Nedavno je izašla knjiga autora Miroslava Katića i Nika Kapetanića: Gradina Sokol u Dunavama – konavoska povijesna praskozorja, u izdanju Društva prijatelja dubrovačkih starina.
U knjizi je obrađen i objavljen arheološki materijal od mlađega kamenog doba do dolaska Rimljana. U knjizi se obrađuje prapovijesni period Konavala, zapravo gradinska faza Sokola. Naime, tijekom arheoloških istraživanja u podnožju stijene Sokola koja je 2012/ 2013 i 2015. godine izvela tvrtka Omega engineering d.o.o., zatim manja revizijska 2018. godine tvrtka Arheoplan d.o.o., iskopana je bogata arheološka građa u rasponu od mlađega kamenog doba do novoga vijeka. Taj se materijal čuva se u Arheološkoj zbirci Muzeja i galerija Konavala u samostanu sv. Vlaha u Pridvorju. Dio građe vezan za samu utvrdu prezentiran je u zbirci na samoj tvrđavi Sokol. Značajnija arheološka građa sa Sokola prezentirana je javnosti.
U knjizi je obrađen materijal od mlađeg kamenog doba do dolaska Rimljana. Višetisućljetno korištenje i naseljavanje podnožja stijene Sokola uništilo je najstarije arheološke slojeve. Prapovijesna, odnosno gradinska faza Sokola mogla se jedino rekonstruirati po arheološkom materijalu nađenom pomiješanom s onim iz kasnijih perioda. To je otežavalo znanstvenu obradu arheološke građe, u prvom redu njeno kronološko određivanje. Trebalo je pročitati i shvatiti knjigu čije su su stranice rastrgane i pomiješane. Autori su zato morali zahvatiti šire u prostor opisujući druge gradinske lokalitete u okolini Sokola, obradili su materijal s devastirane prapovijesne nekropole na Peranovoj gredi u Dunavama i potrudili se što bolje interpretirati keramičke ulomke, nakit, oružje i druge arheološke nalaze.
Utvrdilo se da je gradina Sokol nastala u brončanom dobu, negdje oko 2500. godine prije Krista. Vrhunac razvoja doživjela je tijekom starijeg željeznog doba od 7. do 4. st. pr. Kr. kada se profilira kao najvažnije prapovijesno naselje u istočnom dijelu Konavala.
U razvoju Sokola autori ističu njegov smještaj na prirodnom putu kroz rasjed Prapratno iznad Mrcina. To je bila prastara komunikacija koja je povezivala Mediteran i zapadnobalkansku unutrašnjost. U Prapratnom su i danas sačuvani ostatci stare rimske ceste koje je povezivalo Konavle s Trebinjem i dalje sa rudonosnim prostorom istočne Bosne i zapadne Srbije. Gradina Sokol je prosperirala na trgovini sa zapadnobalkanskom unutrašnjošću, isto onako kako je kasnije Dubrovnik gradio svoj trgovački i kulturni značaj.
Sokol je također imao važnu kultnu ulogu na području Konavala. Na vrhu stijene Sokola nalazi se kameni „oltar“. Na njemu se vide dva kanala za odvod krvi žrtvovanih životinja ili tekućine koja se prolijevala tijekom libacije na zaravnjenom kamenom žrtveniku. Autori donose analogije sa sličnim kultnim mjestima na istaknutim stijenama poput onih u Vranjicu kod Solina i u Makedoniji. Kultna dimenzija lokaliteta išla je „pod ruku“ s dugim kontinuitetom naseljavanja i korištenja stijene Sokola.
Na kraju se objavljuje i interpretira veliki suhozid koji se zove Babina međa, a nalazi se na brdu iznad Zvekovice kod Veljega dola.
Suhozid je dug preko 700 m, autori ga interpretiraju kao rimski opsadni zid koji je zatvorio važan brdski prijevoj s kojeg se pruža idealan pogled na cavtatski akvatorij, Konavle i brdsku unutrašnjost. Autori čak precizno navode vrijeme njegove gradnje u zimu 48. na 47. godinu prije Krista kada je Pompejev legat Marko Oktavije opsjeo Epidaur s kopna i mora. Velikim suhozidom Pompejevci su fizički zatvorili kopnenu vezu između Epidaura i unutrašnjosti. S mora su ih opsjedali brodovi.
To je sve trebalo izazvati pad morala branitelja, odnosno Cezarovih poklonika u Epidauru. Ipak, intervencijom Cezarove mornarice koja je pokrenuta iz luke u Brundiziju opsada Epidaura brzo propada, a sam suhozid vjerojatno nije u cijelosti sagrađen do kraja.
U vrijeme Prvoga svjetskog rata na istom položaju ukopala se Austro- ugarska vojska očekujući pomorski desant engleske i francuske mornarice.
Babina međa predstavlja jedinstven fortifikacijski sustav čiji značaj prelazi lokalne okvire. Ovakve fortifikacijske formacije vrlo su rijetke i atraktivne, stoga bi ih trebalo kvalitetno konzervirati i prezentirati široj javnosti.
Naslovnicu knjige je izradio Stjepko Rošin dizajner iz Splita, dok je crteže arheološkog materijala napravila Sanja Pujo iz Muzeja i galerija Konavala. Arhitektonsku dokumentaciju potpisuje Antonio Kovačević iz firme Arheo plan d.o.o. Autori se zahvaljuju Jeleni Beželj koja je kao kustos arheološke zbirke značajno doprinijela kataloškoj obradi arheološkog pokretnog materijala objavljenog u knjizi.
