Približava se trenutak kada će hotelski kompleks u Kuparima, uz izuzetak Hotela Grand, nestati u prašini, odnoseći sa sobom cijeli niz uspomena, ali i kontroverzi kroz povijest dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća.
Napisao: Nikola DUPER
Ta priča je počela zapravo izuzetno pozitivno. Češki investitori udruženi s domaćim dubrovačkim partnerima (Dubrovačko kupališno i hotelsko društvo – Dubrovnicka lázeňska a hotelova společnost) prepoznali su na samom početku 20. stoljeća potencijal prekrasnoga prostora Župe i Kupara te su od grofa Bernarda Kaboge, neposredno prije Prvog svjetskog rata, otkupili njegovu tvornicu cigle i keramičke galanterije. Na njezinu mjestu Hotel Grand počinje s radom već 1919. godine.
Ostvarenje tog dalekovidnoga projekta s vremenom je donijelo, za tadašnje vrijeme, nevjerojatan napredak cijeloj Župi dubrovačkoj. Hotel i njegovi gosti imali su cijeli niz potreba i inicijativa, pa se malo pomalo grade šetnice, poštanski ured, zdravstvena služba, itd. Tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća župska obala s tri de facto povezana mjesta (Kupari – Srebreno – Mlini) postaje prava rivijera s pansionima, uređenim kupalištima, parkovima i šetalištima uz more. Naravno da su tu tendenciju slijedili i domaći ljudi koji otvaraju svoje lokale.
I tako počinje razdoblje turizma, turizma koji je istodobno blagoslov i prokletstvo ovoga kraja. On donosi ubrzani napredak na mnoge načine ali isto tako nas osiromašuje za cijeli niz znanja i vještina koje smo prethodno imali. Ove druge učinke turizma i turističke privrede jako su izražene naročito tijekom posljednjih tridesetak godina. Tako danas možemo govoriti o monokulturi turizma na ovim prostorima, što stvara cijeli niz problema koji bi zahtijevali poduži tekst.
Nakon Drugog svjetskog rata, dolaskom Jugoslavenske narodne armije i izgradnjom vojnoga odmarališta, češke investicije naravno prestaju, a turizam u Kuparima prelazi pod vojnu upravu.
Pod njihovom upravom stari je hotel Grand dobio društvo: Hotela Galeb (1955.), Hotela Goričina (1962.), Hotela Pelegrin (1963.), Hotela Kupari (1978.) i naposljetku Hotela Goričina II (1982.)
Dakle, uz već postojeći hotel Grand, to je bilo 6 hotela!
Vrijedno je spomenuti i dvije vile, maštovitih naziva Borovka 1 i Borovka 2, u narodu poznatije kao Titove vile, sagrađene od 1968. do 1970. godine.
Zabilježite podatak da je u 27 godina sagrađeno 5 hotela i dvije luksuzne vile s podzemnim prostorom u kojem je tridesetak ljudi, u slučaju potrebe, moglo preživjeti do tri mjeseca.
Dvadesetsedam godina!
Usporedbe se same nameću, jer je lako izračunati da je od kraja Domovinskog rata prošlo 30 godina!
Moja vlastita sjećanja na Kupare uključuju širok spektar emocija, od averzije do ljubavi. Osjećao sam da taj prostor nekako nije „naš”, da nam na neki način ne pripada. Na kolnome je ulazu bila rampa i kontroliralo se tko ulazi. Znali smo da tamo borave oficiri JNA i njihove obitelji, a pristup stranim i domaćim turistima bio je moguć samo u posebnim okolnostima. Doduše, pješački pristup preko Goričine je bio slobodan i tuda me je majka vodila u šetnju, ponekad sve do hotela Galeb, a ljeti na taracu ispred hotela Goričine gdje je bio ples za djecu. Cijeli prostor je bio iznimno lijepo uređen i šetnje su bile ugodne, međutim uvijek s nekim latentnim osjećajem da smo gosti u vlastitome zavičaju.
U hotelu Kupari je bio prekrasan bazen u kojemu smo mogli trenirati tijekom zimskih mjeseci. Tada sam igrao za Vaterpolski klub Gusar iz Mlina i plivanje u tom bazenu je bio poseban događaj. Sjećam se da je voda bila tako čista i bistra da bi, kad bi zaronio, vidio pločice s druge strane bazena na 33 metra udaljenosti. Ukratko, imali smo nešto izuzetno na dohvat ruke, ali opet, bio je prisutan neki osjećaj kako to nije naše, da netko drugi to posjeduje i s tim upravlja.
Znamo što se dogodilo s dubrovačkim krajem, pa tako i s Kuparima, u Domovinskome ratu. Tijekom ljeta 1991. godine hotele je JNA prilično „ispraznila“ i onda je 1. listopada počeo napad i hoteli su što ratnim operacijama, što okupacijskim „marifetlucima“ teško oštećeni. Nakon završetka rata „mi” smo (hoće rijet: neki neodgovorni domaći ljudi) zabili zadnji čavao u lijes nekada impresivnoga hotelskoga kompleksa Kupari.
Zanimljivo je spomenuti i da je Vaterpolski klub Jug svoj prvi naslov Europskoga kupa osvojio upravo na spomenutome bazenu u Kuparima 1980. godine. Još je zanimljivije prisjetiti se da je taj bazen nakon ratnih oštećenja bio popravljen 2003. godine jer se tada obnavljao Jugov bazen u Gradu (tj. Gružu). Na bazenu se tada ponovno treniralo kao u stara vremena i igrale su se službene utakmice, pa je 2004. godine u Kuparima VK Jug osvojio i prvenstvo Hrvatske pobijedivši Primorje u trećoj utakmici. Uz bazen je tad bila i opremljena teretana za potrebe sportaša. Nakon što se VK Jug sljedeće godine vraća treninzima na bazen u Gružu Kupari su ponovno napušteni, a bazen i teretana temeljito opljačkani. Možda je ipak ona rampa imala smisla…
Do danas Kupari su mjesto, u najmanju ruku, čuđenja nas samih kao i mnogobrojnih šetača, pa i turista. Nikome nije jasno kako se moglo propustiti da se, osim Hotela Grand, kao spomenik kulture zaštiti i Hotel Pelegrin koji je iznimno vrijedno djelo moderne arhitekture. Za ovo vrhunsko djelo sarajevskoga arhitekta Davida Fincija struka je apelirala prema Ministarstvu kulture, ali uzalud… Nikome nije jasno kako se može ostaviti jedan takav na svaki način vrijedan prostor u ruševnom stanju toliki niz godina. Logika je sugerirala da bi bilo bolje i lakše privatizirati hotel po hotel, umjesto sve zajedno. Zašto se nije tako radilo i zašto čekamo već 30 godina vjerojatno nikada nećemo saznati. Da smo mi visoko korumpirana država mogli bi imati cijeli niz „dobrih” razloga, ali srećom nijesmo. Nikome nije jasno kako…
Povremeno se čitalo o ovom ili onom investitoru, najavljivali su se ugovori i dogovori, početak radova, izgradnja novog kompleksa itd. ali uvijek bi nešto propalo pa smo, eto, došli barem do rušenja koje bi se trebalo dogoditi sljedećih dana.
S obzirom na sve protekle događaje, kao i na činjenicu da je hotel Ambasador u Platu srušen prije gotovo 9 godina, sigurno ćemo sa zebnjom pratiti razvoj situacije nakon rušenja kompleksa u Kuparima. Iako, sve u svemu, ne bi bio loš ishod i da se sve samo sruši, osim Granda i Pelegrina, pa da taj vrijedni prostor ostane kao kulturno-sportski kompleks na ponos i korist cijele općine kao i posjetitelja. Jer, ne zaboravimo da Župa dubrovačka nema ni memorijalnu sobu branitelja, a da i ne govorimo o nekoj galeriji, muzeju ili sportskom centru.
Prag je priču bio počeo dobro, vidjeti ćemo što nam donosi Singapur… kad mi već nažalost ne znamo.
