Na današnji dan 1991., te subote, u podne i pet minuta, Dubrovčani su začuli zvuk sirene koja je označavala prestanak opće opasnosti. Nakon zaglušujućih detonacija koja su razarala Grad, domove, uspomene, živote, zavladala je zaglušujuća tišina. Hodali su ljudi po krhotinama grada, od užasa su neki držali ruku na ustima, kao da pokušavaju spriječiti krik koji su izazivali prizori pred njima, neki su samo plakali, utihnuo je grad, čula se tišina, onakva kakva prekrije mjesta na kojima se dogodi strašna tragedija.
U takvom kataklizmičkom ozračju u zidinama, nastala je ova fotografija koja simbolizira dubrovački 7. prosinac zauvijek. Snimio ju je tada mladi dubrovački fotograf Mateo Rilović, oko dva popodne, u Vetranićevoj. Bio je to trenutak.
U uskoj uličici imali smo prizor “kraja svijeta”, na tlu krhotine nečijeg doma, posljedica rušiteljske mržnje svake ispaljene granate, ali, taj golub u sramežljivoj sunčevoj zraci koja kao da se probija kroz prašinu Grada, uzletio je kao tračak nade. Tračak svjetlosti u trenutku kada se činilo da je tama pregusta i da će se kroz nju teško koračati.
Svatko u ovoj fotografiji može iščitati priču o danu poslije crnog dubrovačkog petka na svoj način. I to je čini izuzetnom i jednom od najljepših ratnih fotografija nastalih u ratnom Dubrovniku.
Stoga i ne čudi što je u 1992. izabrana za plakat, te naslovnicu kataloga i pozivnicu za izložbu “Umjetnici za Dubrovnik” koju je u Frankfurtu organizirao Andrija Seifried i s koje je cjelokupni prihod od prodanih umjetničkih radova njemačkih slikara, namijenjen za obnovu grada.
