HPD Sniježnica organizirao je dvodnevnu planinarsku turu na Orjen u sklopu posljednje planinarske ture prema program Opće planinarske škole 2025. Tom prilikom uspeli su na vrh Subra i Kamenski kabao.
Napisao: Mario Miljak
“Kao posljednja planinarska tura prema programu Opće planinarske škole 2025. bio je u planu Orjen s noćenjem u planinarskom domu Za Vratlom. U subotu 5. travnja svanuo je prekrasan dan koji smo odlučili iskoristiti za uspon na vrh Subra s polaskom od nekadašnjeg motela Borići, preko Vratla i Subrinih platoa. Obzirom da smo prešli na ljetno računanje vremena i da su sada dani malo duži odlučili smo se za kasniji polazak iz Grada i opušten početak dana.
Nakon parkiranja i fotografiranja oko 11 sati počinjemo uspon prema Vratlu, pa za sat i kvarat radimo pauzu u planinarskom domu Za Vratlom gdje ćemo po planu i najavi nakon cjelodnevnog planinarenja večerati i noćiti. U domu ostavljamo dio opreme i u 13 sati nastavljamo prema Subri. Nakon prelaska pašnjaka kamenskog katuna oko 14 sati prilazimo impresivnom krškom fenomenu poznatom kao Subrini platoi.
Taj nestvaran reljef nekome tko nije na Orjen nikad nogom kročio možda je najlakše opisati kao okamenjeno more. Subrini platoi kao da skrivaju tajanstveni podzemni svijet čiji se bezdan otvara kroz impresivni speleo objekt poznat kao Nikolina jama, nad čijim kamenim svodovima noću obitavaju mitska bića poput vila i rijetke zvijeri. Prelazak Subrinih platoa zahtjeva oprez i strogo praćenje markirane staze, te povremenu uporabu ruku u napredovanju. Odgovorno pomažemo kome treba u sigurnom prelasku platoa uz šaljivo prisjećanje na onu Meše Selimovića “Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?” koja uvijek izmami pokoji osmijeh.
Na bezprijekorno markiranoj stazi susrest ćemo i pozdraviti još planinara, uglavnom u silasku, no i neke “iskusnjare” u brdskom trčanju i slobodnom lunjanju. Nakon pola sata obilaska nestvarnog lokaliteta Vilinog gumna nastavljamo vijugavi stjenoviti uspon jugoistočnom padinom prema vrhu. Uz sporiji tempo negdje oko 16 sati izlazimo na 1679 m visok i prostran vrh Subre. Pogled odmah leti prema našoj Sniježnici, ali i prema Velikom kablu, Jastrebici, Vučjem zubu, Reovačkoj i Buganjog gredi, velikim snježnim masivima unutrašnjosti Crne gore, te Lovćenu na istoku. Našem pogledu skriven ostaje još jedan impresivan planinski reljef poznat kao subrin amfiteatar kojeg ćemo obići drugom prilikom. Nakon odmora, okrijepe i fotografiranja na vrhu slijedi silazak uz pojačanu koncetraciju pri prelasku Subrinih platoa s nizom klimavih kamenih gromada pod našim nogama. Ludi kamen spomenuše mnogi od Ratka Zvrka do Dina Šarana, …valjda su i oni imali dobrih razloga.
Vidno impresionirani viđenim, ali i već pomalo umorni stižemo u dom Za Vratlom oko 18:30 gdje nas čeka vatrica u kaminu, gostoljubivi domaćini i ukusna večera, druženje i nezaobilazne planinarske priče.
A vani pred domom večer je hladna, tišina i nebo prekrasno. Neizvjesna vremenska prognoza i nervoza za naredno jutro otjerala nas je nas spavanje uz želju da nam planina ujutro dopusti da prije povratka kući ispenjemo na obližnji Kamenski kabao visok 1387 m.
Prvi sati novog dana donose značajan pad temperature, a jutro gustu naoblaku na rubu kiše. Ipak, nakon doručka pada odluka da idemo pokušati ispeti Kamenski kabao, svjesni realne mogućnosti da ćemo se u dom vratiti pokisli. Po strmoj i skliskoj stazi, uz laganu kišu brzo izlazimo na vrh Kamenskog kabla, okruženi oblacima ostajemo uskraćeni za pogled na ulaz u Bokokotorski zaliv, ali ipak punog srca jer je planirani uspon ipak ostvaren. Nakon kratkog zadržavanja na vrhu uslijedit će izuzetno zahtjevan silazak uz ledenu kišu, snijeg i vjetar ravno u lice, na temperaturi oko nule. Uz nužan oprez timski kontroliramo siguran silazak grupe prema domu Za Vratlom gdje stižemo oko 10:30.
Nakon okrijepe i polusatnog grijanja pozdravljamo domaćina, nazdravljamo travaricom i puna srca nastavljamo naš silazak prema Borićima.
Na povratku kući iz auta ako ikako mogu bacim zadnji pogled prema planini. Uvijek je iznova neobičan taj osjećaj da si maloprije bio skroz tamo na vrhu, ali kao u onoj poruci indijanskog poglavice “tijelo bijelog čovjeka putuje brže nego njegov duh”, još si zapravo malo tamo negdje… gore.
Reče veliki vladika “Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka!” Za planinarstvo treba prvo imati srce. I ničeg se ne boj”.
FOTO: HPD Sniježnica
