Nakon uspjeha filma „Murina“ koji je osvojio nagrade na festivalu u Cannesu i Puli, mladoj Dubrovkinji Graciji Filipović koja je nosila glavnu ulogu šesnaestogodišnje buntovne Julije, mnogi proriču sjajnu glumačku karijeru. Slijedi Sarajevski festival, a zatim svečana prikazivanja u kinima u Hrvatskoj. U međuvremenu je upisala studij biologije na zagrebačkom PMF – u. Zanimalo me kako Gracija provodi vrijeme između velikih filmskih festivala i kako svijet glamura utječe na njezin trenutni život.
Za očekivati je bilo da ću te naći na plaži i da ćemo razgovarati u hladu velikog suncobrana, a evo nas u škrtom hladu kioska na ulazu u azil za pse na Žarkovici. Kako te poslije Cannesa i Pule put doveo ovamo?
Poslije Pule je ostalo još mjesec dana do festivala u Sarajevu i odlaska na faks, pa sam odlučila raditi na Žarkovici jer sam vidjela da im nedostaje ljudi. Inače sam volontirala ovdje, otprilike jednom tjedno, a sad se ukazala prilika da sa životinjama provedem malo više vremena, tako da sam u principu svaki dan ovdje.
Koliko je pasa u azilu i kako su raspoređeni? Koje su tvoje obveze?
U prvom dijelu azila je šezdeset pasa, oni su u boksevima, to su psi koji su prije vjerojatno živjeli u kućama ili dvorištima, nisu navikli na život u čoporu. Jutarnja smjena počinje oko šest sati, tada ih pojedinačno, na povodcima, izvodimo u šetnju. Zatim ih treba nahraniti, promijeniti vodu, očistiti boksove.
U drugom dijelu je preko sto pedeset pasa, tu su štenci i psi koji su već duže vrijeme u azilu, nisu u boksevima, slobodno šetaju, imaju dovoljno prostora. U popodnevnoj smjeni je manje posla, tada češće dolaze i posjetitelji, pa ih provedem po azilu, upoznam s psima.
Ljeti dolazi mnogo turista i zanimljivo je da mnogi kažu da po azilima koje su obilazili po svijetu i koji naizgled imaju bolje uvjete nego ovaj, psi stalno borave u boksevima. Ne šetaju ih. Kažu da nisu nikad sreli tako vesele pse kao što su ovi naši.
Kakva je situacija s pristizanjem novih pasa i udomljavanjem? Ima li štenaca?
Štenci u azil rijetko dolaze pojedinačno, ljudi najčešće ostave cijelo leglo, bude ih najčešće pet ili šest. Nekada same, nekada zajedno s mamom. Nekada u mjesec dana budu ostavljena po dva legla, nekada u tri mjeseca jedno, ali u pravilu, uvijek ima štenaca. Njih je lakše udomiti, ali ponekad, ako je vidljivo da će narasti u velike pse, kao što sada imamo jednu veliku mamu sa šest mladih, to ide teže. Dok na primjer, prije nekoliko smo imali leglo sa štencima za koje se vidjelo da bi mogli biti srednjeg rasta, njih smo udomili za otprilike dva tjedna. Manji psi imaju veće šanse.
Svijest o potrebi udomljavanja napuštenih pasa izgleda da se sporo razvija. Kako doprijeti do ljudi koji traže psa, a možda uistinu ne znaju za azil? Kako saznati nešto više o psima koji su spremni za udomljavanje?
Ljudi mogu doći u azil, uvijek je tu netko, mogu doći i izabrati psa. Društvo za zaštitu životinja Dubrovnik uz potporu nekih medijskih kuća promovira udomljavanje pasa sa Žarkovice. Uz rubriku „Udomi, ne kupuj“ DubrovnikNet-a, jednom tjedno u dogovoru s Libertas Televizijom predstavljamo pse kod njih u studiju, a ponekad i ekipa s Televizije dođe na Žarkovicu i naprave prilog o nekom psu, pa ga tako predstavimo. Također, na facebook stranici Društva za zaštitu životinja Dubrovnik, redovno se predstavljaju psi za udomljavanje.
Zanimljivo je da sada tijekom ljeta imamo puno udomljavanja u strane zemlje. Recimo dvoje štenaca je pošlo Kanadu, jedna kujica vjerojatno putuje u Švedsku, a prije par dana Bela nam je pošla u Njemačku. I što se tiče volontiranja, čini mi se da puno više dolaze na Žarkovicu stranci nego domaći ljudi. Ne znam u čemu je problem, možda domaći ljudi imaju neku sliku da se radi o agresivnim ili zapuštenim psima. Srećom, svi koji dođu ovdje uvjere se u suprotno.
Gledam kako prilaziš psima, o svakom si mi ispričala priču, doživljavaš i proživljavaš tegobe ovih koji su bolesni, reklo bi se da si odrasla negdje okružena životinjama, a ne u stanu u Mokošici.
Moja mama je zaslužna za razvijanje ljubavi i brige prema životinjama. Ona je sestru i mene još otkad smo bile male učila spašavat bube, sklanjat puževe s puta da ih ljudi ne ugaze. Roditelji su nas, još dok smo bile male često vodili u Medenu dolinu, tu sam se imala priliku susresti s konjima koji su također moja velika ljubav.
Razmišljala si o studiju veterine, ipak je prevagnula biologija.
O veterini sam razmišljala kao o nekom svom zanimanju još otkad sam imala možda deset godina. U srednjoj školi sam zavoljela biologiju, u četvrtom sam išla na natjecanje iz biologije. Sviđa mi se učiti, mislim da ovaj studij otvara razne mogućnosti, zanimaju me genetika i zoologija, ali mogu poći i u druge znanstvene smjerove, raditi u laboratoriju, ići na teren ili se baviti farmacijom ili biotehnologijom.
Nije jednostavno nekome tko ima mnogo interesa izabrati što je najbolje za njega i u čemu može dati najviše od sebe. Izvrsna si učenica, plešeš, plivaš, glumiš, brineš se za životinje. Kako uopće stižeš istovremeno biti aktivna na toliko različitih mjesta, pogotovo ako uzmemo u obzir da stanuješ u Mokošici?
Iskreno, mislim da je velika stvar što sam s tim aktivnostima krenula još dok sam bila jako mala. Stvorio se neki ritam, organizacija, a onda sam kasnije samo to nastavila. Što se tiče škole, kroz osnovnu školu, nisam baš imala potrebu učiti doma, pa bih onda uspijevala raditi ove stvari koje su me interesirale. Kasnije, u srednjoj da, ali imala bih recimo školu do dva, pa bih onda išla na plivanje, pa doma, nešto jesti, možda učiti, a step bi bio navečer. Roditelji su uvijek bili na raspolaganju, odvozili bi me i dovozili, tako da bih sve stizala.
Znači, roditelji su bili logistika, a koliki i kakav je bio njihov utjecaj na izbor tvojih aktivnosti?
Od strane roditelja imam veliku podršku, na način da podržavaju moje interese. Na primjer, za plivanje, voljela sam plivati, rano sam skinula mišiće, pa mi se ponudilo hoću li ići na plivanje. Meni je to bilo super i tako sam krenula s plivanjem. Oni su bili tu, pratili me vodili me na natjecanja. Kasnije, kad je bilo više obveza u školi, znalo mi je bilo naporno, bilo je i situacija kad sam htjela odustati, oni su razgovarali sa mnom, poticali me da nastavim, nisam odustala i sad mi je zbog toga drago. Tako i sa stepom, razvoženje, plaćanje opreme, odlazaka na natjecanja. Za sve su uvijek bili podrška.
Ustrajnost u treniranju plivanja pomogla je i snimanje zahtjevnih scena u filmu. Sestra Elza je također plivala, no obje ste i u umjetničkim vodama. Ona svira violončelo, ti plešeš, ušla si u svijet kazališta, pa filma. Kakvu ulogu igra umjetnost u vašem obiteljskom životu?
Kod nas se uvijek sviralo, pjevalo, išli smo u kino, kazalište… Mama i tata veliku pažnju posvećuju kulturi. Dok smo sestra i ja bile male puno su nam pričali priče, čitali knjige, kasnije preporučivali knjige za čitanje. Stan nam je pun knjiga. Oboje vole čitati klasike.
Kad smo već kod obitelji, da se malo osvrnemo i na film.
Tvoja Julija je tinejdžerica koja se suočava s obiteljskim problemima. Rekla si da ti je bilo zahtjevno uživjeti se u tu ulogu jer nemaš sličnih vlastita iskustva. Doživljavaš li njezinu pobunu kao nešto o čemu je važno govoriti u današnje vrijeme?
Mi volimo misliti da smo napredovali, ali činjenica je da živimo u prilično seksističkom društvu i mislim da to treba mijenjati. Ima puno ljudi s kojima se svađam jer kažu da se ne slažu s feminističkim strujama iz razloga što ne žele da žene vladaju svijetom. Takve izjave pokazuju da se nisu potrudili čak ni shvatiti da je feminizam težnja za jednakim mogućnostima žena i muškaraca, nego ga doživljavaju kao želju za nekakvom vladavinom žena. Također, kod nas je izražen mentalitet koji naglašava da ne treba proturječiti starijima. Kao da su stariji uvijek u pravu, samo zato što su stariji. Mislim da je poruka filma važna za mlade upravo u tom aspektu gdje se ukazuje na to da ne moraju slušati baš sve što im odrasli govore i da ne moraju poštovati neke nametnute društvene norme. Naravno da treba poštovati starije, ali ne pod svaku cijenu. Voljela bih da promjene idu u pravcu tog osvješćivanja.
Od starijih se često čuju kritike da su nove generacije nezainteresirane za rad, da su previše zaokupljene Internetom, društvenim mrežama. Ti razbijaš taj stereotip.
Što se tiče rada, mislim da su mladi pod velikim pritiskom što se tiče škole. Ja sam na primjer imala sedamnaest predmeta i po osam sati smo znali sjediti u školi. A onda još situacija s koronom: imam osjećaj da sam izgubila jedan dio svog života, nismo imali ekskurziju, maturalnu zabavu, proveli smo gotovo godinu dana nastave online, a s druge strane od nas se očekivalo da jednako radimo i funkcioniramo, kao da je sve normalno. Društvene mreže, također, mislim da stavljaju puno pritiska na mlade, u smislu da trebaju izgledati dobro, ili zbog toga što se bilo tko može uključiti i ostati anoniman, veće su mogućnosti za maltretiranje drugih. No, s druge strane, kao sada dok smo bili prisiljeni biti doma, a i u još mnogim drugim prilikama, puno nam pomažu. Svijet je povezaniji, imamo puno više informacija. Ne bih mogla zamisliti život bez Interneta.
Jesu li mladi ljudi spremni nositi se s tolikom količinom informacija, ne stvara li i to određeni pritisak?
Da, ponekad i to može stvarati pritisak, pratimo istovremeno što se događa u Hrvatskoj i u svijetu i onda se dogodi da na osobnoj razini, dakle kao nešto se izravno mene tiče, doživljavam na primjer rasizam u nekoj dalekoj, jer svakodnevno čitam o tome. Prije pedeset godina mladi mojih godina jedva da su znali što se događa u njihovoj bližoj okolici. Veliki je problem to što odrasli ne shvaćaju ozbiljno probleme mladih, što se jako malo razgovara i onda se na primjer dogodi da dijete ima problem, možda bude i u depresiji, a ako se požali roditeljima, kaže mu se samo nešto tipa: „Pa nemoj biti tužan“ i tome se ne posvećuje više pažnje. Mislim da odrasli nekad ignoriraju probleme mladih misleći da je to neka „faza“ ili da ne mogu imati ozbiljnih problema obzirom da su mladi. Često uspoređuju današnje generacije s njihovom, a činjenica je da se stvari mijenjaju.
Ti izgleda da jako čvrsto stojiš na zemlji, što zaključujem i po ovome kako si se snašla u jednoj, možda željenoj, ali ipak neočekivanoj situaciji s uspjehom filma koji ti je u ionako stresnom periodu završetka srednje škole i upisa na fakultet, donio još mnogo neplaniranih obveza.
Prilično sam se dobro snašla u tom filmskom glamuru, istina je da mi intervjui nisu nepoznati, ali svakako ne u tolikom broju. Sad sam se već i navikla. Najgore mi je bilo kad je tek izašla vijest o Cannesu, tada sam još pisala testove iz mature. Stalno sam dobivala pozive za intervjue.
Iskreno, funkcioniram tako da ne mogu imati neki plan, rješavam stvari kako dolaze i koliko ih uspijem riješiti. Dan za danom. Jučer sam bila u Zagrebu na probi haljine za Sarajevski festival. Još danas sam na Žarkovici, a onda putujemo za Sarajevo.
Poslije Sarajeva, 24. kolovoza imamo svečanu projekciju u Dubrovniku, poslije toga u Splitu, Hvaru, Jelsi, Rijeci i u Zagrebu. Na svim tim promocijama trebam biti. A onda kad sve završi, 6. rujna krećem na faks.
Jedno ljeto puno radnih i snažnih emocionalnih iskustava. Kad se već dogodilo da je uspjeh filma donio nove obveze, jesi li mogla malo promijeniti planove, uzeti nekoliko dana odmora?
Da, ali onda bih razmišljala: „Kučki na Žarkovici me trebaju.“ Znači, to ne bi bio odmor. Mentalno, ne bi bio odmor. Poslije rada u azilu, oko devet navečer, pođem na noćno kupanje.
Odmor iz snova? Da dobiješ deset dana odmora, što bi radila?
Samo bih se kupala po cijele dane. Obožavam more. Jedino, ne bi ih trebalo deset, mislim da bi mi bila dovoljna dva dana.
NAPISALA: Marijana Leventić, studentica Diplomskog studija Mediji
Foto: Gracija s Grgom, njezinim ljubimcem čije su seke udomljene, a on još čeka svoje zauvijek ljude.
