Učenici Osnovne škole Mokošica danas su pjesmama na Srđu obilježili 30. obljetnicu napada na Dubrovnik i herojske obrane grada, a u znak sjećanja na sve poginule hrvatske branitelje položeni vijenci i zapaljene svijeće kod križa na Srđu, simbolu obrane grada.
Program koji organizira Udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije i Grad Dubrovnik, počela je himnom u izvedbi zbora OŠ Mokošica. Recitacijom pjesme Irje Jerković “Dubrovačka djeca zavazda” učenici su izmamili suze svima prisutnima, a pjesmu je posvećena djeci smrtno stradaloj u Domovinskom ratu.
Dragovoljac i veteran Domovinskog rata Teo Andrić, prisjetio se današnjeg dana 1991.
“Taj dan se dogodilo ono što mnogi nisu mislili da će se dogoditi – da će se napasti Dubrovnik, raketirati tvrđava na Srđu i Centar za obavješćivanje. Taj dan u ekipi Centra je bilo 55 ljudi. Pokojni Miljenko Bratoš je rekao: Idemo se fotografirati, tko zna tko će od nas preživjeti. Hvala Bogu, nismo se stali tu fotografirati. Jer da jesmo, vjerojatno bi nas od pedesetak, četrdeset bilo mrtvih. Bude malo u tome i sreće, ali sreća nije bila presudna. Presudna je bila volja, želja i ljubav prema Domovini. Mi smo tada doživjeli napad. Nama je netko htio uzeti mladost. Tada postanete zvijer, u pozitivnom smislu, da možete podnijeti ono što u normalnom životu ne možete, hladnoću, gledati mrtve i ranjene, a ići naprijed. Mi smo narod prkosan, i ne damo se. I naravno, Bog pomaže. Kad to dvoje sklopite, eto vam pobjede. Srce je bitno”, istaknuo je Andrić.
Nakon programa u amfiteatru, kraj križa na Srđu vijence su položili izaslanik predsjednika RH general-bojnik Tihomir Kundid, izaslanik predsjednika Sabora Marko Potrebica, izaslanstvo premijera: državni tajnik u Ministarstvu branitelja Špiro Janović i pukovnik Tomislav Matković i državni tajnik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Frano Matušić.
U ime Županije vijence su položili: Žana Marević, Miho Baće i Teo Andrić, a u ime Grada Dubrovnika: Marko Potrebica, Paula Pikunić Vugdelija, Dživo Brčić, Blaž Pezo i Andro Vlahušić, te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata i Udruge hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata. Molitvu je predvodio don Miljenko Babaić.
Ane Bokun, koja je 10. studenog 1991. izgubila 11-godišnjeg sina i supruga, dok je njezin mlađi sin u istom granatiranju ranjen, danas je s drugim majkama, kao i inače bila na Srđu.
“Trideset godina poslije i dalje je teško prisjećati se, a pogotovo kad dođe vrijeme obljetnice. Prisjećam se svaki dan. Teško je, ali svi trebamo znati da smo ovdje samo putnici. Putujemo ovom zemljom i dolazimo u nebo. Znamo gdje su naši dragi pošli. Nismo zavazda na ovom svijetu. Želim da na ovom svijetu bude mira, da se ratovi ne vode, da čovjek cijeni čovjeka. Da nam čovjek bude vrjedniji nego sve drugo, a danas nam je nažalost, a tako je i bilo i bit će, sve drugo vrjednije negoli čovjek. Molim dragoga Boga da ljudi shvate da smo tu kratko i da moramo cijeniti jedni druge jer je to najvrjednije. Možemo graditi palače, možemo graditi vile, možemo voziti aute i avione, ali ako nema čovjeka, nema ništa. Naš Grad je prazan, žalostan. Zemlja bez ljudi je pusta zemlja, grad bez ljudi, je pusti grad. Vrijednost je čovjek, a danas najmanje cijenjen. Ljudi budite ljudi”, kazala je Ane Bokun.
Udruga samostalnih umjetnika na Srđu je izvela recital poezije ‘Poezijom protiv zaborava’.
