Ugledni liječnik, ali i strastveni biciklist, Dragutin Petković, odnedavna i predsjednik Biciklističkog kluba Konavle, naš je gost u rubrici Od a do Ž. Dubrovački otorinolaringolog za nas je otvoreno priznao što bi u životu ponovio, o čemu razmišlja dok je na bicikli, ali i vode li doktori život “po PS-u”.
Rođeni ste u Splitu, po čemu su Dubrovčani slični, a po čemu potpuna suprotnost Splićanima?
Splićane i Dubrovčane veže isto podneblje, isto more, no mislim da su Splićani malo otvoreniji. Više od polovice života sam u Dubrovniku i sve više poprimam obilježja “gospara“.
Po čemu ste vi čistokrvni Splićanin?
Nisam čistokrvni, moj otac je Varaždinac, ali osjećam se Splićaninom, tj. Kaštelaninom po majci. Rođen sam uz Stari plac (prvo Hajdukovo igralište).
Osnovnu školu završili ste u Njemačkoj gdje ste pohađali i tri razreda srednje škole, koje vaše navike i odlike pripisujete životu u toj zemlji?
Djetinjstvo i školovanje u Njemačkoj su zaista posebno iskustvo. Iza 4. razreda bila je prva selekcija i ja sam otišao u gimnaziju. Tamo sam proveo 3 godine. Način rada s učenicima i opremljenost škole, razina nastave bili su nevjerojatni. Ne postoji prosjek ocjena na kraju godine i gomile odlikaša. Realan sustav, vrlo oslonjena na ekologiju i čuvanje zajedničkog. Daleko smo mi od toga, a to je bilo prije 50 godina.
Kako to da u ovom naletu iseljavanja iz Hrvatske, vi ipak ostaje ovdje?
S obzirom na znanje dva strana jezika, njemačkog kao drugog materinskog, bilo bi nekako logično. No, kada si vani uvijek čezneš za onim „doma“ . Supruga i ja smo vezani uz Dalmaciju i, nakon puno putovanja po svijetu, mogu reći da smo blagoslovljeni što živimo u ovom dijelu svijeta.
Radili ste u domovima zdravlja na otocima, kako se osjećate u „malom mistu?
Malo mjesto je puno topline i mira, ali nije za ambiciozne mlade ljude.
Selo ili grad?
Naravno grad, ali onaj po mjeri čovjeka. Dubrovnik je idealne veličine.
Kako punite baterije?
U prirodi, kretanjem na svemoguće načine, s prijateljima i obitelji.
Kako je počela vaša priča s biciklizmom?
Gotovo oduvijek vozim bicikl, ali prava „ ljubav i ovisnost“ počela je prije 10ak godina kada sam kupio prvi brdski bicikl.
Koja vam je najljepša biciklistička staza dubrovačkog kraja?
Cijele Konavle, mi iz BK Konavle pokušavamo što više oplemeniti to područje u biciklističkom smislu.
O čemu razmišljate dok ste na bicikli?
O svemu i sve vam se nekako razbistri, pojasni. Za najteže probleme nađete pravo rješenje. Taj „vjetar u kosi“ (haha- ćelav sam) čisti dušu i tijelo u isto vrijeme.
Priznajete li električne bicikle?
Odlična stvar za moju suprugu, starije osobe, a posebno za razgledavanje svjetskih metropola.
Vode li liječnici život „po PS – u“?
Ljudi sigurno misle da bi trebali, ali mi smo isti kao sve ostale struke. Više smo obilježeni kulturom življenja na našim prostorima.
Koja vam je najveća mana?
Tvrdoglavost.
Imate li profile na društvenim mrežama?
Ne, zamislite.
Televizija, radio, novine ili Internet?
Radio, Internet, pa televizija.
Kava ili čaj?
Zeleni, već godinama.
Da možete ponovno birati, biste li se opet odlučili za medicinu?
Bih. Medicina je predivna, ako joj se potpuno predaš.
Javno ili privatno?
Javno- puno radno vrijeme i stresno. Privatno- veseli me, odgovorno, ali manje stresno.
Jesmo li se oporavili od korone?
Srećom nisam imao teži oblik i dobro sam, Bogu hvala.
Što biste poručili mladima koji žele studirati medicinu?
Medicina je vrla zahtjevan studij, stalno si angažiran i nema opuštanja. Kasnije opet intenzivno učenje idućih 10-15 godina dok ne završiš specijalizaciju, subspecijalizaciju i „ispečeš“ zanat. U mom slučaju 23 godine školovanja. Do kraja radnog vijeka stalno se educiraš i pratiš nova dostignuća. Ipak, na kraju osjećate veliko zadovoljstvo i sreću kada vidite rezultate svoga rada i shvatite da se, Oliver to krasno kaže u pjesmi: „ Isplatilo se“.
Što biste poručili mlađem sebi?
Još više se posvetiti djeci, obitelji, prijateljima, vjeri i, naravno, biciklu.
