Nakon konferencije za novinare koju su sazvali igrači Rukometnog kluba hrvatske mladeži Dubrovnik, koji nisu otputovali na utakmicu te su rekli kako neće trenirati, a ni igrati dok je Ivo Dragić u klubu, oglasio se i prozvani dopredsjednik kluba. Evo priopćenja:
Ovo je presedan u hrvatskom sportu – odbiti otputovati na prvenstvenu utakmicu. Ovo je prelilo čašu strpljenja. Dosta s pritiscima, dosta s prijetnjama i manipulacijama. Prozvan sam i prozivan već dvadeset dana. Ne znam moj krimen ali znam da me neki hoće otjerati iz kluba. Ovo je unaprijed dogovorena akcija a u pozadini stoji lokalni političar koji gradi predizbornu kampanju kao spasitelj dubrovačkog rukometa. Prvi čin je bila TV emisija, drugi čin izazvani incident u dvorani, u kojem sam od lovine napravljen lovac, i treći, završni, čin bi trebala biti skupština. Međutim, ne ide im kako su zamislili i zato ovaj i ovakvi istupi.
Njima ništa ne odgovara ako nije po njihovom. „Balvan revolucija“ iz devedesetih. Svih ovih dana predsjednik više a i ja sam ih pozivao na razgovor, nastojali smo naći rješenje. Nisu se udostojili, nego su svakim istupom nanosili sve veću i veću štetu klubu. Imao sam namjeru povući se na Skupštini ali nakon ovog sigurno neću. Preko toliko objeda, toliko izmišljotina, toliko laži na moj račun, a i na račun kluba ne može se preći i neću.
Sve je počelo na sastanku gdje sam otvoreno rekao da političarima nema mjesta u klubu. Skupština je trebala biti sredinom veljače, dogovorili smo predsjednika i sve članove Izvršnog odbora. Te riječi je potvrdio i jedan od budućih članova te uprave i pozvao ih na još nekoliko dana strpljenja. U tom trenutku samo je bio problem dug po neisplaćenim honorarima, ukupno oko 200.000 kuna. Uoči priprema, pa uoči prvenstva rekao sam im da je problem novac, da se jednostavno nema nigdje pitat, ali da će im sve biti isplaćeno kad se situacija s koronom stabilizira. Danas pak ništa ne vrijedi. Ne vrijedi trener a igramo dobar rukomet, treća smo momčad po postignutim golovima, nitko nas nije nadigrao dok smo bili u treningu. Ne vrijede ni mlađi dobni uzrasti, a upravo se po tome možemo dičiti da smo postigli kontinuitet generacija koje se natječu u 5 uzrasnih kategorija. Ne vrijedi ni registar članova, članovi su samo oni, njih, slovom i brojem 16, a ostali su „tzv članovi“, koji nemaju veze s klubom ali koji na svoj način pomažu da ovoliki sustav djeluje. Godišnje prolazimo preko 30.000 kilometara, u premijer ligi najbliži nam je takmac Zagreb, a svi mlađi uzrasti igraju lige do Zadra. Koliko ljudi treba za organizaciju utakmice, koliko ljudi treba za otić na putovanja. Oni o tome ništa ne znaju, niti ih zanima. Da ne spominjem koliko se pojedinci izlažu za rješavanje doktora, poslova, škole i sl.
Ne vrijedim ni ja. Ja koji sam sve žrtvovao da bi od njih napravio igrače. Dovodio im ponajbolje trenere, uvjeravao ih da mogu više. Trošio se za njih, da bi im ugodio, trošio vlastiti novac da bi klub djelovao i opstao. Žalosno, to svak vidi ali oni ne vide i još gore ne pamte. Ja sam isti i preklani i lani i danas. Stižu mi potpore sa svih strana Hrvatske a i šire, od rukometnih dužnosnika, trenera i bivših igrača. Istina je da sam se odlučio povući, umorio sam se, zasitio svega. Želio sam napravit primopredaju i završit, jer dosta mi je stresa, dosta mi je noćnih vožnji i putovanja. Želio sam ostat samo član kluba, ali mi ni to ne daju. Ne daju jer znaju da ne želim da klub pređe u ruke onih koji se na sebe klade, da klub postane poligon za neispunjene političke ambicije i liječenje osobnih frustracija.
