Selo Vitaljina smješteno je na krajnjem jugu Hrvatske, u istočnom dijelu Konavala. Na sjeveru i istoku graniči s Crnom Gorom, s južne strane je okruženo morem, a sa zapadne graniči sa selima Moluntom i Đurinićima. Naseljeni zaseoci sela Vitaljina su Bezboge, Mitrovići, Gornji i Donji Kraj te Misletići. Prema dosadašnjim saznanjima svoje prve tragove naseljavanja vuče još od prapovijesnog razdoblja.
Na brežuljku Sv. Spas na kojem se danas nalaze dvije crkve sv. Spasa, prvotno se nalazila prapovijesna gradina. Brežuljak se izdiže 50-ak metara iznad polja, s plodnom površinom u blizini i visinskim obrambenim dijelom na samom vrhu. Po površini brežuljka danas nema vidljivih ostataka gradinskog naselja budući da se na njemu nalazi zaravnjeni plato za crkve i groblje, no arheolog Šime Batović je 1970-ih godina pronašao nekoliko ulomaka grube ilirske i helenističke keramike, što potvrđuje postojanje željeznodobnog naselja. Uz brežuljak se nalazi i nekoliko grobnih gomila koje su moguće pripadale ovoj gradini.
Osim gomila i gradina u Vitaljini je do sada ubicirana i jedna špilja zvana Sušilova baština koja bi u budućnosti mogla iznjedriti još prapovijesnih tragova vitaljskog područja.
U Vitaljini se u rimsko doba nalazilo naselje Vitoš grada. Od korijena imena Vitoš grad svoje ime je dobilo i današnje selo Vitaljina. Točan smještaj Vitoš grada još uvijek nije utvrđen, no najvjerojatnije se nalazio 50-ak metara udaljen od današnjeg sv. Spasa, na prostoru poznatom pod nazivom Mirište. Prema usmenoj predaji, naselje je brojilo 3 000 stanovnika, a propalo je od snažnog potresa i kuge koja je slijedila. U šumi ispod crkve nalazi se i nadsvođeni objekt, najvjerojatnije kasnoantička grobnica. Kroz područje Vitaljine u rimsko je doba prolazila cesta Epidauro XX. Resinum, koja je spajala današnji Cavtat sa Sutorinskom dolinom.
Sve su to pabirci rijetkih istraživanja, a provođenjem ozbiljnijih istraživanja zasigurno bi se omogućila nova saznanja. Pisani podatci o Vitaljini izostaju do 1391. godine kad se Vitaljina spominje kao zasebna cjelina uz Cavtat, Konavle (Gornja Banda) i Donju Goru. Vitaljina se tada prostirala do rta Oštro, a pripadala su joj sela Molunat, Pločice, Mikulići, Đurinići i Vitaljina s pripadajućim zaseocima. U tim najranijim spomenima, njezini stanovnici se povezuju s gusarima koji često zadavaju probleme Dubrovčanima. Netom prije Dubrovačke kupnje Konavala u 15. st., možemo vidjeti da je Vitaljina razdijeljena u 3 desetine, dvije koje pripadaju Sandalju Hraniću i jedne koja pripada Radoslavu Pavloviću. Dolaskom Dubrovačke Republike prijašnje cjeline se objedinjuju u Konavle.
Vitajani žive od ulja i loze, nešto malo poljoprivrede i ribarstva, a većinu svojih dobara prodavaju susjedima. Tako godine 1672. mnogi Vlasi kupuju vino u stranju u Vitaljini, a kroz cijelo 20. stoljeće pratimo kazivanja o odlascima na placu u Crnu Goru.
Crkva sv. Spasa matična je crkva Župe Vitaljina, koja je kao kapelanija izdvojena iz Župe Pločice 1784., a status župe dobila je tek 1952. godine. Starija crkva izgrađena je u 15. stoljeću kao jednobrodna građevina s polukružnom apsidom i neobično visokom preslicom. Ovaj tip preslice karakterističan je samo za nekolicinu starih crkvi na području nekadašnje župe Vitaljina. Crkvi su u 17. stoljeću nadodane bočne kapele, a nova crkva istog titulara izgrađena je 1911. godine. Uz crkve se nalazi srednjovjekovno groblje stećaka, te novo groblje koje je i danas u uporabi. Od stećaka je samo jedan ukrašen vitičastim obrubom, no on se nalazi dislociran ispod novog groblja. U literaturi se spominje još ukrašenih stećaka, no oni danas nisu vidljivi.
Osim crkvi sv. Spasa, u Vitaljini se nalazi i kapela sv. Nikole smještena u zapadnom dijelu zaseoka Mitrovići. Prvi put se spominje 1687. godine, a prema predaji, crkvu je dao izgraditi pomorski kapetan Pržić. Crkva također ima karakterističnu visoku preslicu.
U 15. stoljeću se spominje i crkva sv. Ilije, no ona danas pripada Crnoj Gori.
Ispod crkve sv. Spasa nalazi se škola koja je prestala s radom prije nekoliko godina. Školstvo je u Vitaljini bilo u funkciji od 1903. godine, izuzevši ratne godine. Danas djeca iz ovog, ionako udaljenog sela, odlaze autobusima u matičnu školu na Grudu.
fotografirao: Domagoj Kristović
Danas je sinonim za Vitaljinu Prevlaka i rt Oštro. Poluotok je bio od iznimne strateške važnosti kako danas, tako i u prošlim vremenima. Godine 1441. Vijeće umoljenih donosi odluku da se na rtu Oštro napravi jarak i zid kako bi se na poluotoku mogli sklanjati stanovnici okolnih sela, no odluka se nikad nije provela, a zidovi su izgrađeni u Moluntu i Cavtatu. Prvi pokušaj utvrđivanja poluotoka dogodio se 1806. godine kada su Francuzi postavili petnaestak topova na Prevlaku, no ruski admiral ih je upozorio da se povuku. U dokumentima se zaseok Ponta Oštro spominje tek 1880. godine. Kao Prevlaka se iskazuje 1900., a stanovnici su uglavnom austrougarski časnici i činovnici. Tako danas svjedočimo obnovi austrougarske tvrđave građene 50-ih godina 19. stoljeća koja bi nakon obnove trebala prezentirati međunarodnu političku situaciju u Europi s kraja 19. stoljeća na komadiću vitajske zemje.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
