Učiteljica Gordana Rokolj svoje znanje prenosi već generacijama, a neki od njih imaju već 28 godina jer toliki je njezin učiteljski staž. Staž koji je isprepleten različitim nastavnim procesima, metodama, ponašanjima, kurikulumima, bez obzira na sve kaže kako bi stoput da se rodi opet bila učiteljica jer je oduvijek to željela i biti. Takvu ljubav i odgovornost prema poslu prepoznalo je i ministarstvo koje joj je i dodijelilo nagradu već drugi put u kategoriji za najbolje odgojno – obrazovne djelatnike. Skromna učiteljica kaže: “Nisam vam ja jedina iz Grada koja je dobila nagradu”, ne želeći staviti u drugi plan ostale kolegice i kolege, nije li skromnost odlika velikih ljudi?
-Kad sam tek počela raditi bila sam u Marina Getaldića, a onda sam prešla u Područnu školu Montovjerna gdje sam radila 25 godina, a sada sam u Osnovnoj školi Lapad gdje sam učiteljica drugom razredu. Tijekom godina mijenjali su se učenici, nastavne metode, ali i obrasci ponašanja. Kroz 28 godina strašno se promijenilo društvo uopće, a obrazovanje je dio društva pa prema tome moralo se promijeniti i obrazovanje, nove su generacije, drugačiji je način razmišljanja. Neminovno je bilo da se sve promijeni, promijenili su se nastavni planovi i programi zatim sad kurikulumi, promijenjen je sadržaj i obim gradiva.
Gubi li se dolaskom novih tehnologija međusobna komunikacija, ona uživo i neposredni kontakti?
-Tehnologija koliko je donijela dobrih stvari toliko i negativnih. Na djeci se vidi veliki utjecaj tehnologije, tehnologije uopće u društvu. Neka djeca imaju problema s pažnjom i koncentracijom baš zbog toga što su puno izloženi ekranima, mobitelima, igricama, PlayStationima. Djeca se danas puno teže mogu fokusirati na nešto dugotrajno i teško im je zadržati pažnju u odnosu na djecu prije, razna istraživanja su pokazala da je za to kriv utjecaj tehnologije.
Djeca su uvijek djeca, ali život im nameće drugačija pravila – pojašnjava učiteljica tranziciju društva.
-Užurban je način života, roditelji manje vremena provode s djecom, imaju drugačije radno vrijeme, drugačije poslove, djeca idu na puno aktivnosti tako da se primjećuje kako nedostaje razgovora, ne razumiju neke riječi za koje je prije bilo nemoguće da djeca ne razumiju. Mislim da je to jedna loša strana tehnologije.
Učiteljica kaže kako prije 20 godina nije postojao produženi boravak no kako životne okolnosti nalažu i promjene u obrazovnom sustavu.
-Sada djeca ostaju i na produženom boravku, onda idu na određene aktivnosti i dođu navečer umorni i idu leći. Ne stigne se na taj način pozabaviti s djecom. Onda kada su i doma često budu pred televizijom, igraju igrice umjesto da pomognu oko nekakvih poslova mami i da razgovaraju s mamom. Svima nam nedostaje ta komunikacija. Meni se zato sviđa što se po novom kurikulumu u prvom razredu rade samo tiskana slova, a u drugom razredu pisana, to je po meni jako dobra stvar zato što onda imamo više vremena u prvom razredu za razgovor, da im možemo pričati priče te da oni sami mogu izreći svoje mišljenje, sve one stvari koje oni vole, a prije možda niste stizali.
Po pitanju snalaženja tijekom pandemije učiteljica kaže kako je ponosna na sve učitelje, ali i roditelje i djecu.
-Mislim da smo se svi u tome snašli izvrsno, a nekako nam je svima to došlo „s neba pa u rebra“. Preko noći smo se morali prebaciti u virtualni svijet, mi učitelji smo bili potpuno nepripremljeni na to, morali smo uložiti puno entuzijazma, a srećom većina nas to i ima u sebi. Slobodnog vremena nije bilo sve se pretvorilo u učenje, roditelji su postali učitelji, a djeca su se nažalost našla zatvorena u četiri zida, nisu mogli nigdje izaći sve im je bilo podređeno ekranima, onome što stalno govorimo da nije dobro. Nadam se da toga više neće biti jer vide se posljedice na djeci.
Kazala nam je i kako ona doživljava svoj posao i što joj znači nagrada od ministarstva koja ju je svrstala u najbolje odgojno – obrazovne djelatnike?
-Ja obožavam svoj posao, sto puta da se rodim mislim da bih opet bila učiteljica, oduvijek sam znala da to želim biti. Svaki posao je potrebno voljeti i raditi ga s ljubavlju, međutim ovo je ipak poseban posao jer imamo veliku odgovornost, svakodnevno utječemo na živote male djece koja su u razvoju te svakim svojim svjesnim i nesvjesnim postupkom utječemo na njihov razvoj. Ovo je jedan jako odgovoran posao i usput bih rekla da imam privilegiju sudjelovati u njihovom odrastanju. Što se tiče nagrade, i lani sam ju dobila, zaista sam ponosna i sretna i to je svakako jedna potvrda da je to što radite dobro, ima još učitelja iz Grada koji su dobili nagradu. Ne radi nitko od nas posao radi nagrade ili priznanja međutim svakome godi i drago mu je kada ga netko prizna. Ja puno više volim nagrade mojih učenika, njihove osmijehe jer to je nešto neprocjenjivo i kada imam dobru komunikaciju s roditeljima to je nešto što mi zaista stalno daje povratnu informaciju da je to što radim nešto korisno i dobro.
Uputila je i poruku povodom Svjetskog dana učiteljia svima onima koji obavljaju ovu važnu funkciju, ali i onima koji će to tek postati.
-Da bi bio dobar učitelj potrebna je velika ljubav prema tom poslu, to je početak i kraj svega, kada se radi nešto iz ljubavi ne može se pogriješiti. Neka budu svjesni odgovornosti našeg posla, moraju pokazati da su stručnjaci u svom poslu. Dobra komunikacija je također velik dio uspjeha jer je ona bitna u svim profesijama, a to nas nitko ne uči jer se to podrazumijeva da imamo samo po sebi, a nema to svatko u sebi. U bilo kojoj profesiji pa i ovoj svatko mora znati što je čiji posao, tko što radi i što se od njega očekuje i neće biti problema. Izazovi su veliki, ali neka budu ustrajni, rad i trud se uvijek na kraju isplati.
