Ana Marčinko punih je 9 godina vrlo uspješno vodila Vijeće i Ured za mlade u Dubrovačkoj biskupiji, a onda je došlo vrijeme za promjene. Ana se preselila u Zagreb, gdje već tjedan dana radi u Isusovačkoj službi za izbjeglice. Na društvenim mrežama mladi iz Dubrovačke biskupije od nje su se opraštali divnim, toplim porukama, a nas je zanimalo zašto je ova diplomirana teologinja, doktorandica i volonterka u Obiteljskom savjetovalištu napustila Biskupiju i Grad.
-Iza mene je prekrasnih 9 i pol godina provedenih u pastoralu mladih Dubrovačke biskupije. Vratila sam se iz Splita, tada još kao studentica, na poziv biskupa Uzinića da bi bila dio jedne priče koja je obilježila moj, ali vjerujem i mnoge druge živote. Zaposlila sam se u Dubrovačkoj biskupiji najprije kao tajnica Susreta hrvatske katoličke mladeži, a godinu kasnije i kao voditeljica Ureda i predsjednica Vijeća za mlade. Bio je to veliki izazov za mene, ali i velika odgovornost i zahvalnost napram povjerenja koje mi je darovano. Kao dio tima Vijeća za mlade Dubrovačke biskupije, zajedno sa mladim volonterima radili smo i gradili neku bolju sadašnjost za sebe i ljude oko nas, rušili stereotipe o mladima i Crkvi, i trudili se biti braća i sestre jedni drugima živeći evanđelje. Jesmo li mogli bolje? Pa vjerujem da jesmo, ali tada nismo znali. Ova naša priča ide svojim putem i ima svoj tempo, drago mi je da je bila i moja priča dugo vremena. Trudila sam se darovati joj najbolje od sebe. Već neko vrijeme osjećam da me nadilazi i da je vrijeme da krenem dalje, a nju pustim da se razvija onako kako može. Pastoral mladih je izrazito izazovan i dinamičan, traži brze i konkretne reakcije i rješenja, stoga je dobro da mu se s vremena na vrijeme da injekcija novog entuzijazma, ideje i perspektive.
Je li teško ostaviti posao, obitelj, prijatelje i suradnike?
Pa jest i nije, naravno da se naš odnos sada mijenja i dobiva jednu novu dimenziju, ali otišla sam u Zagreb, još uvijek sam blizu. Najteže je bilo donijeti odluku, racionalno promisliti o svemu i ne dozvoliti da emocije utječu na prosudbu. Imam veliku podršku i razumijevanje od strane obitelji, prijatelja, suradnika i Biskupije, to mi daje dodatni vjetar u leđa ali i mir.
Što očekuješ od novog posla?
U svom novom zagrebačkom uredu sam već tjedan i pol dana, još uvijek sam u fazi upoznavanja i snalaženja. Kolege su me dočekale zbilja otvorenog srca i trude se pomoći mi da pronađem svoje mjesto unutar same organizacije, te da na najbolji mogući način doprinesem timu, ali i sama rastem.
Teologinja Ana Marčinko: Vjera je za mene kao šalabahter za sretniji život
Promjena radnog mjesta vodi te iz rodnog grada u Zagreb, je li to konačno preseljenje ili…?
Dubrovnik volim i mislim da nisam završila s njim. Vjerujem da ću se jednog dana ponovno vratiti i živjeti tu sa svojim ljudima. Svaka promjena je izazov, a posebno preseljenje. Puno je toga novoga trenutno u mom životu, ali ovo je izazov koji me raduje i budi. Izašla sam iz svoje sigurne zone i osjećam da ponovno moram probijati vlastite granice što me posebno raduje. Kao da sam stavila nove naočale, i sada svijet ima sasvim druge boje. U Zagreb sam i prije često dolazila i bio mi je drag kao “vikend grad”, nije mi baš prvi izbor za preseljenje, ali polako nalazimo zajednički jezik. Ovdje imam jako puno prijatelja, poznanika pa i rodbine. Vjerujem da će iz mene izvući ono najbolje i pomoći mi u daljnjem rastu i oblikovanju.
Umjesto s mladima, radit ćeš s izbjeglicama. Kako si se na to odlučila?
Za pastoral mladih sam se odlučila upravo zato što sam htjela biti glas i most između mladih i svijeta. Proces odrastanja je uvijek bolan, s jedne strane imate mlade ljude pune života koji žele preuzimati odgovornost, pronaći svoje mjesto u društvu, koji donose nove ideje i žele da ih se u tome shvaća ozbiljno, a s druge strane imate nas odrasle koji ipak razumijemo da su njihova leđa previše krhka za breme koje žele preuzeti. Moja uloga je bila da ih hrabrim i jačam, polagano prepuštam stvarnost njihovim ramenima i svijetu pokažem koju snagu nose u sebi.
S izbjeglicama je vrlo slično. Imamo ljude iz raznih dijelova svijeta, koji iz različitih razloga napuštaju svoje obitelji, domovinu, kulturu i odlaze u nepoznato, s težinom i nadom. Bojimo se svoju stvarnost podijeliti s njihovim leđima, i zatvaramo oči za život koji nose. Želim biti most i u ovoj priči, susresti čovjeka, biti glas za njegovo dostojanstvo i pomoći mu da pronađe svoje mjesto u ovome svijetu.
Imaš li ipak malu tremu?
Nemam tremu. Vrlo sam komunikativna osoba, i došla sam u ured koji mi je u mnogočemu sličan, ali ipak dovoljno različit da u njemu pronađem svoje mjesto. Sviđa mi se radna atmosfera, ali i obiteljsko ozračje koje vlada između kolega, volontera i korisnika.
Što ćeš konkretno raditi?
U prvoj fazi ću najprije upoznati samu organizaciju. Isusovačka služba za izbjeglice prati, osluškuje i djeluje u skladu s potrebama migranata i izbjeglica diljem svijeta, u njoj bilo profesionalno bilo volonterski djeluju ljudi koje nosi entuzijazam i želja da budu blizu onima koji se nalaze u potrebi, daleko od svoje domovine i svojih najmilijih. Tim je dosta kompaktan, a područje djelovanja dinamično i teško predvidivo, stoga je proces planiranja i izvedbe poprilično izazovan. Dolazim na mjesto financijskog i projektnog administratora, te se nadam da ću u već postojećem timu svojim znanjem i iskustvom stečenim u pastoralu, doprinijeti na najbolji mogući način.
Mladi iz Biskupije emotivno se od tebe opraštaju. Hoće li tvojim odlaskom ovaj ured biti manje aktivan?
U svemu što smo radili i stvarali nikad nisam bila “ja” uvijek smo bili “mi”. Funkcionirali smo uvijek kao tim. Odlazim samo ja, ostatak ekipe ostaje i nastavlja graditi i stvarati. Mislim da će mojim odlaskom i don Ivovim dolaskom dobiti jedan novi zamah, naravno trebat će im malo vremena da se preslože, ali ovo je trenutak u kojem, poznavajući njih i don Iva, očekujem i puno više i bolje od onoga što smo do sad odradili.
Tko je tvoj nasljednik?
Ured i Vijeće za mlade Dubrovačke biskupije od sad će voditi don Ivo Markić, naš mladi svećenik rodom iz Janjine. Osim u Vijeću za mlade, don Ivo je i novi kapelan naše najveće župe sv. Mihajla na Lapadu i vjeroučitelj u Privatnoj gimnaziji. Dok sam ga tek upoznavala, tada kao bogoslova, u Ivu sam vidjela ogroman potencijal, čisto srce, nesebično davanje, razborit pogled i mudre odluke. Jako se radujem vidjeti u kojem smjeru će se s njim nastaviti razvijati pastoral mladih. Naša biskupija je ove godine dobila zaista tri prekrasna svećenika u don Ivu, don Mišu i don Juri. Vjerujem da će mu i njih dvojica biti na pomoć.
Koja je tvoja poruka mladima Biskupije?
Želim im se i ovim putem zahvaliti na svemu, na tome što su bili autentični, prekrasni kakvi jesu. Moj život su učinili uistinu sretnim, a Grad i biskupiju boljim mjestom za život. Crkva je s njima i po njima postala i ostala moj dom, a ljubav koju pružaju i koju sam od njih primila najveća škola na mom životnom putu. Da mogu vratiti vrijeme unazad kod njih ništa ne bi mijenjala, a ja bi se trudila više ih voljeti. Hvala im što su raširili moje srce i što moj pogled danas može dalje dosegnuti. Neka se ne boje i neka i dalje budu svoji i izgaraju do kraja, jer vrijedi i vrijedilo je.
