Program Mjeseca hrvatskoga jezika u sklopu Priča iz Ragusine Dubrovačkih knjižnica nastavio se, 4. ožujka 2025. u Znanstvenoj knjižnici, predavanjem dr. sc. Marijane Horvat i dr. sc. Sanje Perić Gavrančić Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja, znanstvenica s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Okupljene je uvodno pozdravila voditeljica Zbirke Ragusina i organizatorica događanja MHJ Matija Nenadić, koja je istaknula kako se ovim predavanjem obilježava 450. godišnjica rođenja Bartola Kašića i 375. obljetnica njegove smrti te da je važan dio Kašićeva književnoga rada usko bio povezan s Dubrovnikom, u kojemu je djelovao kao učitelj gramatike, propovjednik i ispovjednik na narodnom jeziku.
Bartol Kašić (Pag, 1575. – Rim, 1650.) jedna je od najvažnijih osoba hrvatske pisane kulture. Autor je prve gramatike hrvatskoga jezika – Institutionum linguae Illyricae libri duo, prevoditelj Biblije i najvažnijih crkvenih knjiga na hrvatski jezik (Ritual rimski, Vanđelja i pištule), pisac katehetskih djela – Način od meditacioni i molitve, pjesnik – prepjevi psalama i himni: Pjesni duhovne, dramski pisac – tragedija Venefrida, autor hagiografskih djela – životopisi svetaca (preradbe stranih predložaka), pisac autobiografske proze – Vita p. Bartholomaei Cassii Dalmatae ab ipsomet conscripta. Kašićev život i rad obilježila je pripadnost isusovačkom redu.
O Kašićevoj gramatici Osnove ilirskoga jezika u dvije knjige, Radoslav Katičić napisao je 1979. kako ona nije samo „prvi opis hrvatskoga književnog jezika“, već je i „važan korak u izgradnji današnjega njegova oblika, a predstavlja i temeljan početni napor na području hrvatskoga jezikoslovlja. Osim toga je u njoj po prvi put gramatički obrađen jedan oblik hrvatskoga jezika.“
Prijevod Bibliješto ga je za potrebe dubrovačke crkve načinio Bartol Kašić tiskan je tek 1999./2000. Kašić je prevodio s Vulgate, najprije Novi zavjet (od oko 1625. do 1630.), a zatim 1631. počinje prevoditi Stari zavjet i ponovno Novi zavjet, što je okončano oko 1637.; prijevod je dorađivao sve do 1642. sačuvan je samo dio autografa, i to prvih pet knjiga Staroga zavjeta, a ostatak prijevoda sačuvan u tri prijepisa (koji se prema mjestu čuvanja nazivaju zagrebački, zadarski i odeški). Nema jedinstvena stava o vremenu početka Kašićeva rada na prevođenju Biblije. Vladimir Horvat u svojoj je podjeli Kašićeva rada početak prevođenja biblijskih tekstova pomaknuo na vrijeme Kašićeva boravka u prvoj dubrovačkoj misiji (1609. – 1612.) – vjerojatno od 1610. do 1611. Tadašnji dubrovački nadbiskup Fabio Tempestivi tražio je od Kašića da pregleda različite prijevode pojedinih dijelova Svetoga pisma, kako rukopisne tako i tiskane, koji su služili kao liturgijska čitanja; tada je Kašić počeo i prevoditi pojedine dijelove Svetoga pisma za potrebe liturgije. Kašićev prijevod ima posebno mjesto ne samo zbog opsežnosti i važnosti same Biblije nego i zbog posebnih postupaka na jezično-stilskoj razini koji otkrivaju što se sve moglo i kako izraziti jednim tipom književnoga jezika na štokavskoj osnovici u 17. st. Ponavljanja u vidu oblikovanja sintaktičkih paralelizama ili kontaktnih sinonima: „Koja je bo naša ufanca ili veselje ili vineac slave? Nieste li vi prid Gnom Isukarstom u došastju njegovu? Vi ste bo dika naša i veselje.”
Godine 1634. Franjo Ingoli, tajnik Zbora za širenje vjere, nalaže Kašiću da prevede cijeli Ritual rimski. Prijevod je dovršen 1636., tiskan 1640. u Rimu, a utjecao je na jezično ujednačavanje i normiranje. Predgovor, naslovljen Blagomu i milomu štiocu, prikaz je Kašićeve jezične i grafijske reforme, odraz njegovih teorijskih znanja i jezikoslovnih promišljanja – rani, ako ne i prvi, teorijski tekst hrvatskoga jezikoslovlja. Između 1604., kad izlazi gramatika, i 1636., kad je datiran predgovor Ritualu rimskom, Kašić je osobno upoznao proširenost štokavice, uočio prednosti štokavskoga narječja u pastoralnom i književnom djelovanju, upoznao štokavski pisanu književnost i domislio prijedlog svojih poglavara o lingua communis. Ritual (Obrednik) sadržava blagoslove, molitve, obrasce za obavljanje sakramenata, obrede ukopa i sl., što znači da je svakodnevno prisutan u vjerničkom životu, da prati svaki važan događaj, pa se izričaji usijecaju u pamćenje, utječu na oblikovanje stila i načina izražavanja, znače u svakom slučaju jedan viši, kultivirani oblik jezika. Upotrebljavao se na širokom prostoru i tijekom duga vremenskoga perioda te doživio šest izdanja. Ritual rimski primjer je do koje je mjere Kašić izgradio svoj književni jezik i kako je trebao izgledati onaj općeni tip jezika za koji Kašić vjeruje da je najbolji slojevit leksik. Ritual prati najrazličitije događaje ljudskoga sakramentalnoga života i vjerničke prakse, svećenik se služi različitim predmetima praktične namjene, govori se o različitim ljudskim djelatnostima, moraju se imenovati pojmovi svakodnevnoga života, crkveno posuđe, misničko ruho, predmeti blagoslova, ali isto tako prevoditelj mora naći naziv za teološki pojam ako je u hrvatskom leksičkom sustavu bilo prazno mjesto. Prilagođenice tipične za dubrovačko-dalmatinsku književnost te za nabožnu književnost izravno o njoj ovisnu, npr. franjevačku: bumbak (ʻpamukʼ), kantati, spuga (ʻspužvaʼ), veras…
