Imao sam čast biti pozvan na “Posljednju mrežu” ili jedini preostali Šabakun na Jadranu, u Moluntu. Iza Komiže vjerojatno i najribarskijem mjestu na Jadranu. Nema kuće i obitelji koja nije na neki način povezana s ribolovom. Neopisiv je osjećaj ploviti na Leutu iz 1926. godine, kao da si u muzeju. Leut se simbolično zove “Evo me opet”. S njim su plovili i u Italiju, a Italija je bome daleko. U jednom trenutku neki momak je uzeo veslo na rame, a Marko mi kaže. Znaš iz koje je godine ovo veslo? Koje, pitam ga. Iz 86′, starije je od tebe. Koliko je samo to veslo prehranilo obitelji strah me i pomisliti. Najviše od svega me iznenadilo poštovanje jednih prema drugima, mlađih prema starijima, starijih prema mlađima. Upijao sam priče o sepetima punim ribe i magarcima koji su s Metala išli prema Konavoskim selima. Na kraju mi je rekao – “Đe se riba na vrpice dijeli, tu se mati sinu ne veseli”. Sve mi je bilo jasno. Lijepo je biti Ludo More – stoji na fb profilu Ludo more.
O KONAVOSKOJ SLOZI kroz priču o ribolovu u Moluntu: “đe se riba na vrpice dijeli, tu se mati sinu ne veseli”
Danas objavljeno
Dubrovnktv.net
