Nakon dvadeset pet godina rada u projektima na očuvanju baštine te osam godina obnašanja dužnosti ravnatelja Muzeja i galerija Konavala, sigurna sam da bi se za kulturnu baštinu Konavala moglo puno više napraviti kroz djelovanje neprofitne organizacije – upravo zato pokrenula je slikarica Antonia Rusković Radonić Udrugu Prijatelji konavoske baštine. Bio je to i glavni povod da je ugostimo u nešto malo drukčijem formatu intervjua Od A do Ž.
Osnovala si i pokrenula Udrugu prijatelja konavoske baštine – koliko ti je funkcija ravnateljice Muzeja i galerija pomogla u sagledavanju onoga što treba poduzeti radi zaštite, ali i održavanja zaštite baštine?
Čini mi se puno. Perspektiva iz muzeja je dragocjena. Muzej ima autoritet, stručnjake i ingerenciju, ali isto tako i bolesti javne uprave i politike. Radeći u Muzejima i galerijama Konavala nekako sam kompletirala sliku o tome koliki je opseg toga što se može napraviti.
Što su ciljevi Udruge prijatelja konavoske baštine koja i web stranicu i fb ima u hrvatsko-engleskim verzijama?
Želimo raditi na projektima koji će pričati priče o Konavlima, istražiti nepoznato i približiti znanje i mudrost prijašnjih generacija svojim suvremenicima. Želimo pridonijeti očuvanju nematerijalne baštine Konavala tako da svjedočimo živoj baštini oko nas. Ovakav pristup zahtjeva obradu, prezentaciju i programe održanja baštinskih elemenata. Povijest Konavala je duga i nedovoljno istražena. Od pretpovijesnog razdoblja, Ilirskih i rimskih naseobina, do današnjih dana Konavle su mjesto susreta različitih kultura. Potrebno je sustavno raditi na istraživanju, kategorizaciji i dokumentiranju povijesti Konavala. U tu svrhu naša organizacija će surađivati s povjesničarima, znanstvenicima, umjetnicima i drugim stručnjacima. Cilj nam je pomoći zaštititi i prezentirati povijesne znamenitosti, umjetnost, arhitekturu i nematerijalnu kulturnu baštinu Konavala.
U rad naše udruge želimo uključiti sve zainteresirane za kulturnu baštinu Konavala, naročito konavoske iseljenike. Konavoski su iseljenici izuzetno brojni po cijelome svijetu, a veza matične domovine i potomaka tih iseljenika nedovoljno razvijena, pa ćemo nastojati posebno poraditi u tom smjeru. To je jedan od glavnih razloga dvojezične web stranice i što će odabir sadržaja uvijek uzimati u obzir potrebe i interes konavoskih iseljenika i njihovih potomaka.
Nedavno se na društvenim mrežama povela jedna mala rasprava o konavoskim vilama. Izložbu s kojom si se predstavila u Istri nazvala si Ples s vilama… koje je značenje te riječi za tebe?
O vilama bi se mogla i trebala napisati knjiga. Vile su dio konavoskog mitskog svijeta, snažno ukorijenjenog u konavoskoj tradiciji. U Konavlima sve što dijelimo s ostatkom svijeta ima taj neki drugačiji oblik i upravo to je dragocjeno očuvati. Puno je interpretacija riječi vila u Konavlima, ja na primjer tako zovem moju babu, bijelu vilu i sve konavoske žene koje volim. Kao dijete naslušala sam se junačkih priča o beg-ženama, majkama, babama, nevjestama, nepučama, a i hrabrim djevojčicama iz Konavala i sve su mi postale vile. Ali s druge strane vile su ona mitska bića koja žive iza zavjese realnog u Konavlima. Neki ih se boje, a nekima su na pomoći. (Baš kao što u latinskom s 2 slova l riječi villa, villani otprilike označavaju selo, seljane; a s 1 slovom l vilani su zlikovci…)
Kad slikam zamišljam da letim iznad krajolika, pa su moji krajolici rađeni u nešto drugačijoj perspektivi. Otud naslov let s vilama. Jednostavno.
Što ti je žao da nisi uspjela napraviti kao veoma agilna i ambiciozna, te uspješna ravnateljica Muzeja i galerija – neke si stvari zaštitila, što bi još trebalo?
Puno toga sam započela, a nisam uspjela završiti. Neki projekti koji bi se u realnom sektoru riješili brzo, ovdje su se iscrpljivali godinama. Primjerice rješavanje imovine i vlasništva, klimatizacija Kuće Bukovac, rekonstrukcija Zavičajnog muzeja…ustvari sve gdje je trebala suradnja s nadležnim institucijama, uglavnom je bilo teško. Ma lista bi bila preduga…U svakom slučaju, na ovom području u budućnosti ima posla za svakoga.
Je li napornije raditi u društvenom ili privatnom sektoru?
Tko predano i naporno radi bolje će biti valoriziran u privatnom sektoru, stoga su vrijedni ljudi u javnoj upravi na žalost gubitnici, a i ima ih sve manje. Najteže mi je bilo dok sam radila u muzeju gledati kako za istu plaću netko za vrijeme radnog vremena šeta po Cavtatu, dok netko drugi ostaje do 19:00 ili 20:00 na svom radnom mjestu, a došao je u 7:00. To je taj apsurd javne uprave koja njeguje nerad umjesto da čuva i nagrađuje vrijedne ljude. Trebalo bi donijeti zakon da ljudi moraju mijenjati poslove svako nekoliko godina iz sektora u sektor. Vjerujem da bi sve bilo bolje!
Kad sjedneš iza štafelaja, kakvi te osjećaji preplave?
Ne sjedim, stojim na nogama i slušam podcaste ili audioknjige. Ne razmišljam o slikarstvu, samo slikam. Kad ispred mene platno postane živo biće, ostavljam ga, ali i dalje slušam podcaste.
Za što bi voljela da imaš više vremena u životu?
Za Dubrovački arhiv.
Majka si četvoro djece, jesi li uspjela na njih prenijeti svoju zaljubljenost u baštinu i Konavle … znaju li vesti, prepoznati ljekovito bilje, znaju li, npr. tko je bila Jelka Miš?
Morate pitati njih, živjeli su uz moje interese, ali nikad im nisam nametala ništa. Meni je najvažnije da budu ljubazni prema drugima i pošteni ljudi. A ako mogu zaželjeti, od srca bih da vole život i da budu zahvalni, a sve ostalo mi je manje važno.
Da ti se povjere neki veliki resursi, što bi voljela napraviti u Konavlima, koliko je potencijal iskorišten i što nam nedostaje?
Kad bih mogla, napravila bi veliki interpretacijski centar održivog života Konavala od kojega bi pola prostora bili ateljei i laboratoriji za istraživanje i učenje. Od proizvodnje hrane, lijekova do proizvodnje tekstila, alata, obrade kamena, drva, za sve bi postojala edukacija. Dječji programi bi uključivali permakulturu, znanje o nebu, zemlji, vodi, biljkama, geometriji i simbolici, još puno toga… ali, to je naravno, moja intimna želja.
Ljudski potencijal u Konavlima je jedini neiskorišteni potencijal. Nekako zbog pretjeranog turizma sve više postajemo duhovna provincija. Boli me gledati kako nam se mladi ljudi uklapaju u turističke potrebe, a tko zna gdje su im talenti i snaga. Mislim da je to i razlog bezdušnosti koja sve više vlada.
Kojim motivima si u Konavlima toliko impresionirana da ćemo ih stalno susretati na tvojim slikama?
Sve konavoske vizure u meni stvaraju slike. Volim ovaj prostor, arkadiju, pitomi krajolik velikih kontrasta.
Kad se predstaviš – Antonia Rusković Radonić – što misliš da je kod ljudi prva asocijacija? Slikarica, Konavle, mlada žena koja je prošetala Parizom u konavoskoj nošnji…?
Ne znam, volim kad nemaju asocijacija. Voljela bi da me vide na razini duha, ovo sve ostalo su privjesci.
