Nina Đurđević je autorica izložbe “Odlučna” u Lazaretima. Nina Đurđević je kći u obitelji koja je postala dijelom crne statistike. Njen otac i njen brat su se ubili. Ostale su mama i ona. Od njih četvoro, ostale su njih dvije. Ninina izložba “Odlučna” nikoga, baš nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Na njenim je fotografijama devet osoba koje su se pokušale ubiti. Imaju svoje ime i prezime. Među njima je i jedna Dubrovkinja.
Na Nininim fotografijama je devet života i devet priča koje ona filigranski fino i duboko emotivno ispisuje i riječima.
Nina Đurđević je autorice izložbe “Odlučna” u Lazaretima. Izložbe koju treba vidjeti. A to se može do 31. listopada. Nina Đurđević je snimateljica, fotografkinja s istančanim spisateljskim talentom, Nina Đurđević je kći iz obitelji samoubojica. Nina Đurđević je osoba koja razgrće tamu u koju se u našemu društvu smještaju ovakve teme. Nina pokazuje put. Prema životu.
Dakle, zašto ste izložbi dali naziv Odlučna? Obzirom na tematiku kojom se bavite u ovom umjetničkom radu, osobnog traumatičnog iskustva u svojoj obitelji, te proživljenih iskustava osoba s kojima ste pričali o njihovom pokušaju samoubojstva je li Odlučnu možemo povezati više uz značenje – odlučna da živi. Ili odlučna da progovori? Ili odlučna da destigmatizira? Ili?
-Inače volim višeznačne naslove, mogao bi biti svaki od predloženog…Odlučna (serija fotografija, zato u ženskom rodu) zbog odlučnosti da ostaneš i zbog odlučnosti da odeš. Odlučna za živjeti i odlučna za umrijeti. Odlučna u svom naumu i prihvaćanju istog.
Izložba je iznimno dojmljiva i emotivno intenzivna, pa iako ste je osmislili kao odu života, izaziva izuzetno mučno triježnjenje o okolnostima u kojima kao društvo živimo, spremni na osudu, spremni na prokazivanje i upiranje prstom… kako ste došli do osoba koje će hrabro, otvoreno, otkrivši svoj identitet ispričati svoju priču počevši je s nulte točke – da, ja sam se pokušao/la ubiti…koliko ih je pristalo od ukupnog broja s kojima ste razgovarali, koliko je trajao cijeli taj proces, gdje ste sve putovali da bi do njih došli…
-Da, mučno triježnjenje..zanimljivo ste to sročili jer i jest tako. To je jedan segment društva u kojem živimo, društva kojeg mi gradimo svakodnevno.
Ukupno sam četiri godine provela s ovim projektom od čega sam dvije razmišljala kako bih ga iznjela i dvije u samoj izvedbi. Naravno, ne u kontinuitetu, trebalo je i raditi u međuvremenu:). Ne sjećam se više točnog broja osoba s kojima sam razgovarala, rekla bih da se radi o njih tridesetak. Sam pronalazak protagonista započeo je s mojim prijateljima –
jednostavno sam ih počela ispitivati pitala znaju li nekog tko je pokušao samoubojstvo, a da bi bio voljan razgovarati o tome. Prijatelji su pitali svoje prijatelje i tako se krug širio. Nekoliko se čak puta desilo da je odgovor bio – pa ja sam se pokušao/la ubiti! Kada sam iscrpila te opcije počela sam nasumično ispitivati osobe s kojima sam bila u kontaktu bilo
kroz posao, bilo kroz neočekivane susrete što je ponekad znalo zvučati dosta nezgrapno, no mislim da je moje osobno iskustvo bilo ključ za postizanje povjerenja i otvorenosti. Primjerice, imala sam i producenticu u jednom periodu kojoj je zadatak bio da mi drugim kanalima, preko službenih ustanova, liječnika i slično, pomogne pronaći protagoniste, no taj put se nije pokazao produktivnim. Zbog toga sam zaključila da je moje iskustvo
presudno jer nisam bila u poziciji osobe ‘izvana’ koja eksploatira temu nego sam na neki način aktivan sudionik otvarajući sebe u jednakoj mjeri u kojoj sam to očekivala od osoba koje bi pristale sudjelovati u projektu. I naravno, bila sam potpuno transparentna – znali su što radim, zbog čega, imali su apsolutno pravo odustati u bilo kojem trenutku te su naravno sve autorizirali.
Da, ovih mojih hrabrih devet jedini su pristali sudjelovati, a kako smo se vraćali na autentične lokacije putovala sam gdjegod je trebalo – Zagreb, Split, Dubrovnik, Crikvenica, Berlin i Milano su bile destinacije.
Izložba je bila dosad u brojnim gradovima i ako sam dobro shvatila, ovo joj je posljednja “stanica”. Jeste li zacijelili sve svoje pukotine koje su u vama nastale samoubojstvom oca i brata, je li vam bilo teže nositi se sa sobom ili okolinom?
-Ovo je sedmi grad prikazivanja i čini se da je Dubrovnik posljednja stanica jer više nemam ništa dogovoreno. Ukoliko se pojavi još kakav poziv na gostovanje naravno da bih pristala i to samo zato što mi se čini da Odlučna ima što za dati ispod ove uznemirujuće površine – ako se barem jednoj osobi proširi percepcija o tome u kakvom svijetu živimo i kako se
neki ljudi osjećaju, ako barem jednu osobu potakne na nježniji pristup i prema sebi i prema drugima onda svako pokazivanje ima smisla.
U tom kontekstu meni osobno je Zagreb bio jako važan, prvo predstavljanje. Tokom projekta i pred samo otvaranje bila sam u raznim procesima i bilo mi je vrlo intenzivno. Isplivale su neke stvari za koje sam mislila da su iscjeljene – primjerice, otkrila sam ogromnu količinu ljutnje koju imam prema njih dvoje. To me skroz iznenadilo. Pa sam se neko vrijeme bavila tom ljutnjom. No vjerojatno najvažnija stvar koju sam ustanovila i to pred samo otvaranje izložbe bilo je ovo (ovo je citat iz svečanog govora kojeg sam
imala potrebu upriličiti na otvaranju).
Oprost, kojega sam tako dugo pokušavala naći, zapravo je zeznuta stvar.
Neravnopravna.
Jer stavlja osobu koja oprašta i osobu kojoj treba oprostiti u nadređen i podređen položaj, a to nikako ne djeluje logično.
Svi imamo svoje izazove i svi smo, ili bi trebali biti, u ravnopravnom položaju. Jer smo ovdje iz istih razloga.
Kakvim očima ljudi gledaju na osobe iz obitelji samoubojica, kako gledaju na osobe koje su pokušale samoubojstvo?
-Ono čega se sjećam neposredno nakon samoubojstva mojeg oca je dojam, ponekad vrlo subjektivan doduše, da su me ljudi gledali sa sažaljenjem. Jadna Nina. To me ljutilo do te mjere da sam ponekad bila gruba prema mojim prijateljima koji su imali najbolje namjere. Drugi osjećaj je onaj kada im nije jasno, kada traže razloge kroz dostupne im informacije i izvode zaključke o našim životima. Pa se ti, onako onemoćao, nastojiš opravdati znajući da nijedan odgovor nije dovoljno dobar. Jer zaključak je već izveden. Neka se osuda već stvorila. Bilo da si osoba koja je pokušala samoubojstvo bilo da si ona koja je za nekim ostala.
Činjenica je da nitko zapravo ne zna kako je biti u nečijoj koži. Bez obzira na to što sam razgovarala sa mnogima, ja zaista ne znam kako su se osjećali. Niti itko može znati kakav je osjećaj kada ti se život u milistotinki sekunde promijeni.
No to nije niti važno. Mislim da je važno pokušati biti podrška osobi koja je u teškom razdoblju bez uspoređivanja i dociranja. Bez moranja. Bez zaključaka. Biti mekano prisutan.
Ono što sam doduše primjetila razgovarajući sa osobama koje su si pokušale oduzeti život bila je spoznaja da se većina njih zapravo nije željela ubiti već su se našli u nekom stanju, situaciji, bivanju koje nisu znali ili mogli promijeniti, za koju nisu vidjeli drugačiji izlaz. Nisu mogli vidjeti kakvu drugačiju perspektivu. Nisu se željeli ubiti već su željeli da to nešto u čemu su se našli prestane. I ako druge stvari koje su pokušali nisu uspjele prekinuti to osjećanje, okrenuli su se drastičnijim metodama.
Mislim da mi ljudi zapravo volimo život samo je ponekad jako teško biti ovdje.
Izložba se sastoji od fotografija preživjelih na lokacijama na kojima su sebi okušali oduzeti život, ali i izuzetno dubokih tekstova s pričama o njihovim životima, niste ih povezivali jedno uz drugo…. Zašto?
-Tekstove i portrete (uz svaki je portret vezan jedan tekst) nisam povezivala jer sam željela istaknuti univerzalnost izazova kojima se suočavamo. Željela sam izbjeći konotacije koje bi se stvorile da svaki tekst stoji uz osobu kojoj pripada. Jer njihove priče nisu jedinstvene,
neke su čak vrlo društveno uvjetovane – živimo u vrlo teškom i gustom svijetu koji obiluje izazovima, osudama, tvrdoćom, zatvorenošću, neljubavnošću. Okruženi smo nasiljem svih vrsta – verbalnim, obiteljskim, seksualnim, emocionalnim. Željela sam podsjetiti da mi kao društvo nismo podržavajući, što je ponekad veliki razlog odustajanja od života. I da to možemo mijenjati počevši od sebe, svaki dan birajući kako se ponašamo.
Na otvaranju izložbe ste rekli – svatko bira svoj izbor… nakon bavljenja ovom tematikom koja uključuje i brojne i pretpostavljam dugotrajne razgovore, te umjetnički čin, kako gledate na to da je i – smrt zapravo izbor?
-Na otvaranju sam rekla da svatko bira, da. Da pojasnim – (moji) protagonisti mogli su izabrati ubijati se dok ne uspiju ili uzeti to iskustvo, stati iza njega i iskoristiti ga za prihvaćanje, iscjeljenje, rast. Za transformaciju. Također, nakon mojih osobnih iskustava mogla sam birati hoću li nastaviti živjeti sa ljutnjom, boli, neprihvaćanjem ili ću ta iskustva iskoristiti za izgradnju neke jače, mirnije, ljubavnije verzije sebe. Svi mi možemo osuditi osobe koje su pokušale suicid ili ih možemo probati razumjeti, prihvatiti, biti nježniji, razvijati podršku.. Željela sam reći da mi biramo što ćemo učiniti sa našim doživljajima jer jedino na to imamo utjecaja. Mi biramo kako ćemo se ponašati. Željela sam reći kako imamo mogućnost i sposobnost izabrati ljubav umjesto straha i da tu leži naša snaga. U izboru.
Osoba sam koja voli život, ponajčešće:), i koja ima sposobnost vidjeti različite perspektive. Mogla bih čak reći da sam prilično optimistična i nedovoljno odlučna za biranje odlaska svojom odlukom. No to je moja perspektiva, nismo svi isti. Ima ljudi kojima je jako teško ovdje, koji ne žele biti ovdje, koji ne vide smisao u ovakvom bivanju. Ako se uspijemo (po)maknuti od društvenih uvjetovanosti, posebice onih religijski obojanih, ne mislite li kako je ultimativno iskustvo slobode i odluka kada ćeš i kako otići?
Ovdje svakako moram napomenuti kako nipošto ne ohrabrujem samoubojstvo, kao što rekoh, vidim previše potencijala u životu. No nakon samoubojstva polovice moje najuže obitelji jedino što mi je preostalo je prihvatiti jer promijeniti ne mogu.
Možete li pod jedan zajednički nazivnik svesti razlog ili razloge zbog kojih ljudi dižu ruku na sebe?
-Bila sam se toga dotakla u pitanju – Kakvim očima ljudi gledaju na osobe iz obitelji amoubojica, kako gledaju na osobe koje su pokušale samoubojstvo?
Može li se pod jedan nazivnik staviti razlog..hm..ne znam. Kada sve ogolimo i odemo dovoljno duboko ispada da mi ljudi reagiramo iz dvije osnovne emocije, ljubavi i boli odnosno straha. A sakupili smo mnogo boli živeći na ovakvom svijetu.
Smatrate li, iz osobnog iskustva, da je taj čin čin sebičnosti, zbog onih koji ostaju u obitelji ili je to čin koji obitelj mora prihvatiti kao okončanje, ali i olakšanje za patnju koja je tu osobu dovela do toga?
-Pa svi smo mi sebični! I trebamo biti, u zdravim mjerilima. Svako dobro koje učinimo, duboko ispod pozadinu ima u tome da se osjećamo bolje, nije li tako?
Moj mi je otac rekao da se nikad ne bi ubio da može ponovo birati, da je samo privremeno pobjegao od lekcija s kojima se nije mogao suočiti.
Kada netko ode svojom voljom naš izbor je jednostavan (nije, no shvaćate što želim reći) – prihvatiti ili ne. A neprihvaćanje je puno teža opcija, puno bolnija i neprotočnija. Naravno, sve su to procesi. I meni je trebalo puno vremena da se posložim i presložim, sa puno tuge, patnje, ljutnje, posljedica sam se morala suočiti. I drago mi je da jesam. Ova izložba ne bi mogla nastati da nisam transformirala sebe i prihvatila okolnosti svog života, da nisam izabrala ljubav kao svoju početnu poziciju.
Imamo više potencijala za razumijevanje, prihvaćanje, mekoću, za ljubavniji pristup nego što mislimo. Osuda, ljutnja, nemoć, bol validne su emocije, iskonske i nužne, no isto su tako željne transformacije. Ako iz nikojeg drugog razloga onda iz sebičnih – puno je lakše biti slobodan.
Često se može čuti kako nikad osoba koja je jedanput pokušala okončati svoj život, neće odustati… vaša izložba to opovrgava… na koji način danas ti ljudi doživljavaju život, kako se nose s istim onim pojavnostima, osjećajima, bolima i patnjama koji su ih doveli do osjećaja besmisla i kraja?
-Svatko se nosi na svoj način rekla bih, no ključno je promijeniti način razmišljanja. Ovakva velika iskustva neminovno nas upućuju da se zapitamo kako i zašto živimo, kako se osjećamo, da se suočimo sa sobom. Društvo u kojem živimo će nas naučiti tehničkim alatima za život, no malo gdje, iako se to sad lagano mijenja srećom, učimo o svojim emocijama, koje su uopće, što da radimo s njima, kako da ih transformiramo.
Jedna moja protagonistica rekla je da je smisao života biti živ, druga je rekla da je progledala tek kad je izgubila vid, treća živi jer eto mora, većina je izjavila da im je drago da nisu uspjeli, nekima više nikad ne bi palo na pamet oduzeti si život.
Mislim da im je uspjelo bolje se upoznati sa sobom i pronaći mehanizme djelovanja i motivacije, nekima je pomogla podrška njihovih prijatelja i okoline, neki su potražili stručnu pomoć. Neizmjerno im se divim na hrabrosti i otvorenosti i zahvalna sam što su podijelili svoja iskustva s nama i što su svojim primjerom pokazali da se može i drugačije.
Uspijevaju li ovakvi umjetnički izričaji, izložbe, transparentnosti mijenjati društvo, smanjivati licemjerstvo, osuđivanje, te pobuđivati empatiju, razumijevanje, pobudu da pružimo ruku, a ne da okrećemo leđa?
-Bez navođenja dosadašnjih umjetničkih primjera, optimistično bih potvrdno odgovorila. Umjetnost je jedan od mehanizama koji može utjecati na promjenu paradigme, no ne i jedini. Mislim da nam trebaju svi mogući izvori nalazili se oni u umjetnosti, edukaciji, ljudskosti, podizanju svjesnosti.
Optimistično navijam za nas i znam da možemo stvoriti topliji svijet. Malo sladunjavo, znam, no istinito.
