Godine studiranja i treniranja u SAD-u su mladoj 25-godišnjoj Dubrovkinji Luciji Barač donijele nevjerojatno iskustvo i zrelost koja krasi mali broj njenih vršnjaka. Nakon gotovo sedam godina koje je provela na jednom američkom sveučilištu vratila se doma i svoju budućnost zasad vezala uz svoj Grad i državu. Možda zato što, kako je i sama rekla, sada više cijeni ovo što svi mi zajedno imamo ovdje, ali nerijetko pored toga prolazimo zatvorenih očiju, ali i spoznaje da možeš rasti i razvijati se u svim sredinama, jer sve ovisi isključivo o tebi. Sport ljude uči brojnim vrlinama i sustavu vrijednosti u životu. I o tome govori mlada Lucija Barač. I u tome se zrcali njena zrelost.
Zovem se Lucija Barač, napunit ću 26 godina 5.9. Završila sam Opću Gimnaziju Dubrovnik, a nakon toga sam odlučila otići u Ameriku. Razlog odlaska u Ameriku je isključivo ljubav prema sportu tj. odbojci, ali uz to i mogućnosti studiranja u isto vrijeme. To je bila neka moja ideja, koja se ne bi ostvarila da me obitelj, prijatelji i treneri nisu podržali u svakom smislu. Iako to pri početku nije bilo ništa ozbiljno, svake godine sam sve više i više bila zainteresirana te sam se već u sedmom razredu priključila ženskom odbojkaškom klubu Dubrovnik. Kroz srednju školu sam bila kapetan ŽOK Dubrovnika – ovako Lucija predstavlja samu sebe.
- Zašto od svih sportova baš odbojka?
Počela sam se baviti odbojkom još u nižim razredima osnovne škole. Prva trenerica mi je bila Slavica Kuzmanić Ivanišević, a kasnije me preuzela Mirjana Vreća te me ona trenirala najduži broj godina. Za to vrijeme mi se usadila ljubav prema odbojci koja i dan danas traje.
- Zbog odbojke si uspjela stići i do Amerike. Kakvo je bilo to iskustvo za tebe? Kako je izgledao tvoj odlazak tamo i što si sve morala obavit prije samog odlaska?
Odlasku kao odlasku sam se iskreno jako veselila. Bila sam i nervozna i nisam znala što me čeka, ali prije svega jako uzbuđena za tim sportskim iskustvom koje Amerika pruža. Na ovo pitanje bih mogla pisati zaista puno toga. Izvan tog sportskog i edukativnog iskustva, smatram da je najbitnije to što nakon povratka puno više cijenim ovo što imamo ovdje, doma. Da nisam otišla, nikad ne bih gledala ovaj Grad istim očima. Zaista ne mislim da sam vidjela i iskusila sve, niti približno tome, ali težim k tome da nikada ne prestanem učiti i upoznavati nove ljude i kulture. Prije samog odlaska sam morala položiti SAT ispit, odnosno nešto slično državnoj maturi. College sam pronašla uz najveću pomoć i podršku majke i brata. Ukratko, napravila sam video svoje odbojkaške igre i poslala na raznorazne univerzitete te čekala odgovore zainteresiranih trenera. Neki su se zainteresirali, neki nisu, no svojom upornošću uspjela sam ostvariti svoju veliku želju, dobiti školarinu i poći živjeti u Ameriku.
- Studirati i trenirati u Americi – koliko je sve to skupa bilo zahtjevno za tebe? Što si studirala? Opiši nam malo te turnire i natjecanja na kojima si igrala po SAD-u. Je l’ bilo još cura iz Hrvatske s tobom?
Studirati i trenirati u Americi izgleda tako da ti je dan u potpunosti predodređen učenju i treniranju. Dok sezona traje, zaista se nema puno vremena za nešto drugo. Trenira se dva puta dnevno, između si na predavanju, a vikendima na putovanjima. Neopisivo je ugodan taj osjećaj kada se obostrano cijeni i sa strane profesora to što si sportaš, a i sa strane trenera da si student. Kada je razumijevanje postojano s obje strane sve je puno lakše, te se odricanje slobodnog vremena zaista i isplati u svakom smislu. Turniri i natjecanja su, ja bih rekla, profesionalna, zabavna, ali i naporna. Veliki broj utakmica u kratkom razdoblju. Putovalo se u raznorazne države. Sve je to bilo vrlo organizirano, počevši od smještaja, prijevoza i hrane, do svih manjih detalja kako bi se mi kao igračice mogle sto posto koncentrirati na utakmice. U mojoj ekipi nikada nisam imala cura iz Hrvatske. Uglavnom su to bile Amerikanke, ali i cure iz Europe; Poljske, Švicarske, Srbije, itd. Koliko god smo bile različite, iz drukčijih kultura i običaja, ta rutina koju smo zajedno prolazile (treniranja, učenja, druženja) nas je zbližila da zaista i kada je teško znaš da su ti tvoje suigračice tu za tebe. Prve 4 godine sam se opredijelila za business s usmjerenjem na management, a potom sam upisala i MBA odnosno Masters of Business Administration.
- Na faksu si počela trenirati i atletiku? Kako, zašto?
Veliki sam sportski fanatik i kroz nepunih 7 godina boravka u Americi sam bila povezana sa sportom. Prve 4 godine sam igrala odbojku, potom sam imala jednu malu pauzu. Nakon toga sam jednu akademsku godinu imala priliku trčati za faks, a potom sam bila i assistent svojoj glavnoj trenerici atletike koja ozbiljno konkurira za nastup u maratonu za SAD u nadolazećoj olimpijadi. Zašto atletika? Sasvim slučajno. Trenerica atletike me zapravo zamolila da trčim za faks, jer im je falila jedna trkačica na 5km. Planirano je to bilo samo kroz prvih par mjeseci sezone, no pokazalo se i sa strane trenerice da bi me voljela zadržati na dulje vrijeme, a isto tako sa sigurnošću mogu reći da mi je trčanje priraslo k srcu i da sam htjela vidjeti koliko još mogu ili ne mogu napredovati. Atletika mi je zaista otvorila skroz nove poglede na sport. Odbojka i trčanje su dva ekstremno različita sporta koje, ne mogu reći, podjednako volim jer je odbojka dulji period dio moga života.
- Na kraju ipak povratak u Dubrovnik – zašto? Što ti fali iz Amerike, planiraš ostati u Hrvatskoj? Kakve su ti trenutne ambicije i želje? Ostati u sportu?
Vratila sam se u Dubrovnik najviše zbog obitelji i prijatelja za koje sam jako vezana. Iz Amerike mi najviše fali njihova organiziranost, ali naravno ljudi i prijatelji koje sam stekla. Upisat ću višu trenersku školu u Zagrebu i upravo sam u procesu dogovaranja suradnje s BodyBalance ekipom uz voditelja Srđana Milića. Želja mi je obrazovati se o kondicijskoj pripremi sportaša i rekreativaca i vjerujem da ću s njima moći napredovati u tom smjeru. Jedno je biti igrač, a drugo trener, te smatram da me čeka dug, a i uzbudljiv put da bih postala kvalitetan trener. Uz to bih također dala sve od sebe da pomognem i ZOK Dubrovnik, a i želja mi je prisustvovati događanjima koje organizira Dubrovnik Triathlon D3. Često se spominje da je u Dubrovniku odbojka bila među najpopularnijim sportovima i voljela bih da se jednog dana to ponovno vrati u naš Grad, no htjela bih naglasiti da mi je velika želja da se općenito sport u Dubrovniku kvalitetno razvija.
–Što bi se moglo i trebalo napraviti da se popravi situacija?
Smatram da smo sada u jako teškom razdoblju zbog Covida-19 i da nam je svima jako teško. Zato ne želim krenuti od nečega nerealnog što je svima poznato – da se financijski treba više ulagati u sport (što je česta tema i istina), ali smatram da je jako važno da se krene od toga da se više priča/educira o tome koliko sport zapravo može donijeti i iskustva i znanja i prijateljstava u životu i rekreativca i profesionalca; da nije najvažnije postati uspješan i svjetski poznat sportaš već da je sama “pobjeda” osobno napredovati i naučiti imati empatije za suigrače i kada se slavi i kada je teško. Danas je to možda suigrač, a sutra brat, sestra, prijatelj, kolega na poslu, itd. Možda neka “jednostavna” poruka zašto je sport bitan. Najčešće se tu ipak priča o uspjehu, medaljama, zaradi… Smatram da je sport puno zabavniji kada se gleda iz te “nematerijalne” perspektive.
- Za kraj neka sportska poruka za mlade?
Htjela bih da i cure a i roditelji znaju da mi se uvijek mogu obratiti u slučaju da imaju želju doživjeti iskustvo slično mome i pritom mislim na odbojku, a i atletiku. Potreban je veliki trud, disciplina, odricanje, ali smatram da kroz ljubav prema sportu sve to dođe jednim prirodnim putem.
