Konavoska obala prostire se od ulaska u Boku kotorsku do Duboke Ljute s najjužnijom točkom na rtu Oštro koja je ujedno i najjužnija točka Republike Hrvatske. Na čitavom prostoru od Molunta do Cavtata nalaze se Konavoske stijene, strmi klifovi poprilično nepristupačne obale s mora. Gotovo ispod svakog zaselka Donje bande nalazi se staza koja vodi do vrha stijena gdje se može sići do mora. Staze u nekim selima još uvijek funkcioniraju kao i prije modernizacije, dok su neke staze proširene, nasute ili čak asfaltirane. Neke staze do mora potpuno su zarasle i nestale pod nekoliko požara koji su poharali šumu posljednjih pedeset godina, a u prošlosti su korištene iz gospodarskih razloga. Tako danas možemo u šumi visoravni Donje gore pronaći velike lijepe suhozide koji su omeđavali stare seoske ulice. Romantičarski izgled starih puteva između međa đe more proć natovarena ćuša krije priče mnogih generacija koje su tuda trčale do najbliže plaže ili gonile ovce na more. Ipak, danas se gotovo sve staze koje nisu proširene zapuštaju i zarastaju u draču, brštan i žuku, a priče o njima polagano zamiru.
U prvom austrijskom katastru za područje Konavala iz 1837. godine ucrtan je dio puteva koji vode na Konavoske stijene. Najjasnije su ucrtane staze ispod Čilipa i Komaja, ali to ne znači da u ostalim selima ti putevi nisu postojali. Naime, često se događalo da su putevi ucrtani do navrh primorja, a staze ispod tog puta, koje su išle i po međama između parcela, nisu. Uske staze koje su se spuštale krajevima stijena također često nisu ucrtavane jer bi uglavnom prolazile preko parcela više vlasnika. Ovo nam potvrđuje i primjer iz Močića gdje su međe išle do nekog dijela parcele, a nakon toga je bio neograđeni pašnjak, iako su u katastru jasno ucrtane granice. Geometri su, naime, povukli crtu koja je pratila među i ucrtali parcele sve do mora.
Kada se danas spomenu Konavoske stijene prvo što ljudima pada na pamet su kupališta na koja dolazi manje ljudi pa su odlična za opuštanje uz miris mora i borova, bez buke prometa i zrakoplova. Ipak, nekad su Konavoske stijene bile neizostavne u svakodnevnom životu Konavljana. Naime, vrijedne su Konavoke redovno išle na vrh primorja brati skradu u zimskim mjesecima kada bi nestalo sijena za blago. O tome nam svjedoči i nesretni događaj iz 18. stoljeća kada je muž počinio zločin u želji da se riješi vlastite žene, gurnuo ju je niza stijene dok su brali skradu. Priča je ipak na kraju imala sretan završetak, ali svjedoči o surovosti terena.
Na stijene se išla strugati i sol u godinama kada je sol bila skupa ili je nije bilo dovoljno. Kazivači se sjećaju da bi se išlo strugat sol sa stijena ili iz isušenih lokava na stijenama, jer ti zimi za jakoga juga baca more i po 20 metara pa se skupi mora u onim lokvama. Sol je, osim za začin i konzerviranje hrane, trebala za ovce koje moraju pojesti određenu količinu soli. Na stijene se išlo i za donijeti mora koje je neizostavno za zaparit smokve i zakišat masline da ne uzjute. Kazivači pamte da bi u sušnim godinama žene nosile robu prat na stijene ili bi u mašteli donijele mora pa prale u kamenici doma. Malo bi košuja bila od soli, ali što ćeš kad nije bilo vode za napit se, nije se moglo nego oprat u moru. U nekim selima gdje je put do stijena bio pristupačniji i širi vodilo bi se oprat ovce prije nego bi ih se striglo.
Osim za svakodnevne potrebe Konavoske stijene, sve do razvoja prometa, dolaska željeznice i širokih puteva, služile su mjestimično kao lokalne tovarne luke. Najpoznatije svjedočanstvo nalazimo u suđenju 1803. godine kada je Dubrovačka Republika skupljala iskaze protiv konavoskih pobunjenika iz 1799. godine. Naime, nekoliko je svjedoka potvrdilo da su prenosili drva na Pendžu gdje su ih tovarili na barak. Iako se luke na stijenama ne spominju previše u izvorima, čini se da su Konavljani tako redovno izvozili teže predmete koji se nisu mogli prenositi kopnenim putem na veće udaljenosti. Vjerojatno su služile i za šverc robe, ljudi i svega što nesretna vremena donesu.
Stanovnici Popovića svjedoče o korištenju dijela obale pod selom za utovar dobara, nazivajući taj predio Luka, a danas je to dio poznate plaže Pasjače. Toponim Luka sačuvan je i u nazivu popularne konavoske plaže ispod Čilipa, famozne Luke, omiljenog kupališta Čilipjana.
Danas se na Konavoskim stijenama u dužini preko dvadeset kilometara strmih klifova koristi dvadesetak lokacija za kupanje i ribolov. U zimskim vremenima najčešće se zbog jakog vjetra i valova može doći jedino na sami vrh stijena i diviti se snazi prirode koja na ovom dijelu jadranske obale pokazuje sve svoje kontraste, najdublje more i najvisočiju obalu.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
