoji rasklopljeni ringištul koji kao da čeka samo vas, knjiga i čaša sa slamkom u kojoj se vjerojatno nalazi limunada).
S obzirom na takve preporuke, odlučih obratiti pozornost kada sam na kupanju tko i kako čita jer zaključih kako bi to trebao biti poveći broj kupača koji na gorućem suncu (a i u hladu je poprilično vruće) zadubljeni u knjigu marno čitaju dok ih sunce nesmiljenom žestinom peče.
Tako dođoh u proteklu subotu na plažu i onako potajice započnem razgledavanje. Lijevo od mene dvije su mlade majke intenzivno komunicirale, dok se pomladak igrao ili, bolje, međusobne prijepore rješavao naguravanjem, sporadično bi ih majke upozorile: daj Toni ne gnjavi, budi dobar ili Antune daj igračku da se Toni igra (u ovakvoj situaciji mamama najvjerojatnije knjiga ni ne pada na pamet). Desno od mene smjestio se sredovječni par, muž iz obližnjeg kafića donosi Nescafe ženi i sebi, no knjige nigdje. Sve tamo dok mi pogled seže čitačice i čitača nema, one koje vidim kako u nešto zure – to su neizostavni mobiteli i ništa više.
Dakle, dalo bi se i zaključiti kako nitko, unatoč preporukama, nije ponio knjigu na plažu. Pa čemu onda preporuke što čitati i to vezivati uz plažu? Pretpostavljam da je riječ o marketinškom triku, čitanje se povezuje s odmorom, a plaža je sinonim za opuštanje i ljenčarenje, pa kako tu imamo dosta slobodnoga vremena – eto prilike kupiti knjigu, za koju nismo imali vremena cijelu godinu, i na plaži je čitati. Dakle, smatram da je namjera oglašivača ili preporučitelja da odete u knjižaru i kupite knjigu koju zasigurno nećete moći čitati na plaži iz različitih razloga koji vam sputavaju koncentraciju i čitanje, nego ćete je ostaviti negdje na polici uvjeravajući sebe da ćete je pročitati tijekom nekoga budućeg odmora.
Čitanje povezujem s dokolicom – riječju koju smo zlorabili i mislimo da je dokolica dosada, lijenost ili nerad. Ustvari, dokolica je u staroj Grčkoj izvorno označavala stvaralaštvo u slobodno vrijeme. Za mene je čitanje stvaralaštvo u slobodno vrijeme jer čitajući, oplemenjujete sebe, doduše ovisno o tome koju knjigu čitate.
Sad bi netko mogao pomisliti da i ja promičem neke izdavače, no jamčim da to nije tako jer dobar dio preporučenih knjiga naći ćete samo u knjižnicama, a ne u knjižarama. Također, preporučujem knjige koje će vas zasigurno oplemeniti i potaknuti na razmišljanje. Naravno, i ovu preporuku uzmite sa zadrškom jer je to moj subjektivni stav.
Danas predstavljam jednoga pisca koji je rođeni Dubrovčanin i njegovu jedinu knjigu s kojom je ušao u sve antologije povijesti hrvatske književnosti, a koja spada u red zaboravljenih ili poluzaboravljenih književnih silueta hrvatske moderne. Mislim da su većini nas poznati stihovi slavne pjesme Antuna Gustava Matoša: I dok je srca, bit će i Kroacije! – budnicu Pri svetom kralju Matoš je posvetio tome zaboravljenom piscu, a on se zove Matija Lisičar.
Branimir Donat je o ovome piscu napisao: Lisičar pripada tzv. malim, ali ne i beznačajnim piscima. Hajdemo upoznati ovoga, gotovo nepoznatog, pisca! Rodio se 21. 7. 1877. godine u Dubrovniku. Otac mu je iz Vrlike, a majka iz Dubrovnika (rođena Miloslavić). Prema podacima kojima raspolažemo, završio je nautiku u Dubrovniku, te kratko vrijeme plovio. Bez obzira na to što nije dugo plovio, obišao je pozamašan broj zemalja, pa je tako bio u Engleskoj, na afričkim i američkim obalama i na koncu u Odesi. Očito ga more nije privuklo jer napušta pomorstvo i odlazi u Zagreb. Kako gotovo nije imao nikakva sredstva za uzdržavanje, podučava na engleskom i talijanskom jeziku i upisuje pravni fakultet. Nakon završetka studija bio je odvjetnički pripravnik u Zlataru, a od 1911. godine radi kao odvjetnik u Sisku. Godine 1919. postaje veliki župan Križevačko-bjelovarske županije. Međutim, funkciju velikoga župana obavlja vrlo kratko vrijeme, te 1920. godine postaje javni bilježnik u Zagrebu. Umro je 1939. godine.
Njegov životopis izgleda vrlo jednostavno i mogli bismo reći da je kratak, no isto tako možemo reći da je prisutna i da lebdi neka mističnost oko njega kao pisca. Naime, 1910. godine Matica hrvatska izdala mu je knjigu, bolje reći, zbirku od devet pripovijedaka, pod naslovom Pripovijesti. Tom se knjigom Lisičar predstavlja kao zreo pisac i moramo ga staviti uz bok vrsnih pripovjedača razdoblja moderne kao što su Matoš, Šimunović, Nehajev, Horvat Kiš, Kozarac, Begović, Nazor. Lisičar objavljuje tu knjižicu i više nikada ništa što bi bilo vrijedno spomena.
Postavlja se pitanje zašto Lisičar više nikada ništa značajno ne piše. Na to je pitanje pokušao odgovoriti i Ivan Sršen s kojim je razgovarao pisac ovih redaka. Gospar Ivo kaže da je on osobno u Državnom arhivu u Zagrebu pregledao dokumente vezane uz Lisičara koji se nalaze u dvanaestak kutija, a koje, prema kazivanju dežurnoga arhivista, nitko nije otvorio u posljednjih šezdeset godina. U kutijama se nalazi materijal vezan uz njegov javnobilježnički rad, no ništa što bi moglo ukazivati na njegovo povlačenje od pisanja. Na moje pitanje, čisto iz znatiželje, je li Lisičar imao potomke, Sršen mi je odgovorio da je uspio stupiti u kontakt s njegovim sinom koji živi u Kanadi, a koji je tada imao oko 90 godina (razgovor je obavljen prije dvadesetak godina). Sin je rado prihvatio razgovor, ali mu nije ponudio odgovor na pitanje zašto njegov otac nije više pisao.
Još je jedna zanimljivost vezana uz knjigu Pripovijesti to što ju je likovno opremio naš velikan Ljubo Babić, a to je zasigurno jedna od prvih knjiga koje je Babić opremio jer je te 1910. godine imao dvadeset godina. Zbog toga je grafičkog rješenja primjerak Pripovijesti ušao u zbirku tiskarstva i knjigoveštva Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu kao svjedočanstvo ranih uspjeha Ljube Babića. Lisičareve kratke priče ili crtice pričaju o malim ljudima, njihovoj svakodnevnoj socijalnoj brizi, njihovoj naivnosti, neposrednosti njihovih odnosa, ali i njihovim slutnjama, snovima, osjećanjima, nadama. Sve su priče u toj zbirci vezane za dubrovački kraj (osim jedne Ludi Stojan, koja je smještena u Liku). Lisičarevom književnom talentu možemo pripisati mjestimično savršeno opisane karaktere muškaraca i žena, bilo da se radi o vlasteli ili građanima, najamnim radnicima, služavkama ili djeci.
Uglavnom, Ivan Armanda u Hrvatskom biografskom leksikonu (2013.) ubraja Lisičara među bolje noveliste hrvatske moderne.
Značaj Lisičara nije samo u književnosti; on je zaslužan i za proširenje hrvatskih granica. Naime, prekodravska općina Gola danas se nalazi u sastavu Republike Hrvatske zahvaljujući upravo njemu. U časopisu Ekonomska i ekohistorija (objavljenom 2011.) u članku Granica na Dravi od 1848. do 1919. godine Mira Kolar Dimitrijević rekonstruirala je dramatične događaje u vezi s pregovorima o granici s Mađarskom nakon Prvog svjetskog rata, i tu posebno ističe Lisičarev prinos. Uglavnom, zahvaljujući Lisičaru općina Gola sa svojih gotovo 11 000 jutara, više od 700 kuća i točno 4744 stanovnika u prosincu 1919. pripala je Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i kao jedina općina s lijeve strane obale Drave dijelila nadalje sudbinu s Hrvatskom, a ne s Mađarskom.
Dakle, knjigu nevelikoga obujma preporučujem obvezno pročitati. Ja imam originalno izdanje iz 1910. godine, ali i njezin pretisak iz 2008. nakladnika Fortuna u biblioteci Hrvatska rara. Na prvom se izdanju u punom sjaju ističe grafičko rješenje Ljube Babića (smatram da je to savršeno rješenje), a u drugom ponovljenom izdanju grafika se ne ističe jer ju je zasigurno bilo teško reproducirati u punom sjaju (djelomični zlatotisak).
Na kraju, pisac ovih redaka bit će sretan ako vas je zagolicao i zaintrigirao da potražite i pročitate ovo djelo pisca koji je jednom omanjom knjigom ušao u povijest hrvatske književnosti. Lisičar dokazuje da nije bitno koliko pišeš nego što pišeš.
Živimo u vremenu kada smo preplavljeni različitim uradcima kojima na poleđini u pravilu pišu maxima cum laude, ali njihova je stvarna vrijednost u kratkom trajanju od jednoga ljeta. Međutim, Lisičar zaslužuje puno više. On je zaboravljen, ali je značajan i u književnom i političkom smislu za našu Domovinu čiji žitelji često zaboravljaju svoje velikane. Nije li došlo vrijeme da ga izvučemo iz zaborava, s obzirom na njegovu ulogu, a i na to da općina Gola, osim naslovnoga mjesta (gdje je rođen Ivan Večenaj), obuhvaća još četiri sela: Gotalovo, Novačka, Otočka i Ždala? Možda bi se mogla naći neka ulica ili barem seoski put da se nazove Lisičarevim imenom, a možda bi i Dubrovnik mogao imati ulicu nazvanu po Lisičaru.
Ovaj tekst završimo pjesmom genijalnog i velikog A. G. Matoša Pri svetom kralju iz zbirke Pjesme objavljene 1909. godine:
Matiji Lisičaru
Prozor Stjepanovog doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti san
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkog sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!
