Dok je admiral Miodrag Jokić u Cavtatu 5. prosinca tobože pregovarao s hrvatskim ministrima Davorinom Rudolfom, Ivanom Cifrićem i Petrom Kristom o prekidu vatre na prostoru od Ploča do granice s Crnom Gorom njegovi podčinjeni obavljali su posljednje pripreme za juriš na Srđ i napad kakav Dubrovnik u svojoj višestoljetnoj povijesti nije doživio.
Napisao: Luko BRAILO
Prije 30 godina, na Svetoga Nikolu, Dubrovnik je doživio razaranje koje su izveli navodni osloboditelji pod krinkom JNA i pridruženih joj srbocrnogorskih i dobrovoljačko rezervističkih horda u akciji „spašavanja SFRJ“. Nikad u svojoj višestoljetnoj povijesti Grad nije bio tako sustavno i divljački razaran od ljudske ruke, rušili su ga jedino potresi, kao toga 6. prosinca.
Grad gori, javljali su tada dubrovački novinari domaćoj i svjetskoj javnosti, ističući kako je tog dana poginulo 19 hrvatskih branitelja i civila, ozlijeđenih je bilo 60, a na Grad i okolno područje ispaljen je nebrojen broj granata, mina, navođenih raketa… Buktjeli su požari, samo unutar zidina pobrojeno je više od 700 mjesta gdje su eksplodirali „oslobodilački“ projektili, izgorjelo je devet palača u Gradu, zgrada Interuniverzitetskog centra…
NI ČESTICA PRAŠINE NIJE PALA: Iz mnoštva događanja vezanih za taj „crni petak“, dan kada je unatoč svemu Dubrovnik ostao nepokoren, izdvajamo besramni ispljuvak iz ondašnje federalne propagandističke vojno-političke kuhinje. Ondašnji je glasnogovornik Generalštaba JNA pukovnik Milan Gvero, kasnije je unaprijeđen u čin general majora i bio pomoćnikom ratnog zločinca Ratka Mladića, nakon što se doznalo za dotad neviđeno barbarstvo nad Dubrovnikom srpskim medijima i stranim dopisnicima tada je u Beogradu kazao:“Jugoslavenska vojska nije bombardirala Dubrovnik i niti jedna čestica prašine nije pala na taj grad od strane JNA. Riječ je o perfidnoj dezinformaciji u cilju blaćenja vojske u trenutku kada se vode delikatni pregovori“, istaknuo je Gvero. Nedugo zatim, budući da se „prašina“ ipak nije mogla sakriti, iz krugova JNA stigla je vijest „da se radilo o zabuni“, te da će savezni sekretar za narodnu obranu general armije Veljko Kadijević narediti istragu o „napadu na Dubrovnik“.
Iako se u vezi s tom navodnom zabunom odmah znalo podosta toga, nakon barbarskog napada proteklih su se godina u vojno-policijskim izvješćima i drugim izvorima, postupno posložile rekonstrukcijske kockice, potkrijepljene dokumentima, koje jasno pokazuju kako nema ni spomena o bilo kakvoj „zabuni“ ili samostalnoj akciji oficira ondašnje JNA. Riječ je o planiranom i ostvarenom napadu na Dubrovnik 6. prosinca 1991. godine.
NUŽNOST ZAUZIMANJA SRĐA: Među pripadnicima JNA, posebice među rezervistima koji su se tih zimskih dana nalazili na SMB uporištima iznad Grada (Žarkovica, Bosanka, Strinčjera…) stalno se isticao zahtjev da se kroz „borbena dejstva“ zauzme tvrđava Imperial na Srđu. Njihovi obavještajci i oficiri zaduženi za „moralno-političko vaspitanje“ su zajedno sa zapovjednicima jedinica Vojno-pomorskog sektora Boka (VPS) i tzv. II Operativne grupe JNA za dubrovačko-hercegovačko ratište tu akciju procjenjivali kao „korak koji bi imao veliki moralni efekt na jedinice JNA“. No, iza tih priča o moralu, a valja se prisjetiti kako se radi o vremenu neposredno nakon pada Vukovara i teških trenutaka na brojnim hrvatskim bojišnicama, krila se zapravo težnja da se zauzimanjem Srđa učini odlučan korak u stvaranju uvjeta za konačnim ulaskom u Dubrovnik.
Na vojnom zauzimanju Srđa posebno je insistirao zapovjednik 3. motoriziranog bataljuna VPS-a kapetan I klase Vladimir Kovačević zvani Rambo. Njegovi su vojnici tada bili razmješteni na Bosanci, Strinčjeri, Žarkovici, Ivanici, Brgatu… Prema brojnim relevantnim vojno-policijsko-pravosudnim dokumentima, primjerice, svjedočenju kapetana I klase Ahmeta Ališanija, ratnog pomoćnika zapovjednika trebinjskog garnizona JNA za pozadinu, sudskog postupka kapetanu I klase Željku Soldu koji je bio jedan od sudionika napada na Dubrovnik… već 4. prosinca Kovačević-Rambo je otišao na referiranje koje je održano na „isturenom komandnom mestu VPS Boka“ u Kuparima. Kovačevićev motorizirani bataljun u tom je trenutku „udarna igla“ taktičke grupe VPS-a ukokolo Dubrovnika. U Kuparima se u prisutnosti zapovjednika viceadmirala Miodraga Jokića i načelnika Štaba VPS-a kapetana fregate Milana Zeca donosi odluka o napadu na Srđ.
Dan poslije, 5. prosinca, obavlja se „komandantsko izviđanje“, a komandirima četa Kovačević obrazlaže kako „zenge i HOS-ovci iz pravca Sustjepana ili Svetog Jakova pripremaju napad, pa se traži potpuna budnost jedinica JNA“.
LICEMJERNI CAVTATSKI PREGOVORI: Dok Rambo obavlja te pripreme u Cavtatu se susreću ministri hrvatske Vlade – dr Davorin Rudolf, dr Ivan Cifrić i mr Petar Kriste – s admiralom Jokićem i pregovaraju o „uspostavljanju striktnog poštivanja prekida vatre na prostoru od od Ploča do granice s Crnom Gorom“. I premda admiral Jokić vrlo dobro zna da će Dubrovnik biti žestoko napadnut, licemjerno odrađuje ulogu „ mirotvorca“, pa se čak i s(laže) s hrvatskim pregovaračima o uspostavi primirja.
Istog dana na „komandnom mestu 3.mtb“ na Brgatu u 16 sati Kovačević održava pripremno-radni sastanak s najbližim suradnicima: svojim zamjenikom kapetanom I klase Željkom Soldom, pomoćnikom za MPV rezervnim kapetanom I klase Mladenom Zerdom, pomoćnikom za obavještajno-sigurnosne poslove rez. kapetanom Draganom Krivokapićem, pomoćnikom za pozadinu kapetanom Suadom Husovićem, rukovoditeljem skladišta streljiva na Ivanici rez. vodnikom I klase Jovom Grujičićem i referentom za opće poslove rez. starijim vodnikom Ristom Kukurićem.
ČVRSTO OKRUŽITI DUBROVNIK: Tom prigodom Kovačević najbliže suradnike upoznaje s naredbom načelnika Štaba VPS-a Boka kapetana fregate Milana Zeca koja glasi:“Dana 6. decembra izvršiti napad na Srđ te njegovim osvajanjem držati Dubrovnik u još čvršćem okruženju“. Prije samog napada „izvršiti artiljerijsku pripremu s početkom u 5,30 sati uz pomoć tenkova i minobacača s Uskoplja“.
Temeljem Zečeve naredbe Kovačević i Soldo pišu „zapovest“ da bi zatim kapetan Soldo obišao komandire četa u 3. mtb i razjasnio „šta da se radi“. Poručnik Zoran Lemal zapovijeda četom koja drži položaj na Strinčjeri, a u Uskoplju minobacačku bateriju vodi kapetan Zlatan Jeremić. Neposredne zadatke dobivaju zapovjednik protuoklopne čete sa Žarkovice kapetan Jovica Nešić kao i zapovjednik pješadijske čete na Bosanci kapetan Slavoljub Stojanović.
NAPAD VOĐEN SA ŽARKOVICE: Ujutro, 6. prosinca u 5,30 počinje napad. Akcija se vodi sa Žarkovice, a njome rukovodi načelnik Štaba VPS-a Milan Zec. Neposredne zapovijedi tijekom akcije izdaje Vlado Kovačević. Uz njih dvojicu „oslobađanju“ Dubrovnika prisustvuje i Zečev pomoćnik, pukovnik Gavro Kovačević. Rambo je toga dana izdao neposrednu naredbu za otvaranje topničke vatre po Gradu za što je osobno zadužio kapetana Jovicu Nešića. U 14 sati na Žarkovicu je stigla poruka iz Kupara, nakon što je dr Rudolf uspostavio kontakt s admiralom Jokićem tražeći obustavljanje napada, ali to Vladimir Kovačević nije htio poštivati. Napad je nastavljen do kasnih poslijepodnevnih sati.
Dan poslije, 7. prosinca, u Kuparima je obavljena „analiza napada“ s koje se V. Kovačević vratio s porukom kako admiral Jokić „ide u Beograd podnijeti izvještaj o akciji“. Prije odlaska u Beograd admiral Jokić je ministru Rudofu izrazio „svoje iskreno žaljenje zbog teške incidentne situacije koja je stvorena“ nadajući se „da ćemo prevazići to“. Tu blasfemnu Jokićevu poruku, podsjećamo, ministar Rudolf je pročitao u programu Radio Dubrovnika u njegovu glasovitom obraćanju građanstvu i braniteljima.
PRIČA O „INCIDENTU“: U svojoj knjizi „Rat koji nismo htjeli“ prisjećajući se tih dana Davorin Rudolf, uz ostalo, navodi: „Sutradan, 7. prosinca, prije drugih pregovora, viceadmiral Jokić mi je uručio u plavoj koverti odgovor generala Strugara u kojemu je on izložio novu interpretaciju napadaja na Grad šestog prosinca. Napisao je da je jedna jedinica JNA samoinicijativno obavila pokret i otvorila vatru, i izrazio je žaljenje zbog – kako je naveo – nastalog „incidenta“. Obavijestio me da će poduzeti istragu i utvrditi odgovornost“, zapisao je Rudolf.
ISTRAGA DONIJELA UNAPREĐENJA?!: Bila je to, očekivano, nova laž o tobožnjoj „istrazi“ jer su 14. prosinca položaje 3. mtba u povodu „incidenta s Dubrovnikom“ obišli admiral Jokić, te generali Života Panić i Pavle Strugar. U svojstvu ondašnjeg zapovjednika II Operativne grupe JNA general Strugar je za unapređenje predložio Vladimira Kovačevića, Zorana Lemala, Slavoljuba Stojanovića, Željka Solda i posebno Jovicu Nešića „za odličan pogodak topom i rušenje krsta na brdu Srđ“. Ti su oficiri doista i unaprijeđeni, a njima valja pridodati Milana Zeca koji nedugo zatim postaje kapetanom bojnog broda i zapovjednikom VPS-a Boka. Tada je pohvaljen i MPV-ejac u VPS-u Boka kapetan fregate Mihailo Žarković zbog dobra rada na pisanju informacija za javnost prema kojima su „jedinice JNA bile primorane odgovoriti na žestoku vatru zengi i hosovaca“.
Toliko o navodnim zabunama odprije 22 godine i dana, pokazalo se to kasnije, kada je JNA sa svojim pomagačima iz Srbije, Crne i istočne Hercegovine – barbarskim napadom na Dubrovnik, politički gledajući, ispalila svoje najskuplje granate u ratu u Hrvatskoj.
Prisjećajući se tih prosinačkih dana iz ’91, uz dužno odavanje počasti poginulim braniteljima i civilima, valja se još jednom podsjetiti i upozoriti kako su za sva ljudska stradanja,bjesomučna razaranja i ogromne materijalne i svake druge štete u Dubrovniku i na dubrovačkom području u Haagu izrečene svega dvije simbolične kazne.
SIMBOLIČNE HAŠKE KAZNE: Admiral Jokić se nagodio s haškim Tužiteljstvom i osuđen je na samo sedam godina zatvora, dok kazna generalu Strugaru iznosi sedam i po godina. Obojica su odslužili dvije trećine kazne, pušteni su, i slobodni su ljudi. Trećeoptuženi kapetan Vlado Kovačević Rambo proglašen je „procesno nesposobnim“, liječi se navodno na Psihijatrijskom odjelu beogradske Vojno medicinske akademije. Jokićev prvi pomoćnik Milan Zec, ratni načelnik Štaba VPS-a Boka koji je u mirovinu otišao s činom admirala, oslobođen je haške optužnice, jer za njegovo djelovanje na dubrovačkom području „nije bilo dovoljno dokaza“?!
I još nešto: u haškim presudama Jokiću i Strugaru se, među ostalim, navodi kako su „tijekom protupravnog napada JNA na Stari Grad u Dubrovniku 6. prosinca 1991. godine „dvije osobe poginule, a dvije teže ranjene“, te da je u „Starom gradu oštećen veliki broj zgrada od historijskog i kulturnog značaja…“.
Članak je izvorno objavljen na Dubrovniknetu 06.12.2013.
FOTO: Pavo Urban
