Stogodišnja kamena kuća koju je od urušavanja i zaborava “spasila” Sanja Britt Jusić, Hrvatica s londonskom adresom i posebnom poveznicom s Dubrovnikom, nalazi se u dolini Neretve i nosi ime Nera Etwa, što na keltskom znači božanstvo koje teče. Sanja Britt Jusić se bavi organizacijom koncerata i evenata, a sa svojim event koncept/brandom House of Noir je prije sedam godina gostovala i u našemu Gradu. U Londonu je od 1998. Uređenje kuće Nera Etwa koju je osmislila za vlastiti bijeg od londonske buke, ali i ponudila na tržištu gostima koji žele odmak od svega i kontakt s prirodom, ne ostavlja mjesta ravnodušnosti. Takvu kuću može urediti samo zanimljiva i kreativna osoba. Nazvali smo Sanju i uvjerili se u to.
Kakva je vaša veza s hrvatskim jugom, imate li poveznica s Dubrovnikom?
Prezivam se Jusić pa zbog toga ljudi često misle da imam veze sa Dubrovnikom. I zapravo imam, ali ne tim putem. Naučila sam plivat na Dančama. Bakine dvije sestre, moje pra tetke su časne sestre franjevke od Bezgrešnog Začeća te su do svoje smrti živjele i služile na Dančama u samostanu. Obiteljski smo ljetovali često u Dubrovniku tako da Dubrovnik definitivno ima jedno posebno mjesto u mom srcu.
Volite putovati, živite u Londonu, odlučili ste se za kuću u dolini Neretve, zašto?
Londonski način života je vrlo intenzivan i brz, moj posao vrlo dinamičan a dio mene i dalje čezne za povratkom u Hrvatsku. Kada živiš takvim tempom i u takvom okruženju, jednostavno moraš naći načina da se makneš i napuniš baterije za dalje. A sama kuća je na neki način pronašla mene.
Da, češće ljudi traže nešto bliže Dubrovniku, turističkom magnetu, Vi ste se rukovodili očito drukčijom filozofijom. To je trend, potreba za izolacijom u divljini?
Sjećam se da sam je vidjela u oglasu i da je na slikama točno izgledala kao kuća koju sam i sama zamišljala. Oduvijek sam sanjala o kaskadnim vrtovima, dugim suhim zidom i starim maslinama. Pogledavši par kuća u Istri nešto me i dalje vuklo tom oglasu i stalno sam se vraćala na njega. Jedne večeri sam počela istraživati neretvansku regiju i osim plodne zemlje i nevjerojatne mikroklime i prirode, a najviše privučena idejom bijega od masovnog turizma sve mi se više i više sviđala ideja kupnje te kuće. Investicijski gledano, smatram da je budućnost luksuznog turizma upravo to – priroda, ne prevelika naseljenost – izgrađenost, plodna zemlja. Jako volim i Pelješac i ideja mosta koji se planirao gradit nedaleko od kuće mi je dao još jednu potvrdu da je to izvrsna pozicija za istraživanje južne Dalmacije. Kad živite u Londonu sat vremena putovanja je neki minimalan prosjek da dođete bilo gdje. Kuća je udaljena 50tak minuta od Mostara, nešto više od sat vremena od Dubrovnika, pola sata od Stona i sat i pol od Splita. Stranci imaju drugačiji mentalitet od nas domaćih. Većini im je bitno da imaju bazu za daljne istraživanje a pozicija ove kuće upravo to daje. Doći na Stradun i popit kavu, ručat, uživat u ljepoti grada i onda se vratit u svoju mirnu oazu, meni je ta ideja idealna i sigurna sam da imam puno istomišljenika.
Rekli ste da je kuća pronašla Vas. Čime vas je privukla, u kakvom je stanju bila, koliko je trajalo uređenje?
Odmah sam vidjela potencijal kuće a u glavi sam i zamišljala kuću koja ima raskošno okruženje i privatnost. Najljepše od svega je energija kuće. Sagrađena je u 1920-oj, a dimara koja je sad postala kuhinja je imala bitnu funkciju u selu. Imala je najveću peć na koju su se mještani grijali i pekli kruh. Volim zamišljati kako su se tamo okupljali i družili na svoj način. Ja vjerujem da prostor zadržava energiju iz prošlosti i da svaki prostor ima svoju vibraciju i da sve to treba poštivati isto kao i prijašnje vlasnike. Prva faza preuređenja je završila u travnju 2019. Imala sam veliku sreću i sa radnicima i materijalima. Puno podrške sam dobila i od ljudi iz sela pogotovo od prijašnje vlasnice. Glavni fokus je bila sama kuća a najzahtjevniji dio je bila dimara koja je imala potpuno urušen krov i korištena je kao ostava. Bila je u potpunom raspadu, bez temelja, puna otpada, smeća i starih dijelova auta. Unutrašnji kamen je bio potpuno crn od dima, stara peć napuknuta i u raspadnom stanju. Rogovi krovišta su bili truli i na žalost ih nisam mogla restaurirat. Ujedino smo morali uvest sve priključke za kuhinju, odvod i dovod vode, struju. Bilo je tu puno posla. Sad sljedi fokus oko kuće i veselim se novim idejama.
Koliko je uređenje kuće odraz nas samih?
Divno pitanje. Ja zaista vjerujem da je naš dom odraz nas i našeg unutrašnjeg stanja i usudit ću se reći duše. Za nas malo kreativnije je izražaj nas samih. Onako kako se netko voli modirat i uređivat, ja volim uređivat prostor oko sebe.
U ovoj kući su komadi namještaja iz cijeloga svijeta, kako ste ih dopremali, imate li neki koji za vas ima posebno značenje?
Komade namještaja sam skupljala godinama. To je jedan od najzanimljivijih dijelova uređenja. Puno putujem, obožavam uređenje interijera i egzotične antikvitete i usudila bi se reći da sam kolekcionar. Snažno vjerujem da je naš okoliš odnosno dom odraz naše duše. Volim se okružit stvarima koje volim i koje me inspiriraju ili podsjećaju na neku anegdotu. To je osjećaj koji sam htjela prenijet na buduće goste kuće. Ponosna sam da nemam niti jedan komad namještaja iz Ikea. Ne zato što mislim da nešto ne valja sa Ikeom već sam htjela stvorit prostor poput galerije, gdje će svaki komad dobit na vrijednosti kroz godine a svaka soba ili drugi dio kuće će vas iznenadit i ispričat neku drugu priču, a opet sve ostaje u istom stilu. Htjela sam da boravljene u kući bude iskustvo samo po sebi, a ne samo funkcionalan prostor. Mahnito sam hodala po aukcijama u Londonu, gledala po oglasima na sve strane, transportirala iz Maroka, Indije, Sri Lanke, Francuske, Grčke, Izraela, Španjolske. Neke stvari sam kupila prije čak 10-tak godina koji su napokon našli svoje istinsko mjesto. Puno komada kao da su čekali baš tu kuću i nevjerojatno mi je da je baš svaki komad našao svoj kutak. Kada sam poslala kamion od 35m2 iz Londona u kuću bila sam nervozna jer nisam znala kako će to sve izgledat skupa, ali na kraju kad se sve posložilo, iznenadila sam se i sama. Sve je imalo smisla. Istaknula bi veliki tirkizni drveni okvir vrata težak preko 140kg iz 18. st. iz Kašmira, Indije koji je postao naglašeni dio dnevne sobe. Stara vrata dimare i dvije aluminijske tacne iz Maroka promjera 130cm sam upotrijebila kao uzglavlje kreveta u dvije sobe, 2 prekrasna antikna vjenčana kabineta iz Indije za koje nisam sigurna koliko su stara, krase dnevnu sobu i kuhinju. To su samo neki komadi koje bi izdvojila. Umjesto pločica sam koristila dekorativni beton i ponosna sam na kamene umivaonike i mat crne pipe i tuševe.
Je li riječ o investiciji koju sebi ne može priuštiti svatko već samo osobe s uhodanim i “velikim” biznisom?
U mom slučaju je to bio cilj prema kojemu se radilo godinama, sa puno odricanja od nekih drugih stvari. Ujedno je potrebno znati prepoznati potencijal nekretnine i imati viziju i drzat se nje bez obzira na sve.
Koliko vremena provodite ovdje, kuću iznajmljujete, brine li vas kakvi će ljudi doći u nju?
Sa prijateljicama se uvijek zezam kako ću vjerojatno dolazit gostima u posjetu da vidim kako se ponašaju prema kući. Naravno da se šalim, ali često kad radite nešto za sebe i sa srcem, vežete se za prostor ili projekt. Voljela bih da gosti zaista uživaju u njoj koliko uživam i ja. Mislim da ću za sada koristiti isključivo airbnb jer kroz njega je kontakt sa gostima osoban i možete dobit osjećaj za osobu ili pogledati kakve recenzije su ostavljene o njima samima. Meni je za sada to bitno, jer najam kuće je meni nešto dobrodošlo, ali sporedno, a ne business od kojeg živim.
