Prva dekanica Fakulteta za medije i odnose s javnošću doc. dr. sc. Romana John naša je gošća u rubrici Od a do ž.
Da vam je netko rekao dok ste bili studentica da ćete jednom biti dekanica tog istog fakulteta, pomislili biste …
Nasmijala bih se i odmahnula rukom, a vjerujem da bih promislila: Simpatično zvuči, ali nema šanse. Moj studentski put je bio obilježen odlascima u Zagreb na Fakultet političkih znanosti, točnije – u dva sam navrata, i na prijediplomskom, a kasnije i na diplomskom studiju bila čvrsto odlučila da idem živjeti u Zagreb i studirati na zagrebačkom Sveučilištu. Ali evo, očito – ni glava, ni srce, a ni sudbina nisu htjeli da to tako bude. Kad sam bila brucoš sam predala papire u Zagreb i Dubrovnik, ovdje sam bila u kvoti onih koji ne plaćaju, a imala sam i rodicu koja je bila dio prve generacije na Fakultetu za medije i odnose s javnošću koja je toliko oduševljeno pričala o svom iskustvu studiranja, tako da sam odlučila ostati u Gradu, misleći na onaj klasičan način: lako pođem dogodine u Zagreb. To naravno nije bilo tako i nije mi palo na pamet prve tri godine studiranja igdje drugo poći. Dani s MIKUD ekipom (tako smo se mi studenti Medija i kulture društva interno zvali) su bili prekrasni. Putovali smo, snimali, radili, družili se i imali smo profesore koji su nam bili posvećeni i cjelokupna atmosfera je bila prava obiteljska.
Kad je došao upis na diplomski studij, opet se ona ideja odlaska pojavila u glavi, ali čak i u konkretnijem obliku, jer sam unajmila stan i počela s opremanjem, ali kad sam došla gore sam u roku od par dana odlučila da to nije to, da hoću natrag u moj Grad, na more i sunce i na Odjel/Fakultet gdje smo se svi međusobno uvažavali i osjećali kao dio neke posebne priče. Sad, gledajući unatrag sam sigurna da se sve događa s razlogom, pa i ta moja unutarnja težnja za našim Sveučilištem i sve ostale okolnosti koje su se posložile su me dovele ovdje gdje sam sada. Ali da sam mislila da bi mogla voditi Fakultet – e to bih lagala. Misli su češće bile usmjerene na stvaranje vlastite PR agencije, ali mi je tada za taj potez nedostajao jedan element koji se pojavio tek s „odraslijom“ dobi, što je neuobičajeno – a to je da tad nisam bila spremna preuzimati rizike, za razliku od danas.
Jeste li se dugo premišljali hoćete li se prihvatiti te funkcije?
Nisam predugo, jer sam znala da imam dobru volju i želju za radom i da sam dio Fakulteta već dugi niz godina i da ono što je najvažnije – imam podršku svojih kolegica i kolega, kako profesora koji su mi predavali, tako i mlađih asistenata i asistentica koje poznajem još kad sam ja njima držala vježbe. Oni koji me osobno poznaju – znaju da se ne bojim pitati sve što me zanima i tražiti pomoć i savjete kad su mi potrebni, a na našem Sveučilištu onda znam i gdje odgovore tražiti – i to mi je dodatno olakšalo odluku.
Kako ste se dosad snašli?
To mi je teško odgovoriti. Moja očekivanja od drugih, ali i od sebe same su dosta visoka. Samu sebe bih ocjenila s ocjenom dobar, ali bih se istovremeno i tješila da sam uvijek stremila izvrsnom i da (srećom) brzo učim, dosta sam disiplinirana, pa će do kraja prvog semestra/polugodišta ocjena biti veća.
Najljepša čestitka koju ste dobili?
Sve su mi iznimno drage, bez obzira u kojem obliku i kad su stigle do mene. Jako ugodno iznenađenje su bile poruke podrške i iskazanog veselja od ljudi s kojima nisam godinama bila u kontaktu.
Opisuju vas kao mladu, ambicioznu i entuzijastičnu osobu. Vidite li se i vi sami tako?
Veseli me da me ljudi tako doživljavaju, to mi je svakako kompliment.
Kako je gledati na život kroz oči studenata?
Neopterećenije nego kroz naše oči. Možda sam u zabludi.
Što vi mislite o generaciji Z?
Mislim da im je sve dostupno, ali nije baš fer da očekujemo od njih da ono što im je dostupno “koriste na najbolji mogući način” – nijedna generacija to ne radi, Nadam se da će tu dostupnost znati koristiti na čim bolji i pozitivniji način.
Kakvi ste vi bili kao studentica?
Vrijedna i glasna.
U čemu ste kampanjac?
Narudžbama kod frizerke – uvijek ih zovem u zadnji tren i s minimalnim šansama za prilagodbu i čiščenju/pranju auta.
Novine, radio, televizija ili društvene mreže?
Društvene mreže, radio kad vozim.
Profil na Instagramu vam je privatan. Savjetujete li to i vašim studentima?
Ne, ne savjetujem i ne ulazim na terene gdje su korisnici/igrači napredniji.
Posljednji film koji ste pogledali?
Zaboravila sam, očito nije ostavio dojam.
A serija?
Diplomatkinja i Damin Gambit.
Vaš idealno proveden dan je…
Onaj u kojem ima dovoljno tišine da se susretnem sama sa sobom, ali i dovoljno pozitivnog žamora, smijeha i anegdota u društvu dragih ljudi. Dobra hrana i piće su bonus.
Jeste li popustljiva ili stroga mama?
Popustljiva.
Kako se odupirete životu uz ekrane?
Ne odupirem se, to je dio naše svakodnevice, ali večernje šetnje, treninzi (koje još nisam uklopila u novi životni ritam i raspored), druženja s dragim ljudima ili čaša vina na balkonu su moji dnevni „ventili“ u kojima nema mjesta za ekrane.
Kako doskačete činjenici da u Dubrovniku zimi baš i nema puno sadržaja za djecu? Pogotovo kad je loše vrijeme?
Djeca imaju svoje dnevne aktivnosti (treninge) što ispuni dio vremena, dok vikendi ostaju za neke kreativne zajedničke pothvate, npr. pravljenje kolača. Treba ih pustiti da imaju vremena da im bude „dosadno“ kako bi sami osmislili i radili ono što ih veseli i što je u skladu s njihovim uzrastom.
Najveći uzor u životu?
Roditelji.
Savjet koji ste dobili i najviše vam je služio kroz život?
Da ne skačem na prvu je savjet koji će mi na ovoj poziciji možda biti najkorisniji.
