Na ređenje don Maria Tošića u Rim je lanjskog listopada otputovalo preko stotinu hodočasnika iz Dubrovnika, a uz rodbinu i prijatelje, velik broj bio je iz zajednice koja se okuplja oko Biskupijskog svetišta Gospe od Milosrđa iz koje je ovaj 25.-godišnjak i potekao. Toliki interes, ali i sreća na licima hodočasnika ovjekovječena na svim fotografijama iz Rima, bili su znak koliko je don Tošić omiljen u sredini u kojoj je rođen i u kojoj je (od)rastao, te kako je njegov životni odabir i put prema svećenstvu snažno i iskreno podržan od njegove okoline.
Don Mario Tošić, mladić rođen 2000.-te, već sada progovara zrelošću i spoznajnošću koje se ne bi posramili niti mnogo, mnogo stariji, od gusta ga je i slušati i čitati. Uvjerit ćete se i sami nakon što pročitate intervju u našoj rubrici Od A do Ž.
Što su i koji u današnje vrijeme najveći izazovi u životu mladog svećenika?
-Svećenik ću, ako Bog da, postati tek za koji mjesec, ali vjerujem da su svima nama koji se trudimo naviještati Evanđelje, izazovi slični. Uglavnom se radi o pitanju na koji način ono što sam vjerujem, do te mjere da sam spreman za to dati čitav svoj život, prenijeti suvremenom čovjeku na način na koji on to može razumjeti. Živimo u sredini u kojoj se nekakav vjerski odgoj više ne može pretpostavljati i to ne samo kod mlađih generacija. To je jedan izazov, ali ne nužno negativan. Često vidim, pogotovo kod mladih s kojima najviše i radim, da oni koji vjeruju, oni koji se žele aktivno dati zajednici, to ne čine iz folklora i običaja, nego iz dubokih uvjerenja i osobnog iskustva Boga i ljepote zajedništva u Crkvi. Naša tradicija je lijepa i potrebna, ali izazov pred nama svima je da tom sadržaju koji ona sa sobom nosi povratimo i onaj pravi smisao.
Ono što se s druge strane najviše očekuje od svećenika danas je, vjerujem, jedna autentičnost. A autentičnost ne znači biti savršen, uvijek sve znati, biti „prvi u selu“, nego jedna hrabrost da se bude stvaran. Da prizna da ponekad nešto i ne zna, da prizna samome sebi da je u mnogome i sam zapravo ranjen i nesavršen, ali je tu za svoje vjernike. Vjerujem da ljudi ne traže idealnog svećenika, nego čovjeka koji će biti tu s njima i za njih, iako nesavršen.
Koji obim poslova i dužnosti imaju đakoni?
-Na samome đakonskom ređenju već sam primio sakrament svetog reda. Preda mnom je još jedno ređenje – ono svećeničko – u kojem ću taj sakrament na jedan način još potpunije primiti. No već sada, kao đakon, smijem dijeliti sakrament krštenja, asistirati kod vjenčanja, propovijedati na misnim slavljima te slaviti sprovode.
Kad ste Vi osjetili poziv u sebi i kako je reagirala Vaša okolina?
-Ja bih rekao još u vrtiću, iako se toga do kraja i ne sjećam. Već mi je tada „igranje mise“ bila nekakva zanimacija. Vrlo brzo počeo sam ministrirati i nekako je jedno vodilo drugome. Kada sam trebao upisati srednju školu, odlučio sam se za sjemenište, a okolina je na sve to zapravo reagirala iznimno pozitivno.
Čini mi se kako je jedan od izazova nas mlađih generacija danas upravo to donošenje konačnih odluka, odluka koje nose cjeloživotne posljedice. Mi smo „snooze generacija“ – jako volimo odgađati stvari. Tako da je sigurno rana odluka izazvala čuđenje ili, možda bolje reći, neku vrstu oduševljenog odobravanja, čak i kod onih koji se ne bi nazvali praktičnim vjernicima.
Možda je ovdje dobro i reći da je odlazak u sjemenište, u formaciju prema svećeništvu, tek jedan prvi korak. Ne odlazi se tamo već sa sigurnom, gotovom idejom, već se radi o jednom dugom putu rasta i razlučivanja je li to za nekoga ili ne…
U razdoblju smo Velikog tjedna, je li to za svakog pobožnog čovjeka vrijeme preispitivanja i razmišljanja o temeljnim načelima naše vjere – kako ga Vi provodite i na kakva razmišljanja navode događaji u Velikom tjednu, osobito zadnjem trodnevlju prije Uskrsa?
-Ako ozbiljno uđemo u razmišljanje o događajima Velikog tjedna, sigurno je da nas oni moraju staviti u pitanje. Ali staviti mene u pitanje. Ne radi se o tome što je neki Isus doživio prije dvije tisuće godina, nego o shvaćanju da je taj isti Isus to proživio baš zbog mene. S druge strane, ne radi se ni o nekim tamo vojnicima i farizejima koji su ga dali ubiti, nego o tome kako se ja svaki dan odnosim prema tom istom Isusu koji je živ u svakom čovjeku.
Za nas vjernike nezaobilazan dio ovoga tjedna su i liturgijska slavlja – od Cvjetnice pa preko Mise posljednje večere i obreda Velikog petka sve do samoga Vazmenog bdijenja. Volio bih kad se ona ne bi svela na nešto što moramo obaviti, i to dobro obaviti – pome nam moraju biti dobro ispletene, muka u crkvi mora biti lijepo otpjevana, košara na bdijenju mora biti veća od susjedine… –, nego da stvarno postanu slavlja koja će nam progovoriti.
Bog kojeg možemo susresti u Velikom tjednu nije daleki vladar koji ravna svijetom odozgo, nego Bog koji šuti dok ga razapinju, koji krvari, koji viče: „Bože moj, zašto si me ostavio?“ To je Bog koji ne pobjeđuje s moći, nego ostajanjem vjernim do kraja. I zato je Veliki tjedan tako stvaran. Jer svi znamo za trenutke kad se osjećamo ostavljeno, neshvaćeno, izranjeno. A Bog ne stoji sa strane. On je, kao čovjek, prošao kroz svu ljudsku patnju, a nije odustao. To nam daje snagu da i mi ne odustanemo.
Puno je detalja u tim slavljima i sigurno je nemoguće sve proživjeti, ali dobro se možda usredotočiti na jednu ili dvije stvari za koje osjećamo da nam nešto znače; upravo tu nam Bog želi progovoriti. Možda u plamenu one male svijeće u mraku crkve, možda u jednoj riječi svetog teksta – svugdje možemo pronaći Božje tragove, samo ako otvorimo oči.
Živimo u iznimno teškom vremenu punom netolerancije, ekstremizama, nepodnošljivosti – kako bismo se trebali postaviti prema strancima (osobito radnicima iz trećih zemalja) koje susrećemo i u svom gradu sve više – kakvo je Vaše mišljenje, “otimaju” li nam oni identitet, ugrožavaju li nas kao narod?
-S jedne strane, Bog u kojeg vjerujemo nije Bog koji se rodio u blagostanju, nego u štali, Bog koji je i sam izbjeglica, a na koncu umire među razbojnicima. Bog zna što znači biti bez doma, biti odbijen, biti ranjen. Ako to zaboravimo, zaboravili smo i Evanđelje.
S druge strane, kada je Bog stvarao svijet htio je stvoriti slobodnog čovjeka. Zato što Bog neizmjerno ljubi čovjeka, on stvara prostor u kojem se taj čovjek može slobodno odlučiti za njega. Ako želimo poslušati njegovu zapovijed da „ljubimo druge onako kako je on ljubio nas“, onda ta naša ljubav mora biti slična njegovoj. Dakle, iz ljubavi proizlazi dužnost primiti onoga koji je u potrebi dokle god to možemo, dokle god imamo zemlje, posla i sredstava za svakoga (a ja bih rekao i nakon toga, jer kakva je to ljubav koja nije spremna umrijeti sebi). Ne radi se nužno o nečemu isključivo vjerskom i kršćanskom, već o ljudskosti. A gdje nastupa kršćanstvo? Pa upravo u ovome dijelu davanja slobode. Naravno da očekujemo od stranaca da poštuju, čak i usvoje neke dijelove naše kulture, ali, nasljedujući Božji primjer, pokušajmo im stvoriti i prostor u kojem oni mogu biti ono što jesu, i budimo otvoreni učiti od njih.
Velika je ovo tema, ali htio bih samo naglasiti da se zatvorenost i netolerancija rađaju, kako iz straha (ponekad i opravdanog), tako i iz nedovoljnog poznavanja vlastite povijesti. Pa nije narod koji sada živi na teritoriju naše zemlje isti onaj koji je došao u stoljeću sedmom; narod je nešto dinamično, nešto što zadržava neke temeljne vrijednosti, ali se u velikom dijelu mijenja i mora mijenjati. Duboko sam uvjeren da možemo biti obogaćenje jedni drugima, ako samo malo otvorimo srca.
Crkva je dosta podijeljena oko uloge aktualnog pape koji je, za jedne iznimno važna osoba tolerancije u našem vremenu, a za druge je preliberalan i “prepopustljiv” – kako ga Vi, kao mladi čovjek sa senzibilitetom svojih godina, ali i kao dio crkvene strukture doživljavate?
-Zanimljiva je pojava da jedno društvo kao naše, koje je uvijek bilo naklonjeno Rimskom biskupu, čak i kada je puno manje znalo o tome što on govori i vjeruje, danas ima podijeljene stavove o ovakvome Papi. Jedan je naš profesor znao reći, govoreći o čitanju Svetog pisma, kako „Božja Riječ počinje govoriti tebi u onome trenutku kada počinje govoriti protiv tebe“. Hoće reći da čitati evanđelje i prepoznavati se samo u onim dobrima i plemenitima, misliti kako smo uvijek na pravoj strani, nema nikakvog smisla, tj. neće nas dovesti do potrebnog obraćenja. Možda se s aktualnim papom događa upravo to, on se usudio dirnuti u osjetljive teme, ispričati se za ono godinama prešućivano, izaći iz svečanih sala i govoriti blisko svakome čovjeku. Takav način ponašanja i stav sigurno stavlja neke strukture i način djelovanja Crkve, pa i neka uvjerenja, u pitanje. Problem nastaje kada se to što nas stavlja u pitanje doživi isključivo kao neki napad na nas, umjesto kao poticaj na preispitivanje. Rezultat toga je zatvaranje i žaljenje za nekim, tobože, boljim vremenima. Slično se događa s mnogim pojavama u društvu…
Osobno Bogu zahvaljujem na daru koji nam je dao u papi Franju i vjerujem kako veličinu onoga što on radi za Crkvu i svijet tek počinjemo nazirati.
Što bi prema Vašem mišljenju trebala biti glavna zadaća i dužnost svećenika i ljudi iz Crkve u izgradnji boljeg društva punog razumijevanja i ljubavi – kako kod ljudi potaknuti takve osjećaje?
-Svi se mi pred drugima želimo pokazati u najboljem svijetlu, želimo biti oni „dobri“ i savršeni. No, kada konačno priznamo da smo zapravo svi ranjeni, da svi imamo neke svoje i mane i ukočenosti, možda ćemo onda imati više razumijevanja i za rane drugih.
Vjerujem kako Crkva u tome treba i može biti primjer i kako nam je to zadaća – biti svjedoci Krista Uskrsloga, ali onoga koji ostaje ranjeni Bog, sve dok jednom svi ne dođemo kod njega, gdje će stvarno biti otrta svaka suza i nestati svaka bol. Čvrsto vjerujem kako Crkva na zemlji nije i ne može biti nekakav klub za pravedne, za „svete“ i uspješne, već je ona, po Isusovoj želji, mjesto polagana mijenjanja sasvim običnih ljudi. U tom hodu prema Domovini na nebu, ne idemo u nekakvom svečanom i pobjedničkom hodu, nego padamo, vučemo se i pužemo, ali uvijek zajedno i uvijek prema naprijed.
Mnogi vjernici kažu kako se izravno ispovijedaju Bogu, bez svećenika. Je li to potpuna ispovijed?
-Ispovijed nije samo jedan momenat izricanja osobne prljavštine pred nekim, već se radi o sakramentu. U Crkvi vjerujemo kako sakramenti u sebi imaju jednu snagu, nju nazivamo milost. Dakle, u samom slavlju tog sakramenta, ne radi se samo o ljudskom izricanju prljavštine i nekom obećanju da ćemo biti bolji, nego i o Božjem daru oprosta koji nam stvarno pomaže da možemo postati bolji ljudi. Može li Bog djelovati i izvan sakramenata, pa tako i ispovijedi? Naravno da može, ipak ono gdje znamo da sigurno djeluje jesu njegovi sakramenti, jer nam je to on obećao.
Jedna skroz druga velika tema leži u tome što ovakve argumente uglavnom upućuju ljudi koji su iz raznoraznih, ponekad i opravdanih razloga, nažalost izgubili povjerenje u Crkvu i odustali od nje, a ponekad i od samoga Boga. Ipak, Bog nikada ne odustaje od čovjeka, on uvijek zove, pa možda i ovaj razgovor nekome bude poticaj da (ponovno) priđe…
S kakvom bismo utjehom i nadom trebali dočekivati Uskrs?
-Kada apostol Toma susreće Isusa nakon uskrsnuća prepoznaje ga upravo po njegovim ranama. Moj Bog je ranjeni Bog. On, iako je pobijedio smrt jednom zauvijek, i nakon tog trijumfa ne postaje sad neki vladar na prijestolju imun na čovjekovu bol, nego ostaje ranjen i ranjavan u svim ranama svijeta. Uskrsli s ranama svjedoči o Bogu kojemu je stalo do mene, kojemu nije svejedno. O Bogu koji ne može dokinuti sve patnje i svo zlo u svijetu, jer bi time ugrozio čovjekovu slobodu, ali upravo zato i sam postaje žrtvom tog zla i ostaje prisutan za svu vječnost, poglavito ondje gdje čovjek pati. Uskrs je Božji odgovor na rane – on ih ne poništava, nema za njih neka instant rješenja, ali ih polako preobražava. Isus je uskrsnuo s ranama. I to je najveća nada: da naše rane ne moraju biti kraj. One mogu postati mjesto novoga života, ako ih ne skrivamo (ni od samih sebe), ako ih s povjerenjem damo Bogu, i zajedno s njime radimo na njima.
