Odlazak pravih i kvalitetnih novinara s medijske scene uvijek i pomalo rastuži ostatak novinarskih duša koje još uvijek entuzijastički smatraju da svojim angažmanom mogu izgraditi bolji svijet i društvo oko nas. Kolegica Silva Povše Capurso nakon 18 godina odlazi s Radio Dubrovnika i prekida svaku “navezanost” na medije. No, upravo joj je uređivanje emisije o zdravlju otvorilo prozor, potom vrata da bi krenula novim putom u ostvarivanju svoje nove životne misije. Nakon doktorata edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti sve angažiranije se bavi poteškoćama osoba s invaliditetom, djecom s poteškoćama i njihovim obiteljima. Prije nekog vremena je imenovana ravnateljicom novopokrenutog Centra za pružanje usluga u zajednici Dubrovnik za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju.
Okretanje nove stranice u njenom životu, bio je i povod za ovaj razgovor.
S kakvim osjećajima i emocijama si napustila novinarski posao koji radiš već godinama?
Na HRT-u sam 18 punih godina. Nije to malo. Volim HRT, volim radio, nije bilo jednostavno. Iskreno, bila sam potpuno nesvjesna toga odlaska. S druge strane, imam dovoljno i previše posla i više ni ne razmišljam o tome. U svakom slučaju, čudan osjećaj. Nestvaran.
Koliko si svoju želju da doktoriraš edukacijsko-rehabilitacijske znanosti isprofilirala kroz svoju emisiju o zdravstvu?
U jednom sam trenutku poželjela još nešto, dodatno učiti. S emisijom o zdravstvu sam na HRT-u rasla. Počela sam je raditi 2006. godine u kontinuitetu. A kad sam poželjela nešto još, sjela sam za kompjutor i tražila. Točno se sjećam toga dana, popodnevnog dežurstva i mog pretraživanja po bespućima interneta. Uglavnom, shvatila sam da bi to bio neki doktorat, a kad sam ugledala doktorat ne ERF-u, to je bilo to. Čekala sam dvije i pol godine da prime novu generaciju doktoranada i nisam požalila. Vjerujem da bez emisije o zdravstvenim temama ne bi ni bilo interesa za doktoratom iz ovog područja. Onda bih po svoj prilici tražila nešto vezano uz vanjsku politiku što sam i htjela upisati po završetku fakulteta, ali u tom trenutku su me okolnosti obeshrabrile. Nije bio pravi trenutak, moja ideja nije bila podržana. Ovaj put jest, od pravih ljudi i na tome im hvala. Znaju koji su, imali su strpljenja saslušati moje ideje, raspitivali se kakav je to poslijediplomski studij, što nudi. Pravi prijatelji.
Preuzela si vođenje Centra za pružanje usluga u zajednici – što je prilično apstraktan naziv. O čemu se točno radi i koliko će biti izazovno?
E, koliko će biti izazovno pojma nemam, ali volim izazove, pa vjerujem da ću biti zadovoljna. Što se naziva tiče – sve su sada centri za pružanje usluga u zajednici. “Kvaka” je u dodatku. Imamo tako centre za pružanje usluga u zajednici – izvan vlastite obitelji za zadovoljavanje socijalno-zaštitnih potreba djece, bez odgovarajuće roditeljske skrbi, za osobe s intelektualnim teškoćama, za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju… Ovo posljednje smo mi. Službeni naziv je Centar za pružanje usluga u zajednici Dubrovnik za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Isprva ćemo otvoriti vrata za odrasle, osobe s invaliditetom, odnosno starije od 21 godine. Oni će u našem centru imati priliku boraviti u poludnevnom, a nakon toga i cjelodnevnom programu. Imat će strukturirano vrijeme koje će provoditi uz različite aktivnosti, ovisno o vlastitim mogućnostima.
Što će ti najviše nedostajati iz novinarstva, a što najmanje?
Tereni. Volim ići na terene. Sad mi se čini da sve volim, ali nije baš tako. Ne volim teške trenutke, potrese, poplave, požare, tragedije. Ali i to ima svojih draži, taj adrenalin… Evo sad će ispasti da će mi i to nedostajati… Istina je da ni nemam vremena za nedostajanja.
Kako se nosiš ili si se naučila nositi s patnjama, odnosno boli drugih ljudi koji prolaze kroz teška životna razdoblja zbog poteškoća sa svojom djecom?
Nastojim pomoći ako mogu. Ako ne, barem saslušati. Teško je gledati tuđu patnju, pogotovo kada je vezana uz djecu. Ali postoji nešto što mi koji imamo djecu tipičnog razvoja ne razumijemo ili zaboravljamo, možda nismo o tome ni razmišljali. Svaki trenutak sa svojim djetetom je jednak. Bez obzira na to imalo dijete teškoće ili ne. Djeci želimo najbolje, za djecu se borimo, zbog djece govorimo ili šutimo. Djeca su nam sve.
Kad imaju teškoće ti su osjećaji ponekad intenzivniji. Jer im treba naša dodatna pomoć i možda će im trebati kroz cijeli život. Zato je jako važno razgovarati s roditeljima, voditi računa o njihovim osjećajima, pomoći im. Ponekad samo razgovorom ako ne možete drugačije. Nitko ne može obući tuđe cipele. Ne znamo kako im je niti što ih muči u određenom trenutku, ne znamo ništa dok ne pitamo. Znate, jako je lako pročitati puno knjiga, završiti škole, fakultete, doktorate, i onda filozofirati – treba ovo ili ono, pogriješili su u ovome ili onome. Svi griješimo. I u najboljoj namjeri. Zato je, čini mi se, razumijevanje osjećaja drugih ono što je jako važno. Isto tako, roditelji djece s teškoćama nisu patnici. To su ljudi kao i svi drugi, imaju potrebe, osjećaje i strahove kao i svi. Roditelji djece s teškoćama žive najbolje što mogu s fokusom na djecu i željom za njih napraviti najbolje što je moguće od onoga što imaju na raspolaganju. Kada bi im svi bili podrška i pomoć, vjerujem da bi bilo puno lakše. Nije nažalost uvijek tako. To mi najteže pada. Ta pomoć koja je trebala biti, a izostala je.
Iz dosadašnjeg iskustva, s kojim se poteškoćama najviše roditelji djece s teškoćama moraju naučiti nositi i kako im pomoći?
Mislim da bi to ovako općenito govoreći bilo suočavanje s dijagnozom. Nekad može potrajati godinama. Proces je to koji traži puno razumijevanja i pomoći različitih struka, a svjedoci smo da pomoć roditelji ne dobiju uvijek. I nerijetko se bore s preprekama, umjesto da im se pomogne u njihovoj boli. Jedna od stvari koju bih voljela realizirati je pomoć za roditelje djece s teškoćama upravo pri suočavanju s dijagnozom djeteta, kasnije odgojno-obrazovnim programom, a pri kraju školovanja brigom o tome kako djetetu, odnosno mladom čovjeku s više od 21 godine osigurati kvalitetan život i strukturirano vrijeme. Kada govorimo o osobama s invaliditetom to je zaista izazov, ali i jedan od razloga zbog kojeg otvaramo Centar, sada u samom početku za OSI iznad 21 godine. Čini mi se kako se danas gubi povjerenje u ljude i u sustave. Zbog toga je jako puno nerazumijevanja i neuglasica, a oni koji prije svih pate su upravo djeca. Roditelji uvijek žele najbolje za svoje dijete i to je dobra polazišna točka i dobar početak svakog razgovora.
Ostaješ li i na kakav način vezana uz radio i novinarstvo?
Ne, da sam htjela ostajati vezana, onda ne bih otišla. Ne volim te navezanosti, pa sam pupčanu vrpcu s novinarstvom kao takvim prekinula. S druge strane volim raditi više poslova istodobno. I moram priznati da ih je u jednom trenutku bilo previše. Poslova koji nisu nužno bili međusobno povezani. Ili nisu bili povezani u svakom segmentu. Ubuduće, ostajem vezana isključivo uz socijalu i zdravstvo, osobe s invaliditetom, djecu s teškoćama i njihove obitelji.
Misliš li da ćeš imati imalo vremena više za svoje hobije, putovanja?
Hobiji su mi vezani uz posao, pa je to jedan uspješan miks. A za putovanja svak ima vremena. Nisam tip koji ide negdje na 15, 20 dana. Ili mjesec. To mi je nezamislivo. Na par dana se uvijek može otići i pobjeći iz kolotečine, napuniti baterije, vidjeti nešto novo, drugačije. Nije nužno to podijeliti na društvenim mrežama. Mislim da je bolje nahraniti sebe, a ne svoj ego ili tuđu znatiželju.
Što te najviše opušta?
Tko zna što će ljudi nakon ovoga misliti o meni, ali ovako, osim stručne literature i istraživanja koja obožavam raditi, a vezana su uz djecu i mlade, ono što me na dnevnoj bazi opušta su filmovi i dokumentarci s temama koje nisu baš romantične. Dapače, prilično su mračne. Jednom mi je prijateljica rekla da bi s obzirom na ono što gledam i čitam u slobodno vrijeme netko tko me dobro ne pozna mogao zaključiti kako planiram savršeno ubojstvo (smijeh op.a.)
Što bi držala svojim najvećim uspjehom u životu?
Najveći su mi uspjeh sinovi – Orsat i Dživo. Oni su sve!
