Shusaku Endo
Šutnja
Nakladnik: Profil
Zagreb, 2010.
Knjige koje zaslužuju da ih pročitate jednom, zaslužuju da budu pročitane dvaput; a najvažnije od svega, vrhunska djela književnosti vrijedi pročitati tisuću puta.
- John Morley
Kako bi rastao i napredovao duhovno, povremeno su potrebne tišina i šutnja, da bi našao mir u sebi, moraš imati prostor tišine u kojem možeš otkriti i tajnu svoje duhovnosti. Šutnja je trenutak kada se susrećeš sa samim sobom i otkrivaš istinu o sebi. Šutnja nas vodi prema Bogu. Neprekidno brbljanje i buka odvajaju nas od kontemplacije i gubimo se u svakodnevnom stresu u kojem nestaje smisao života. Značajke su vremena u kojem živimo buka i galama, a mogli bismo ga i nazvati vremenom buke. Svakodnevno možemo svjedočiti koliko su u današnje vrijeme buka i galama dominantne, počevši od trenutaka s kojima se rijetko susrećemo do onih uobičajenih. U dnevnoj komunikaciji jedni druge želimo nadglasati kako bismo istaknuli svoje argumente kao jedine i prave, a u svakom trenutku dana tražimo neku zvučnu kulisu, kao da se bojimo tišine koja bi nas povezala s nečim metafizičkim i usmjerila prema duhovnom. Netko je mudar rekao kako su najbolji prijatelji oni ljudi s kojima se može šutjeti o istim stvarima. Naravno da je razgovor dio prijateljstva u kojem prijatelju otkrivamo svoje najskrovitije tajne ili tražimo pomoć ili savjet, ali svaki razgovor završava u tišini, u šutnji i u tom trenutku postajemo jedno. Dakle, prijatelji mogu šutjeti o istoj stvari i razumjeti se, a zajednička šutnja povezuje, vodi nas u tajnu bitka, u tajnu Boga. Dakle, šutnja može biti duhovni put na kojem susrećemo sami sebe i svoju unutrašnju stvarnost.
Međutim, što se događa kada u patnji, mukama i progonu stvoritelj šuti unatoč molitvama i svekolikom zazivanju i prihvaćanju te iste patnje i muke kao puta prema Bogu? Mučitelji nude i obećavaju sigurnost ako se odreknete svoje religije i svojega Boga i to vi odbijate iako ste stavljeni na najveće i najbestijalnije muke. Na to pitanje odgovor pokušava naći japanski pisac Shusaku Endo u svom romanu Šutnja.
Prvo treba znati povijesni kontekst u kojem se događa radnja toga romana. Japansko je društvo stoljećima bilo krajnje zatvoreno i nije dopuštalo vanjski utjecaj zapada (vjerojatno i opravdano s obzirom na kolonijalne sile koje su beskrupulozno pljačkale i izrabljivale svoje kolonije), a poglavito kršćanske religije. Svi su pokušaji misionara da Japan pridobiju kršćanstvu završavali neuspjehom. Oni, koji su prešli na kršćanstvo, bivali su izvrgnuti progonima i stavljani na bestijalne muke. Možemo reći da je takav odnos bio zadržan do kraja Drugoga svjetskoga rata. Biti kršćanin u Japanu značilo je biti građanin drugoga reda, pa i gore.
Radnja romana Šutnja događa se u XVII., stoljeću i prati mladoga portugalskog misionara Sabastiana Rodriguesa, koji je pošao u tajnu misiju u Japan gdje bi trebao pomoći preostalim kršćanima koji svoju vjeru ispovijedaju u tajnosti. Također, Rodrigues istražuje što se dogodilo u Japanu s njegovim mentorom ocem Ferreirom koji se odrekao kršćanske vjere iako je bio najpredaniji kršćanin. Niz je pitanja na koja nam ova knjiga pokušava odgovoriti. Riječ je o najrazličitijim moralnim i filozofskim dvojbama kao i patnjama i iskušenjima. Pisac ovim romanom otvara i postavlja vječno pitanje zašto Bog šuti i ostaje nijem na sve te patnje? Knjigu sam pročitao u jednom dahu, a za mene je bila pravo otkriće u duhovnom i svekolikom drugom smislu. Kroz nju mi se otvorio sasvim nepoznat svijet dalekoga Japana, za mene do toga trenutka relativno nepoznat. Pojma nisam imao koliko je u Japanu bilo opasno biti kršćanin i kakvim su progonima kršćani bili izvrgnuti. Trpjeli su najsofisticiranije i najbrutalnije metode mučenja. Ova knjiga kao da dokazuje kako svaki narod ima svoje demone i dveri zla, ma kako god se on predstavljao. Rasizam i vjerska netolerancija u manjoj ili većoj mjeri prožimaju svako društvo, ma koliko ono bilo razvijeno i predstavljalo sebe kao tolerantno i prihvatljivo za sve kulture.
Shusaku Endo s punim pravom može govoriti i pisati o ovim progonima jer su on i njegova obitelj bili izvrgnuti progonu za vrijeme Drugoga svjetskog rata od ultranacionalističke vlasti u Japanu koja je sve kršćane smatrala izdajicama (ovdje čitaoca želim uputiti na jedan drugi roman Čovjek koji je tješio Nagasaki pisca Paula Glynna u izdanju kuće Verbum). Dakle, Endo je kršćanin koji je na vlastitoj koži osjetio progon i vjersku nesnošljivost da bi nakon završetka Drugoga svjetskog rata preselio u Francusku na studij književnosti. U Francuskoj doživljava i rasnu nesnošljivost. Zbog loših uvjeta života često pobolijeva da bi mu kasnije bila dijagnosticirana i tuberkuloza. Takav se teški način života osjeća u njegovim djelima.
Roman Šutnja prvi je njegov roman preveden na naš jezik. Susaku Endo dobio je brojna priznanja za svoja djela – nekoliko je puta bio nominiran za Nobelovu nagrada za književnost koju nikada nije dobio jer su pojedini članovi odbora njegov roman Skandal iz 1986. godine smatrali pornografskim. Uglavnom, roman Šutnja označen je kao jedan od najboljih romana svjetske književnosti. Endo je umro 1996. godine, a bio je vrhunski pisac, umješne naracije prožete neobičnom kombinacijom kršćanskog i japanskog kulturnog kruga. Namjerno izbjegavam riječ zapadnoga kulturnog izričaja jer on na neki način dokazuje kako je kršćanstvo univerzalna religija koja ne pripada jednom kulturnom prostoru, nego može biti prihvatljiva u bilo kojem vremenu i kulturi, ali uvjet je da prolazi kroz neku svoju katarzu. Naime, u svojoj osnovi kršćanstvo ne bi trebalo biti religija koja se nekom nameće, nego upravo suprotno, kršćanstvo se i širilo zahvaljujući činjenici da je bilo prihvatljivo svim društvenim i kulturnim slojevima te se iz krvi mučenika širilo po cijelom svijetu. Međutim, kršćanstvo je bilo i zlouporabljeno onoga trenutka kada vladajući krugovi prihvaćaju kršćanstvo kao religiju kojom će lakše ovladati prostorom i podanicima.
Japan nam svjedoči nešto suprotno; vladajući krugovi Japana osjećaju ugrozu koja im prijeti od kršćana i njihove ideologije koju propovijedaju, a to su mir i tolerancija u izvornom obliku. To se kosi i u suprotnosti je s militarističkim i nacionalističkim duhom tadašnjega Japana prožetim samurajskim kodeksom koji je dijelom bio u suprotnosti s kršćanskim načelima i vrijednostima i tu treba tražiti razloge neuspjeha kršćanstva u Japanu. Između ostaloga, kodeks samuraja kaže da radost dolazi kada nestanu strast i žudnja, a to se zasigurno kosi s kršćanstvom koje strast i žudnju nalazi u Bogu i u njegovu sinu. Na kraju, ovo veliko djelo Shusakua Enda ekranizirao je isto tako veliki redatelj i oskarovac Martin Scorsese. O filmu ne želim suditi, nego ga preporučujem, ali tek nakon čitanja knjige.
