Marija Market je 27-godišnja mlada liječnica koja se nakon šest godina studiranja na Medicini u Zagrebu vratila u rodni Dubrovnik. Miris mora, plavetnilo neba, mirne i tihe uvale privukli su je nazad, no nije samo priroda ta koja ja bila glavni razlog povratka ove mlade liječnice već i mogućnost koju joj je pružila Opća bolnica Dubrovnik, a to je – posao.
Završila je Opću gimnaziju na Pločama, a kada je trebalo odlučiti što i kako dalje, pojavile su se dvojbe oko odabira fakulteta. Medicina je bila logičan slijed analizirajući najdraže predmete.
– Od osnovne škole sam zapravo htjela upisati glumu, iako sam znala da u Zagrebu na Akademiji primaju mali broj studenata. Svjesna te činjenice razmatrala sam i druge mogućnosti. Budući su mi dobro išli prirodoslovni predmeti kao što su kemija, biologija i fizika iz kojih sam išla i na natjecanja. Nisam htjela nikakva profesorska zvanja, onda mi je nekako bilo logično to troje povezati u jedno. Nisam imala posebnu strast prema području medicine, nego više prema tim mojim najdražim predmetima, htjela sam na neki način ta znanja primijeniti u praksi, tako sam dospjela na Medicinu u Zagreb.
Nakon šest godina studiranja, jesi li dobila sva potrebna znanja?
– Moram priznati kako mi je najbolje ostalo urezano ono što sam vidjela i doživjela na praksi i vježbama. Naravno sve ono što sam kroz teoriju naučila primijenili smo na vježbama i to je nekako ostalo trajno zapisano. Zbog obima predmeta rekla bih kako je praksa zanemarena, a ona je najbitnija.
Nakon završene Medicine u Zagrebu, odradila je staž i položila državni ispit, trenutno radi na Hitnoj u Dubrovniku.
– Kada se završi medicina može se raditi u obiteljskoj medicini, kao sekundarac na nekim odjelima, ali uglavnom sekundarac si kada već znaš što točno želiš specijalizirati. Ja sam odabrala Hitnu u Dubrovniku gdje radim od 15. lipnja, relativno sam „svježa”. Nakon teškog animoziteta prema Hitnoj sada shvaćam da mi se zapravo jako sviđa ovaj posao iz razloga što se zna tko što radi, radi se u timu i jako puno naučiš o pacijentima i njihovim problemima.
Vratila si se u rodni grad, kako to da te nije privukao Zagreb i njegove mogućnosti?
– Ispočetka sam mislila da se uopće neću vratiti i vjerovala kako sam se konačno riješila Dubrovnika i njegovih nemogućnosti. Sve one stvari koje sam i željela kroz srednju škola pola toga nismo imali, jedno sam čak vrijeme razmišljala o odlasku u splitsku matematičku Gimnaziju. Zagreb sam doživljavala kao „obećanu zemlju” i zaista jest, jer mogućnosti i prilika je puno više. Uz studiranje, sudjelovala sam u još mnogim aktivnostima, paralelno bih sudjelovala u nekoliko projekata. U jednom trenutku tijekom studiranja, kada bih se vraćala doma za Božić ili ljeti, shvatila sam da mi je tu puno manje stresa. Možda je to više i psihološki bilo uvjetovano. No ovaj ambijent i more ne postoje u Zagrebu, nedostajao mi je pogled u plavetnilo.
Svoj smiraj i zadovoljštinu si pronašla, kao i unutarnji mir, je li posao bilo teško pronaći?
– Bilo je lako. Shvatila sam da u Dubrovniku zaista nedostaje liječnika i kako neće biti problem pronaći posao kao ni specijalizacija. To je bilo više do moje odluke, a ja sam odlučila vratiti se i raditi u svome gradu.
Na Hitnoj se svakako „brusi” zanat, koje su ti želje za odabir specijalizacije?
– Dosta se lomim, zato mi je dobro rješenje bila Hitna, na njoj mogu ostati koliko god, odnosno dok se ne odlučim. Tijekom studiranja najviše sam bila priklonjena kirurgiji, a i tijekom stažiranja upravo sam se najviše uklopila na Odjelu kirurgije čak do te razine da nijedan drugi odjel nisam uopće doživljavala. Međutim teško mi se odlučiti jer je to vrlo zahtjevna grana medicine, iziskuje dugotrajno stajanje na nogama, duge operacije… Ne bojim se odabira specijalizacije, Opća bolnica Dubrovnik vrlo rado prima mlade liječnike i specijalizante, vrlo su otvoreni prema našim liječnicima iz grada.
Kako bi opisala svoj dosadašnji relativno kratki period i iskustvo rada na Hitnoj?
– Hitna je jako dobra za stjecanje znanja i samopouzdanja, za stjecanje vještina. Sve te situacije gdje negdje juriš i hitnost problema te na neki način „odgajaju”. Mora se brzo i efikasno reagirati. Imali smo nedavno situaciju gdje je žena slomila nogu na gliseru, noga se morala imobilizirati, a to je trajalo malo duže jer je noga bila zaglavljena. Mislili smo kako ćemo se svi mi skupa izvrnuti, a žena je bila zaista pribrana.
Je li sada zbog korona situacije ima manje poziva ili?
– Sigurno da ima manje poziva, mislim da se ljudi odlučuju nazvati kada je zaista hitno. Nastoje se pripomoći svim drugim kanalima nego pozvati Hitnu, zato jer se boje zaraze.
Oblačite li zaštitna odijela i kada?
– Da, oblačimo ih kada su u pitanju febriliteti, čim netko ima temperaturu oblačimo ih iz predostrožnosti. Kada vodimo nekoga s febrilitetom onda zovemo trijažu i ispričamo situaciju što sve ima pacijent uz febrilitet, nekada se izgubi malo više vremena oko donošenja odluke oko samoga procesa, a veliki dio tih febriliteta ne budu vezani uz koronu, ali ne smijemo dozvoliti propuste. U tome procesu odlučivanja svakako nam nije nimalo ugodno biti u odijelima na +35 stupnjeva gdje ponekada mislimo kako ćemo i mi završiti na Hitnoj. No na moju sreću, imam odlične kolege, svi su voljni pomoći i jako su susretljivi.
S obzirom na neko tvoje odasadašnje iskustvo, možeš li reći je li ženama u medicini teže nego muškarcima, je li im teže dobiti specijalizaciju u odnosu na muškarce jer jednoga dana žele postati i majke?
– Mislim da je danas sve veća jednakost, jer sada se više žena upisuje na Medicinu nego muškaraca. No upoznata sam s jednim slučajem i jednom bolnicom gdje na Odjelu kirurgije nipošto ne primaju žene. Možda ih i razumijem u jednu ruku jer je to s jedne strane fizički posao, kirurgije je jako zahtijevna, no u svim ostalim granama mislim da se dosta izjednačila situacija. No jako je važno da žene znaju kakvu karijeru žele i mogu li sve to izvesti uz obiteljski život, odnosno samo da shvate kolika je to odgovornost, jer nešto će morati patiti zasigurno. Muškarci ne moraju prolaziti period poroda i te neke situacije, ali znam i za neke muškarce koji razmišljaju na način da zbog obiteljskog života ne žele posvetit svo svoje vrijeme isključivo karijeri.
Što radiš kada ne spašavaš ljude?
– Najviše volim more i plažu, to me opušta i relaksira. Sav moj stres ispari i odleprša u zrak. Evo sada upravo idem na Mljet na odmor gdje moji imaju kuću pa sam tu i domaća, gdje obično punim baterije za nove prilike i izazove.
