Mnogim bi njegovim vršnjacima zasigurno dugotrajni i precizni rad na konzervaciji i restauracija papira bila “nemoguća misija”, ali Maroju Mojašu predstavlja istinsko zadovoljstvo. Pogotovo trenutak kad je posao završen i kada vidi rezultat uspoređujući stanje građe na početku i na kraju, pa ga preplavi osjećaj smislenosti cijelog procesa. Maroje kaže kako je crtanje konstanta koja ga prati od djetinjstva, a nije zanemariva ni vještina ruku potrebnih za ovaj posao. Maroje je rođen 1996. godine u Dubrovniku, završio je Opću gimnaziju, te dvije godine studirao Filozofiju i Kroatologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Ali, ubrzo je shvatio da studij ne ispunjava njegova očekivanja, te se vraća u svoj rodni grad gdje je upisao i diplomirao na Sveučilištu u Dubrovniku Studij konzervacije i restauracije-smjer papir. U slobodno vrijeme crta.
Što te je ponukalo da se upišeš na odjel restauracije i konzervacije sveučilišta u Dubrovniku i odabereš papir?
– Zvučalo je kao nešto što bi me interesiralo, studij restauracije i konzervacije ima dosta povijesti umjetnosti i drugih humanističkih predmeta i prirodnih znanosti, ta kombinacija mi se svidjela. Papir mi se činio kao predmet s kojim sam najbolje upoznat i sa kojim bi mi se najviše svidjelo raditi. Uostalom, vještina ruku me na neki način pratila još od djetinjstva. Ispalo je da je odredila profesiju koju volim.
Ljudi malo toga znaju o povijesti papira – možeš li nam ispričat
priču o nastanku i razvoju papira?
– Papir kakav danas poznajemo nastao je 105. godine u Kini, proizvodio se od bambusove trske, rižine slame i tekstilnih vlakana. Kuhanjem sirovina odvajala su se celulozna vlakna koja bi se kao papirna kaša prosijavala na situ od bambusovih ili svilenih niti. Osušena vlakna bi se premazala rižinim ljepilom kako bi papir dobio svojstvo koje omogućuje pisanje.
– U 8. stoljeću Arapi tijekom osvajanja Istoka upoznavaju proizvodnju papira i uporabom škroba i bojila usavršavaju proces proizvodnje, s vremenom počinju izvoziti papir u Europu. Prve radionice papira u Europi pojavljuju se u 12. stoljeću na Siciliji i u Španjolskoj. Nakon izuma tiskarskog stroja 1440. godine povećala se potreba za papirom.
– S vremenom zbog velike potražnje počele su se koristiti druge sirovine za izradu papira. Od sredine 19. stoljeća, 1844. godine papirna kaša se dobivala od sitno usitnjenog drva, ali je papir proizveden od drvenjače lošije kvalitete i brže propada. Takav papir nam je danas poznat.
Koji su najčešći razlozi propadanja papirne građe i koji su osnovni postupci konzervacije?
– Najčešći razlog propadanja papirne građe je pohrana u uvjetima koji nisu adekvatni te s vremenom uzrokoju propadanje. Neprimjerena mikroklima, izloženost visokoj ili niskoj vlazi, izloženost UV i infracrvenom zračenju i nestručne intervencije su najčešći razlozi propadanja.
– Prvi postupak je fotodokumentacija predmeta i opis zatečenog stanja, napravi se grafički prikaz oštećenja, zatim se napiše prijedlog radova koji je usmjeren istražnom dokumentacijom, te strukturnim načelima i obzirima. Prijedlogom radova mogu se predvidjeti postupci konzerviranja i restauriranja.
– Prilikom izrade prijedloga, rukovodimo se s vizualnom procjenom oštećenja i kasnije, rezultatima testova/analiza koji su provedeni. Zatim se radi sondiranje, koje se izvodi prije mehaničkog čišćenja predmeta kako bi se provjerila mehanička otpornost na trošenje materijala uslijed trenja uzrokovanog djelovanjem gumica za uklanjanje površinskih nečistoća.
– Prije svih daljnjih konzervatorsko – restauratorskih radova potrebno je i važno provesti analize i testove kako bi se utvrdilo opće stanje predmeta kao i uvjeti koji su doveli do oštećenja. Također, analize i testovi daju informacije o starosti i načinu izrade predmeta, a na temelju njih odabiru se daljnje metode restauriranja. Testovi koji se najčešće izvode su: test na topljivost boja, mjerenje debljine papira, mjerenje pH vrijednosti papirnog nosioca i analiza reagensima na vrstu vlakana.
– Zatim se provede suho čišćenje, kojim se uklanjanju nataložene nečistoće s površine papira. To se radi prije izvođenja pH analize kako se ne bi pri testiranju mjerila potencijalna pH vrijednost nečistoće. Također, to obavljamo prije ‘mokrih’ tretmana kako nečistoća s površine ne bi prodrla u unutrašnjost papirne strukture. Zatim se provedu mokri tretmani čišćenja kojima se uklanjaju nečistoća i kiselina iz papira, a mogu se izvoditi upotrebom vacuum stola i uranjanjem u kadicu.
– Idući korak je podljepljivanje i ojačavanje rubova koristeći Japan papire. Zatim se izrađuju integracije. Za proces izrade integracije potrebno je izabrati odgovarajući papir odgovarajuće boje i gramature s obzirom na papirni nositelj predmeta. Integracije se mogu izraditi punterolom ili dolijevanjem papirne pulpe.
– Retuširanje predmeta radi se nakon integracija nedostajućih dijelova kako bi se postigla bolja estetska i vizualna cjelina. Prilikom retuširanja koriste se akvarel boje, pastel, lak boje i grafitna olovka. Posljednji u nizu restauratorskih zahvata je izrada opreme za pohranu umjetnine kako bi se predmet maksimalno zaštitio od naknadnih oštećenja.
– Naravno, da svi ovi navedeni postupci ovise o vrsti i stanju umjetnine, slikarskim tehnikama, testovima i analizama.
Kako je “iskombiniran” studij u Dubrovniku, na jedinom sveučilištu gdje se od 2005. provodi taj program?
– Tijekom studija uz redovite kolegije koji su osmišljeni na interdisciplinarni način, imali smo i obaveznu praksu u vanjskoj radionici kao i terensku nastavu. Kroz studijski program na praksi na mom smjeru radili smo na mnogim vrstama predmeta, od papira, pergamenta i kože.
– Naši profesori prenijeli su nam mnoge vještine i upoznali nas s ljepšom stranom izazova ove profesije. Zahvalnost dugujem mojim profesorima kao i mentoricama izv.prof.dr. sc. Sandri Uskoković i doc. art. Sanji Serhatlić s kojom sam zaista uživao radeći diplomski rad restauriranja kolekcije povijesnih razglednica iz fundusa Dubrovačkih muzeja.
Studij je zaista dobro osmišljen i potiče na kreativnost.
Što tebe toliko očarava u tom poslu, mnogima bi on zacijelo bio
dosadan? Strpljenja treba imat na pretek, to sigurno….
– Volim raditi s rukama, neke faze restauracije jesu monotone, i možda se čine spore i dugotrajne, ali na kraju kada se sve napravi i kada usporedite fotografije predmeta u trenutku kada je došao na restauraciju i kako izgleda na kraju svih konzervatorsko-restauratorskih radnji – taj osjećaj zadovoljstva nekako ispunjava. Sve dobiva pravi smisao.
Na kojem si najstarijem predmetu dosad radio?
– Najstariji predmet na kojemu sam radio s kolegama je oleografija iz kraja 19. stoljeća ”Sveta Veronika otare rupcem obraz Isusov“. Oleografija je tehnika kojom se otiskivanjem suho-masnih boja na papir ili platno, dobivaju otisci slični uljanim bojama. Oleografija je vrsta litografske tehnike višebojnog tiska.
Kakva je situacija za tvoju profesiju na tržištu rada, kad bi mogao
birati, gdje bi najradije radio i što?
– Nakon što završimo studij, moramo godinu dana stjecati stručnu praksu odnosno stručni staž kako bismo mogli pristupiti polaganju stručnog ispita. Trenutno sam u toj fazi.
– Mislim da više prilika ima izvan Dubrovnika. Kada bih mogao birati, najradije bih restaurirao građu u Dubrovniku, Zagrebu ili Zadru. Moja profesija je iznimno lijepa i jako potrebna i važna u očuvanju kulturnog nasljeđa, međutim, šanse koje se nama mladima pružaju – su nedovoljne.
Rekao si mi da sad volontiraš u biskupijskom arhivu, koliko je bitno mladom čovjeku da nakon studiranja nastavi sa svojim poslom… ima li u Dubrovniku za tvoju struku više posla nego negdje drugdje?
– Zahvalan sam Biskupijskom arhivu na pruženoj šansi za volontiranje. Mislim da je bitno nastaviti sa svojim poslom nakon studija i usavršavati se u struci, a bilo bi lakše kada bi se mladima pružalo malo više šansi i mogućnosti da svoje profesionalne izbore uistinu uspiju ostvariti.
– Što se moje profesije tiče – mislim, na žalost, da se više šansi nudi izvan Dubrovnika. Uopće mislim da je problem u sustavu koji mladima ne nudi dovoljno prilika na stupanje na tržište rada.
Bi li napustio Dubrovnik radi posla?
– Ako mi se otvori dobra prilika – bih. Jer nemam izbora.
