U monodramama već dokazani glumac Dražen Šivak ponovno gostuje na dramskome repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara, na Bokaru, što samo po sebi predstavlja dobar repertoarni potez s ugodnim horizontima očekivanja, posebice kada je najavljeno da će se u formi lecture-performancea, odnosno izvedbenog predavanja, baviti temom maske, glumačke i antropološke, s fokusom na maske commedije dell’arte, čiju će tradiciju pokušati oživjeti, reinterpretirati, a sve u vrlo spretno odabranom okviru izvedbenog predavanja.
Napisala: Petra Jelača
U suradnji s mladim dramaturškim timom, Patrikom Gregurecom i Karlom Leko, Dražen Šivak vodi publiku kroz genezu samog pojma maske, u antropološkom smislu, koju tek onda vezuje uz pojam bilo kakve mimeze, odnosno, glumca u suvremenom smislu riječi. Jako je zanimljiva paralela sa svijetom životinja, koja postoji u genezi maske još od špiljskog, prethistorijskog perioda, a može se pronaći, naročito kroz Šivkovu interpretaciju, i u svakoj maski commedije dell’arte.
Naročito je dramaturški bio efektan i publici dobrodošao povijesni okvir vezan uz podrijetlo svake maske, jer objašnjava njezinu bazičnu motivaciju, kao u slučaju maske ‘zanni’, zatim njezinu transformaciju, nasljednike, posebice Arlecchina na kojega se fokusirao, te njegove književne odraze, Držićeva Pometa Trpezu i Krležina Petricu Kerempuha.
Kroz čitav taj put maski do kanonskih književnih mjesta Dražen Šivak postepeno gradi lik glumca, u dijalogu je sa svojim kolegama iz prošlosti, smještajući i sebe u taj isti kontekst današnjeg vremena, improvizirajući, snalazeći se, komunicirajući s publikom kao i njegovi slavni kolege u razdoblju procvata Commedije dell’arte.
U glumačkom je smislu promišljen, staložen, fokusiran, točno lociran, vješt u preobrazbi. One su mnoge, naročito iz lica glumca koji govori, dakle dramaturške pozicije naratora, do igranih maski, odlomaka, i cjelovitih glumačkih interpetacija. Arlecchinova transformacija u Pometa Trpezu iznimno je bila zanimljiva, premda ne ostvarena na način i u interpretacijskom dosegu do sada viđenih.
Dražen Šivak svog je Pometa, njegov poznati, pametno i ambiciozno odabran monolog o hrani, donio zaigrano i kvalitetno, premda ga je vidljivo raslojio u funkcije maske o kojoj je ranije govorio, i na nju nadodoavao značajke svima (nekada) poznatog Pometa. Koherentna interpretacija lica zato je bila vidno različita od dosadašnjih, no dosljedna ovoj dramaturškoj formi. Kao sjeverni rođak Arlecchina, Till Eulenspiegel koji se transformira u Petricu Kerempuha, bio je puno uvjerljivijii i interpretacijski slojevitiji, emotivno vrlo točan, a moguće da su raslojavanja maske i lica bila namjerno vidljivija u slučaju Pometa, zbog blizine veza lica i maske (Italija -Dubrovnik), kao i zbog činjenice da je Petrica Kerempuh Draženu Šivku mentalitetski bliže i kompaktnije lice.
Odličan je odabir upravo ova dva dramska odlomka kao i strukturiranje cijelog izvedbenog predavanja oko maske Arlecchina i njegovih odjeka i daljnjih rođaka, jer su reprezentativna za našu književnost i jako dobro publici prikazuju život maske i njezin odjek u pisanoj književnosti, kao i sam kraj-klauneriju u kojoj je Šivak izvrstan: neposredan, dubok, promišljen, smiren i djetinje komunikativan.
Song Željka Vukmirice temeljen na Krležinoj Baladi Petrice Kremepuha ‘Gumbelijum roža, fino diši’, izvrsno je zatvorio ovo mondramsko putovanje, u Šivkovoj izvedbi, te povezao književnost, masku, izvorišta talijanske glumačke tradicije s uvijek živim principom klauna i cirkusa.
Ono što je u ovoj predstavi, a zahvaljujući formi izvedbenog predavanja, naročito osvježavajuće je lakoća i mirnoća mnogih Šivkovih preobrazbi, bez frenetičnosti tempa i iscrpljivanja u davanju publici i sceni kakvim se inače odlikuju monodrame. Ne u smislu kritike te forme, nego afirmacije staloženosti i različitih mogućnosti ovog dramaturškog modela. Naravno, za razliku od klasičnih monodrami u njemu ima puno manje dramske napetosti, unutarnjih zbivanja i sukoba, no daje publici na drugom, edukativnom planu što ga ne lišava duhovitosti, komike, zaigranosti i prostora za glumačku interpretaciju.
Dražen Šivak dubrovačkoj se publici u prošlim sezonama predstavio također na Bokaru izvrsnom monodramom u još boljoj interpretaciji ‘Mistero Buffo’, prema istoimenom tekstu kod nas nedovoljno često igranog talijanskog nobelovca Darija Foa.
Prošle je i ove sezone ostvario zapaženu ulogu u predstavi ‘Ljubovnici’, Festivalskog dramskog ansambla, u režiji Aleksandra Švabića, također na tragu maske i uloge Pometa. U ovom projektu izvedbenog predavanja, udružen s dvoje mladih dramaturga, kreativnom suradnicom Majom Posavec, suradnicom za kostime Petrom Pavičić te oblikovateljem svjetla Bartula Pejkovića u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara i nezavisne scene, Umjetničke organizacije Grupa i Scenom Ribnjak, slikovitim su i sadržajnim povijesnim kontekstom obogatili razumijevanje složenosti i jednostavnosti puta maski, te ponudili jedan od mogućih puteva u vraćanje starih žanrova na repertoar, jer se činjenica njihovog ne-igranja u cjelokupnom hrvatskom glumištu počesto zaboravlja.
Počesto se zaboravlja i činjenica da se posljednji Pomet Trpeza, u iole kvalitetnom izdanju, u Dubrovniku mogao vidjeti u interpretaciji Predaga Vušovića 2000-te godine na Ribarnici u režiji Ivice Kunčevića, a na što se Dražen Šivak u ovoj monodrami i referira, pa sve to otvara prostor za poseban komentar, a to je odnos koncepcije programa Dubrovačkih ljetnih igara prema hrvatskom dramskom nasljeđu, i prema djelima starije dramske književnosti uopće, kao i prema dramskim klasicima, dakle prema svemu na čemu se oformio identitet dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara koji sada traži nužnu reinterpretaciju.
Ne samo produkcijsku, nego intelektualnu, teatrološku, idejnu, koncepcijsku. Ne anuliranje, nego istraživanje mogućnosti. To je zadaća svake umjetnosti u koju se ulaže državni novac (kojega osiguravaju, što se često zaboravlja, porezni obveznici) a naročito festivala koji je, prema zakonskoj definiciji, od nacionalnog značaja. Jedan od manje ambicioznih, ali dobrih početnih koraka, da se današnja, posebice mlađa publika senzibilizira i uvede u, nadamo se, nove dramske interpetacije tih djela, kada za njih sazriju svakovrsni uvjeti, je i ovakvo izvedbeno predavanje. Jer se vrlo lako zaboravlja činjenica da publika koja se sjeća posljednjeg kvalitetnog Pometa Trpeze na ambijentalnoj pozornici, izvedenog na dramski način, više nije mlada i pri sredini je trećeg životnog desetljeća. Zaboravljamo da publika mlađa od toga uopće nema ideju što su to i kako su izgledale kvalitetne dramske interpretacije komedija Marina Držića.
Izuzev ‘Arkulina’ u režiji Krešimira Dolenčića, 2007., te ‘Viktorije od neprijatelja’ Hrvoja Ivankovića 2017.godine, u režiji Ivice Boban.
Takvima je ovakva predstava više nego korisna i dobrodošla, a i odgovornima za budućnost Dubrovačkih ljetnih igara, čiju koncepciju moraju osmišljavati ljudi od struke, koji poznaju kazališnu prošlost da bi mogli kreirati budućnost. Problematika se širi i na Akademiju dramske umjetnosti kao generatora obrazovanja novih generacija kazalištaraca, gdje se također ne polaže dovoljno pozornosti takvim žanrovima, što otvara dosta široko pitanje nacionalne odgovornosti za taj problem, na razini Ministarstva kulture, Sveučilišta u Zagrebu, pa i Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti: je li se dovoljno uložilo u pokušaje reinterpretacije hrvatske dramske baštine? Ili je vrijeme za njezinu muzealizaciju? Kako god bilo, ignoriranje problema uvijek je najgora od svih mogućih opcija. Srećom pa ima mladih ljudi dovoljno kreativnih da i bez sustavne podrške počnu raditi na tome tragu, kao što smo vidjeli u projektu izvedbenog predavanja Dražena Šivka, Patrika Gregureca i Karle Leko.
No ovakvi, jednostavniji izvedbeni formati trebali bi biti tek početak rada na traženjima novih modusa bavljenja starim žanrovima. I da ne bi bilo zabune, nije cilj vratiti se na ono što je bilo nekad, kao što puno ljudi u Dubrovniku misli.
To nije moguće, iz niza razloga, koji opet traže zaseban komentar. Svaka umjetnost mora biti progresivna i inovativna, istraživati i pronalaziti uvijek nove načine bavljenja uvijek istim temama i problemima; govoriti o prošlome kroz prizmu sadašnjosti, integrirati nove pristupe i estetike u zrnca prošlosti koja čine identitet Dubrovnika.
