Svi oni koji poznaju brzinu i energiju s kojom je obavljala sve svoje poslove, s kojom je stizala sve svoje mnogobrojne obveze, ali i brzinu kojom joj ideje “padaju” na pamet i kojom razmišlja, teško mogu zamisliti Nikolinu Farčić, Pupicu kako se prisiljava pokrenut, dignut iz kreveta, prošetat. I njoj samoj bilo je teško prihvatiti sebe oslabljenu, iscrpljenu febrom, nemoćnu. Nakon kućne samoizolacije nakon što joj je potvrđeno kako je pozitivna na koronavirus, završila je zbog poteškoća s disanjem na odjelu infektologije dubrovačke bolnice gdje je provela nekoliko dana. O svojim iskustvima pristala je otvoreno progovoriti, dodajući kako je prije dva dana počela izlaziti pomalo vanka, prošetati do Porporele i udahnuti svježeg zraka u ranijim jutarnjim satima, te kako od svojih sugrađana doživljava samo ljubazne riječi kako im je drago što je vide i što je korona iza nje. Pupica je iz bolnice izašla i s uvjerenjem i optimizmom da ćemo svojom solidarnošću i buđenjem Čovjeka u svima nama, prevladati crni scenarij kroz kojega prolazimo.
Poznato mi je koliko ste pazili i vodili računa o kretanju u širem krugu ljudi, zbog odgovornosti i opreza da se ne bi zarazili koronavirusom. No, dogodilo se. Je li uopće bitno gdje i kada? Ili je to samo još jedan dokaz da se ne možemo sačuvati koliko god pazili?
-Mislim da je bitno znati zbog toga da vidite jeste li i gdje pogriješili u pridržavanju epidemioloških mjera, jesu li to bili momenti nepažnje, kakav je splet okolnosti na to utjecao, u smislu analize, da biste izvukli pouku i zaključke. Ne u smislu da nekoga prozivate, već da se znate prema toj činjenici postaviti i odnositi. Odavno je trebalo demistificirati oboljele u smislu imena i prezimena, po meni je važno da se znate odrediti jeste li bliži kontakt. Ne žele ljudi znati imena i prezimena oboljelih s namjerom da ih se proziva i optužuju, već u smislu određivanja prema eventualno poznatoj osobi. Učinila sam zaista sve da se to ne dogodi. Činilo se da taj sastanak na kojemu sam bila, ne može biti problematičan, međutim činjenica je bila da tada još uvijek kod zaražene osobe nije bilo simptoma, a zatvoreni prostor učinio je svoje. Od prvog je dana struka upozoravala na zatvorene prostore, duljinu kontakta u zatvorenim prostorima i na nošenje maski. To su osnove i postavke koje se ne mijenjaju i preporuke koje se moraju poštivati. Svi smo nosili maske. Jedino kad smo ih na tren maknuli bilo je u par navrata kad smo se napili vode koju su nam ponudili. Znači, lekcija je zatvoren klimatiziran prostor i makar i na jedan tren, pomicanje maske s lica.
Kakvi su Vas simptomi odveli na testiranje?
-Prvi je simptom bila glavobolja koja sama po sebi nije alarm ukoliko je ne stavite u kontekst Covida. Određena slabost me zadržala to jutro dulje u krevetu, a nakon poziva oboljele osobe, temperatura je bila sljedeći simptom. Status pozitivne osobe čiji sam bila kontakt sa sastanka, odveo je mene i još troje koji smo bili prisutni na istom sastanku na testiranje. Nas je troje bilo pozitivno.
Nakon kućnog liječenja, završili ste u bolnici. Koliko ste dugo bili hospitalizirani i kakvi su bili simptomi pogoršanja stanja, čime su Vas liječili i kakav ste tretman dobila?
-Izolirala sam se sama doma, međutim kako se susrećete po prvi puta s Covidom, a ja čak ni gripu najobičniju nisam imala dosad u životu, teško vam je procijeniti koliko ste dobro ili loše. Trudila sam se spuštat febru koja se kretala izmedju 37.5-38.5 i dosta iscrpljivala. Cijelo vas tijelo boli. Nakon nekoliko dana prestale su glavobolje, a počela je jedna sveopća malaksalost i iscrpljenost febrom. Disanje je bilo stabilno, ali vrlo plitko. Činilo mi se da mogu izdržat, međutim sugerirano mi je da ipak trebam kontrolu disanja, zbog određenog pritiska koji sam osjećala u prsima, odnosno da trebam rendgen i CT pluća kako bi znali u kojem se smjeru razvija moje zdravstveno stanje. Hospitalizirana sam sedmi dan nakon kontaminacije, peti dan nakon pojave simptoma. Radilo se o Covid 19 bilateralnoj pneumoniji. Liječenje je provedeno ceftriaksonom, azitromicinom, dexamethasonom, popraćeno i okisgenoterapijom.
U kojem trenutku ste postali svjesni ozbiljnosti svog stanja, jeste li se bojali, pretpostavljam da se čovjek najviše uspaniči na samu pomisao da bi mogao završiti na respiratoru.
-Terapija kisikom trebala mi je četvrti dan hospitalizacije, zbog toga sam premještena u sobu gdje je bio kisik i dobila dvije cimerice. Jedna je osoba bila mlađa, druga starija od mene. Jedna je osoba bila ispred mene, druga iza, u smislu faze bolesti. Uhvatila sam se za onu koja se polako izvlačila iz svega i fokusirala se na to. Nije zabavno trebati potporu kisika, međutim vrlo je važno psihički, jer vam ostavlja prostora da malo odahnete.
Voljela bih da ljudi razumiju kako su te kliničke slike zaista ozbiljne i nikad ne znate u kojem će se smjeru razvijati, te koliko će biti loše prije nego bude dobro. Zaista nisam boležljiva, nisam neka Pahuljica ni cvilidreta. To ništa nije pomoglo. U nekim sam trenutcima zaista samo postojala. Nekako vam tijelo nije tijelo nego hrpa kostiju i mesa, bivate u tom prostoru i vremenu očekujući svaki minut da sve krene na bolje, ali zaista ne znate kad će se i hoće li se to dogoditi. Nisam imala uopće snage govoriti. Jedva sam obitelji i prijateljima odgovorila na par poruka dnevno. Nekako bih se dogovorila sama sa sobom da se fokusiram na to svoje postojanje, na prisutnost. Svaki dan bio je korak naprijed. Ali je bio dug kao godina. Strah je normalna ljudska reakcija. Najviše se sada bojim za roditelje i druge članove obitelji.
Kakav je bio Vaš stav prije nego ste iskusila na vlastitoj koži covid 19, a što bi poručila nakon iskustva kojeg imate danas, na svu sreću, iza sebe?
-Uvijek sam slušala sve preporuke epidemiologa. Ja nemam problem sa strukom i autoritetima u tom smislu. Meni je sve jasno s maskama, distancom i preporukama. Uvijek sam tome svemu pridavala određenu dozu ozbiljnosti, iako smo se svi zajedno nasmijali kad su me na CT-u pohvalili kako mogu sve sama, a sestra se nadovezala: bome da može, pa gospođa je u najboljim godinama… Da, da, kako ne, rekla sam, ja sam dokaz da hvata i mlađe😂 Taj duh teško napusti čovjeka. I to je najbolji obrambeni mehanizam. Uključite ga na najjače ako bude trebalo, vjerujte struci i izdržite.
Još uvijek su društvene mreže pune raznoraznih dvojbi o nošenju maski i o tome je li covid 19 opasan koliko upozoravaju epidemiolozi i infektolozi, što Vi danas kažete na to i kako ste doživjeli prosvjede na kojima se potezalo pitanje ograničavanja sloboda i održavanja velikih skupova, naglašavanja kako je riječ o teorijama zavjere i prenapuhivanja situacije?
-Dok sam bila hospitalizirana održan je taj cirkus u smislu prosvjeda protiv ograničavanja slobode… često su taj dan sestre komentirale da su trebali doći ispred odjela… slagala sam se s njima, rekla sam ako dođu, da se dižem iz kreveta. Ne znam kako neukost i neupućenost ponekad prevladaju zdrav razum, zaista je legitimno nazvati spodobom svakoga tko osporava nošenje maski. Stožer je struka i od prvog dana donosili su odluke koje su imale za zadatak štititi ljude i njihovo zdravlje. Neizvjesnost je svaki put nalagala neprestano žongliranje s odlukama koje su pokušavale uspostaviti balans zaštite zdravlja i ponovnog aktiviranja ekonomskih aktivnosti. Upiranje u to kad će se neke mjere relaksirati, prozivanje i preispitivanje odluka stožera bili su negledljivi kroz medije. Postoji jedna medijska toksičnost koja je, senzacionalizma radi, dovela u pitanje rad i odluke Stožera. Neposredna posljedica diskreditiranja i preispitivanja tih odluka je bilo preveliko opuštanje. U kombinaciji s ljudskom glupošću i neukošću rezultira onda i ovakvim prosvjedima. Zaista, neka onda odu ispred tog Odjela teorije zavjere i pokušaju tamo prodat svoju priču o prenapuhivanju situacije. Uzaludno je trošiti riječi na takav društveni talog koji svojim prosvjedom i nametanjem mišljenja kako se ne radi o ozbiljnoj situaciji, šamara zdravstveni sustav, omalovažava njegove djelatnike, njihov svakodnevni trud i rad s pacijentima i negira obitelji koje su izgubile svoje članove. Nedokučiva je ta ljudska glupost, no čvrsto vjerujem da se radi o manjini.
U bolnici ste se susreli s ljudima oboljelima od istog virusa, jesu to bili stariji ljudi ili mlađi, kakve su njihove priče?
-Raznolike. Jedna je pacijentica oboljela na dječjem rođendanu, bila je u bolnici zajedno s vlastitim ocem. Drugu su doma vizitavali nakon ortopedske operacije i zarazili je. Danas je svaki scenarij moguć i zato je važno vjerovat da se imamo od čega čuvati i da imamo zašto nositi maske i slušat preporuke stožera. To je imperativ. Maske i distanca daju velike rezultate, a mali su trud svakog pojedinca.
Kako biste opisali rad medicinskog osoblja s kojim ste dolazili u kontakt?
-Morate znati koliko napora i truda iziskuje briga o Covid pacijentima na odjelu Infektologije. Zaista mi je žao da nijednu sestru neću prepoznati na ulici. Sve su stalno pod punom anti Covid operemom. Vidjela bih samo oči i razlikovala njihove glasove. Vazda su vesele ulazile donoseći terapiju ili doručak ili tek tako da nas povire. Ponekad bi popodne, ako bi uspjele odahnut izmedju 15 i 17 sati, skinule bi opremu i došle u obilazak pacijenata izvanka, kroz funjestru bi me povirile, pitale kako sam i trebam li štogod… prvi dan sam mislila da je netko falio funjestru i došao krivoj pacijentici u vizitu… nisam prepoznala sestru, to je bio njihov mali popodnevni ritual, obići pacijente sa svakog prozora. Samo da znate s čime se sve susreću ti zdravstveni radnici! primjerice, kad je neka “luđakinja”, navodno američka državljanka, pobjegla kroz prozor…Liječnički tim, dr Đuričić, dr Betica, dr. Salvia potpuno su posvećeni i ozbiljno fokusirani na svaku fazu kod svakog pojedinog pacijenta, vraćali bi me pri svakoj viziti u stvarnost i ozbiljnost situacije. Osjećaj sigurnosti je presudan kad se borite za zdravlje, važno je da znate da ste u sigurnim i dobrim rukama. Osjećam zaista veliku zahvalnost prema svima. Kad sam došla u fazu da mogu napustiti bolničko liječenje, svi su se veselili.
Jeste li ikad u životu dosad iskusili išta slično po pitanju neke bolesti, bolova, slabosti i sl.?
-Ne. Nikad se nisam vozila u vozilu hitne pomoći. Nadrealno iskustvo. Najbolja je bila vožnja natrag. Nju sam presjedala, za razliku od onog smjera prema bolnici u kojem sam bila u ležećem položaju. Zasigurno je svako iskustvo s Covidom različito i individualno, a kreće se od potpuno asimptomatskih do vrlo loših kliničkih slika s kojima se pojedinci zaista grčevito bore. Epidemiolozi tvrde da je važno i koliko ste tog virusa preuzeli u smislu razvoja lošije kliničke slike, do spremnosti vašeg imunog sustava da se obrani. Svi su faktori važni. Samo da objasnim koliko se čovjek trudi odupirat nečemu lošemu: ja uopće ne znam kako izgleda odjel. Ja sam tamo došla, bila sam smještena u dvije sobe 8 dana i sve sam izbrisala iz memorije. U takvim trenucima su te ljudske osobine privlačne. Inače, rehabilitacija će vremenski potrajat. Brzo se umaram i sve mi je napor. Vrlo malo force imam i svaki dan ustvari pomalo napredujem u oporavku.
Obzirom na iskustvo koje je iza Vas, što biste rekli, je li covid 19 realna opasnost i bolest koja će promijeniti navike ljudi i načine funkcioniranja gospodarstva, od turizma, do svega ostaloga?
-Covid je realna i vrlo opipljiva opasnost koja već mijenja naše životne navike, utječe globalno na gospodarstvo, a u kontekstu turizma o kojem smo ovisni mislim da treba razmišljati o tome koje su to skupine ljudi voljne putovati i preuzimati dio rizika. Balansiranje između zdravlja i ekonomskih aktivnosti još će dugo biti na svakom dnevnom redu. Držanje svih preporuka epidemiološke struke čini da svi zajedno najmanje moguće riskiramo. Zaista je važno da svaki pojedinac osvijesti da smo u ovoj borbi zajedno. Da svaka maska znači razliku, da svaka distanca znači razliku, a ta razlika nije apstraktna. Oboljeli su nečije sestre, mame, prijateljice, susjedi. Imaju svoje obitelji koje često ne mogu do njih, a ta nemogućnost posjete i potpore vaših najdražih otežavajuća je za oporavak svakog pacijenta. Nitko vas nije napustio i najradije bi bili s vama, ali činjenica da to nije moguće, jako obeshrabruje. Mislim da je osamljenost u toj borbi teška. Onda kad ste sami sa sobom, a ne smijete klonuti. Tada je bilo lijepo čitat poruke familije i prijatelja. Tako ako imate nekoga tko se bori, šaljite mu poruke ohrabrenja i pažnje, dajte mu znak da ste tu… da mislite na njih, nema tu velikih ili pametnih ili pravih riječi. Samo iskrenih. Takve bi zasigurno i Stožer preporučio. Iskreno, mislim da je ovo svojevrstan armageddon scenarij i da postoji jedna velika solidarnost zbog koje ćemo se izvući kao ljudi, zbijajući redove i dajući najbolje od sebe. To je Čovjek u svakome od nas. Uvijek nas ujedini neko veće zlo. Tad smo najbolji. No činjenica jest i da ovakve situacije uvijek potenciraju u nama samo ono što zaista jesmo. Disciplinirani će biti još discipliniraniji, odgovorni još odgovorniji, dobri još bolji. Izvrsni će zasigurno pronaći cjepivo. Na takve ljudske jedinke i osobine najviše računamo. U međuvremenu, čuvajte se, nosite maske, držite distancu i ne oslanjajte se na to da se korona događa drugima.
