Životi nekih pojedinaca se čine poput odličnih predložaka za filmsku priču. Izniman životopis naše sugrađanke Mercy de Bona Pavelić svjedoči o tome. Ona je markiza, kći dvostrukog špijuna, glumica, izvrsna bankarska menadžerica, majka izuzetno uspješne jazz pjevačice, ona je žena koja je u mogućnosti izbora bilo koje svjetske metropole, odabrala Dubrovnik kao svoj – dom.
Najraniji zapis prezimena Bona pronađen u dubrovačkim arhivima datira iz 1023. godine! Tisuću godina prezimena koje traje svakako je raritet i u svjetskim razmjerima, pa se s pravom može s nestrpljenjem očekivati susret svih de Bona u Dubrovniku!
Živući članovi poznate plemićke obitelji trebali bi se, naime, okupiti u lipnju u Dubrovniku kako bi obilježili veliku obljetnicu – tisuću godina obiteljskog nasljeđa! Pozivnice su već poslane, a u gradu pod Srđem očekuju se Bone iz svih krajeva svijeta – SAD-a, Čilea, Novog Zelanda, Perua, Europe.
No, samo jedna grana obitelji danas nosi plemićku titulu, a njoj pripada naša markiza Mercy de Bona Pavelić koja je Dubrovnik i dok je živjela izvan njega, nazivala i osjećala svojim domom. I sve dok može napraviti stotinu skalina do ulaznih vrata svog doma poviše Pila, iz kojeg se pruža neometan pogled na morsku pučinu, Lovrjenac i gradske zidine, kaže, – ne planira otići.
Titula markiza dodijeljena je posthumno Franu Boni, generalu austro-ugarske vojske koji se tijekom 18. stoljeća borio protiv Turaka i izgubio život. Zanimljivo, plemićki naslov dodijeljen mu je za sva vremena te ga jednako nasljeđuju svi njegovi nasljednici i muškarci i žene, što je u to vrijeme bilo izuzetno napredno. Rodoslovlju Bona pripadaju brojni pisci, umjetnici i državnici koji su za vrijeme Republike razvili vještinu diplomacije.
Otac markize de Bona Pavelić, Frano je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio dvostruki agent, a život ga je dalje odveo u Ameriku, gdje je rođena i markiza de Bona. Tamo je diplomirala dramsku književnost na Hofstra University, odigrala nekoliko predstava, a potom, sasvim neočekivano, ušla u svijet investicijskog bankarstva i ostvarila zapaženu karijeru.
Od njene 16. godine života nije prekinuta njena povezanost s Dubrovnikom kojemu se iznova vraćala svake godine izuzev razdoblja Domovinskog rata, a 1999. godine, ovdje je poželjela kupiti kuću. Te je jeseni na poziv Georga Sorosa održala govor na IUC-u i krenula u potragu za svojim dubrovačkim domom, pri čemu joj je pomogao prijatelj, umjetnik Slaven Tolj i njegov otac. U međuvremenu joj je zagrebačka vidovnjakinja rekla da će imati posla s geodetom i da će pronaći kuću na brdu, s pogledom na more u kojoj će se osjećati poput markize.
– Kad mi je Slavenov otac rekao da je geodet – naježila sam se. Ušla sam u kuću i vidjela visoke stropove i zaista sam se osjećala kao markiza. Odmah sam je kupila. Tek kasnije sam od majčine sestre, koja je tad živjela u Zagrebu, saznala da je ona tijekom 1938. godine živjela u gostinjskoj sobi kuće i da ju je tu dolazila posjećivati i moja majka koja je preminula kad sam imala sedam godina. Potom mi je i moj odvjetnik kazao kako su ovu vilu izgradile Bone. Bila je to, očito, sudbina. I dok god budem mogla napraviti ovih stotinjak skalina do ulaznih vrata neću otići.
A kad jednog dana više ne budete mogli?
– Uzet ću nosiljku obitelji Bona koja se čuva u Kneževu dvoru, pronaći četvoricu momaka u kupaćim gaćicama, s leptir mašnama oko vrata koji će me kao pravu markizu nositi preko skalina – kroz smijeh nam govoriti markiza.
Koliko vam je danas obiteljsko nasljeđe važno i što vam znači plemićka titula?
– Otac me odgojio tako da sam uvijek bila svjesna važnosti obiteljskog nasljeđa. Usadio mi je i ljubav prema Gradu i moru. S tim sam odrasla. Ponosna sam na titulu, no ne osjećam se zbog toga grandiozno. U Americi imamo izreku: S titulom i dolarom možete kupiti autobusnu kartu za New York. U potpunosti se slažem. Ponosna sam jer je titula dio obiteljskog nasljeđa i veže me s Dubrovnikom. S vremenom Republike i načinom na koji su plemići vodili brigu o pučanima.
Osim na plemićku titulu, markiza de Bona ponosna je i na nevjerojatnu, filmsku životnu priču svog oca koja je djelomično poslužila kao podloga za nastanak najpoznatijeg svjetskog agenta, Jamesa Bonda.
– Moj otac je bio izraziti antifašist. Školovao se na Vojnoj pomorskoj akademiji u Beogradu. Krajem 30-ih godina, prišao mu je brat Duška Popova, Ivo. Tražili su od njega da bude dvostruki agent. Pristao je i ušao u protu špijunski krug Duška Popova i njegovog brata Iva. Kodno ime Duška Popova bilo je Tricycle, a mog oca Freak. Upoznali su ga s nacističkim zapovjednicima kojima je počeo dostavljati lažne informacije. Kad je Petar Karađorđević, jugoslavenski kralj pobjegao u London, otac je poslan da glumi njegovog pobočnika. To mu je bio paravan. Nacisti su mu zbog plemićke title povjerovali. Zapravo je radio za britansku vojnu obavještajnu službu, a naređeni mu je bio Ian Fleming. Duško Popov, moj otac i još jedan njihov suradnik uvjerili su naciste da će se saveznici, umjesto u Normandiji, iskrcati u Calaisu. Jako sam ponosna na oca! On i njegovi suradnici pokazali su iznimnu hrabrost koja je promijenila svjetsku povijest. Po završetku rata dodijeljeno mu je najviše odličje koje u Ujedinjenom Kraljevstvu može dobiti stranac – Red Britanskog Carstva.
Je li vam otac ikad pričao o tome?
– Ne, moj otac mi o tome nikad nije puno pričao. Sve što je radio morao je čuvati kao vojnu tajnu. S 14 godina sam na školskom natjecanju osvojila medalju i pokazala mu je. On mi je tad pokazao svoju i rekao: „E, ovo je medalja!“. Mnogo sam toga saznala iz knjige Duška Popova, na koju sam slučajno naišla, koja je objavljena nakon što je istekla njegova obveza čuvanja tajne sukladno britanskom Zakonu o ratnim tajnama. Kad bih upitala oca o njegovoj ulozi, samo bi se nasmijao, bez da mi je otkrio detalje. Do kraja je bio odan špijun.
Diplomirali ste glumu, a ostvarili ste karijeru u investicijskom bankarstvu. Poprilično neobično.
– Kad sam imala 21 godinu udala sam se Dubrovčanina. Za vrijeme rata na Bliskom istoku bojali smo se opće mobilizacije i zatvaranja granica. Preko Barija smo otišli u New York. Nakon što sam diplomirala dramsku književnost, odigrala sam nekoliko predstava, no nije se moglo živjeti od glumačke plaće. Spletom okolnosti sam se upoznala s osobom koje je radila u tad četvrtoj najvećoj američkoj banci. Kad su mi ponudili posao, osjećala sam se kao najbogatija osoba na svijetu. Iako sam uvijek razmišljala o glumi, bankarstvo je bilo pragmatičan izbor. Provela sam 18 godina u bankarstvu i na kraju došla do pozicije (više) potpredsjednice banke. Voljela sam prvih deset godina na tom poslu, jer sam proputovala cijeli svijet, mrzila sam zadnjih osam. Na kraju sam bila jako sretna kad sam zbog spajanja banaka, uz lijepu otpremninu, dobila otkaz. Nakon toga, 1991., imenovana sam predsjednicom zaklade „Heathcote Art Foundation“, koja dodjeljuje novčane potpore u umjetnosti i kulturi.
Govorimo o 70-im godinama prošlog stoljeća. Jeste li tad bili svjesni da ste slomili „stakleni strop“ i utrli put mnogim ženama?
– Žene u bankarstvu su u to vrijeme bile uglavnom tajnice, a ja sam bila dio prve generacije žena koje su obučavane za rad u upravi. Nisam imala formalno ekonomsko obrazovanja, učila sam u hodu. Nisam previše ni razmišljala kako će se moja karijera razvijati, samo sam radila. Zbog velikih projekata na kojima sam radila i rezultata koje sam postizala stalno sam napredovala. Ne smatram da sam slomila „stakleni strop“, ali su zbog mene i žena poput mene, tijekom 1970-ih i 1980-ih u njemu nastale pukotine. Uvjerena sam da je svaka žena koja je uspjela u korporativnom svijetu, utrla put generacijama žena koje su došle nakon nje.
Iako se markiza de Bona Pavelić po odlasku iz bankarskog svijeta ponovno vratila na „daske koje život znače“ vrlo brzo je spoznala da takav životni stil ne bi odgovarao njenoj djeci koja su joj uvijek bila na prvom mjestu.
Unatoč kupnji kuće u Dubrovniku, obitelj markize de Bona Pavelić po dolasku u Hrvatsku 2000., nastanila se u Zagrebu gdje su djeca pohađala školu na engleskom jeziku, a njoj je dubrovačka adresa postala trajni dom tek po njihovom odlasku u fakultet u SAD.
No, markiza ni dolaskom u Hrvatsku nije mirovala. U okviru zaklade „Heathcote Art Foundation“, osnovala je program „Face Croatia“ putem kojeg su brojnim hrvatskim umjetnicima, iz svih područja, dodijeljene novčane potpore. Prvi veliki projekt koji je financiran iz navedenog programa bila je obnova i transformacija Lazareta u multikulturalni umjetnički centar. U Zagrebu je 2005. godine pokrenuto profesionalno kazalište na engleskom jeziku. Prema riječima markize de Bona, bez nepotizma dobila je ulogu u prvoj predstavi koju je ovo kazalište postavilo, a s kojom su čak gostovali i u Dubrovniku.
– Zahvaljujući Mišu Mihočeviću ispunila sam san i imala priliku glumiti na daskama dubrovačkog kazališta. No, u to doba nije bilo dovoljno publike kako bi kazalište opstalo.
Je li sazrelo vrijeme za osnivanje profesionalnog kazališta na engleskom jeziku u Dubrovniku?
– Ljetne igre drže monopol tijekom ljetnih mjeseci i ne vole da im se itko miješa u raspored. Još 2005. sam predložila Jošku Juvančiću da napravimo predstavu na engleskom jeziku. Svidjela mu se ideja, no Ljetne igre je nisu prihvatile. Tijekom lipnja održava se Midsummer Scene Festival i to je u redu. Mislim da nema šanse da u Dubrovniku postoji neovisno kazalište na engleskom jeziku. Ne postoje glumci koje bismo angažirali. U ovom gradu se ne ide u kazalište kako bi se gledale predstave na engleskom jeziku. Kratak odgovor je ne, a i prestara sam da bi uopće pokušala.
Treba li i danas dodatno razvijati kulturnu ponudu Dubrovnika?
– Kultura je najvažnija. Prijateljujem s Tildom Bogdanović, otkako je organizirala festival Rachlin i prijatelji. Na festival su dolazile glazbene zvijezde i izvodila se kvalitetna glazba. Grijeh je što je Grad to otpisao. Tilda je u posljednje dvije godine od Lopuda, s filmskim festivalom, napravila kulturnu oazu. Iznimno poštujem njen talent i radnu etiku.
S Institutom za suvremenu umjetnost u Zagrebu i Zakladom „Trust for Mutual Understanding“ iz New Yorka pokrenuli ste 2021. novi projekt.
– Radi se o fondu koji je bio namijenjen neovisnim umjetnicima čiji su domovi i ateljei stradali u potresu. Šteta što nismo imali više novaca, mogli smo utrošiti deset puta više. No, sa sredstvima koja smo imali smo pomogli mnogima.
Je li vam se nakon svjetala New Yorka, bilo teško preseliti u Hrvatsku, u Zagreb pa u Dubrovnik?
– Teško mi je to reći. Znala sam da želim imati dom. Mnogi moji dragi prijatelji žive ovdje. S najboljom prijateljicom se danas vidim gotovo svaki dan. Imam i prekrasan krug prijatelja, izvornih govornika engleskog jezika, s kojim se jednom mjesečno sastajem na književnom klubu. Anglofona smo grupa s članovima i naglascima iz cijelog svijeta. Po dolasku iz Zagreba shvatila sam koliko je ovdje divno i nisam željela više otići. Dubrovnik i New York su, istina, sušta suprotnost. Ljepota Grada, mora i obiteljsko nasljeđe premostili su sve nedostatke Dubrovnika. Žalim li što ovdje nema pomodnih trgovina i restorana sa šest zvjezdica? Ne, pogotovo sad kad imam 70 godina. Životu Dubrovniku je predivan, miran, bez stresa i to obožavam. Ako se zaželim stvari koje mi nedostaju, otputujem.
Koliko se život u Gradu u ovih 20-ak godina promijenio, a koliko se promijenilo vaše susjedstvo?
– Ne prepoznajem više nikoga na Stradunu, što je i normalno. Ljudi koji danas šetaju Stradunom su ljudi u 40-im i 50-im godinama. Moji prijatelji su doma uz televizor. Previše je turista tijekom ljetnih mjeseci. Pala je kvaliteta gostiju koji dolaze. Turisti su prije dolazili na tjedan, dva, odsjedali u luksuznim hotelima i trošili velike svote novca. Danas to više ne čine. No, kako bi to promijenili moramo onim ljudima koji si to mogu priuštiti ponuditi mnogo više. Susjedstvo mi je divno. Na vrhu ulice živjela je moja prijateljica koja je umrla u 90. godini života. Kuću su ovdje kupili i obnovili poznati slikar Richter i njegova već sad bivša supruga, poznata kazališna redateljica. Bilo ih je divno imati za susjede. Ljudi na katu ispod mene žive ovdje od pamtivijeka. Ovdje žive pravi Dubrovčani, što je danas rijetkost. Ovaj dio grada je poseban i ljudi, osim ako se ne nađu u financijskim problemima, ne prodaju svoje nekretnine. Na Pilama se život nije nimalo promijenio.
Dio godine markiza de Bona provodi u New Yorku, dio u Dubrovniku, a čini se kako bi uskoro na svoju listu gradova za život mogla dodati i Barcelonu. I to zbog svoje kćeri Thane Alexe Pavelić sjajne mlade jazz pjevačice nominirane za Grammy, a kojoj je uspjela prenijeti ljubav prema Dubrovniku.
– Obožava Dubrovnik, ovu kuću i more. Kad je bila mlađa imali smo barku kojom smo obilazili Elafite. Ona je dio toga. No, život ju je odveo u drugom smjeru. Živi u Americi, udana je Antonia Sancheza, jednog od najboljih jazz bubnjara na svijetu, četverostrukog dobitnika nagrade Grammy. Stalno su na turnejama. U planu joj je i jazz festival na Lopudu kojeg razvija s Tildom Bogdanović, a koji bi se trebao održati po okriljem Ponta Lopud Festivala. Krajem ožujka Thana ima veliki koncert s HRT-om u Zagrebu tako da ću se tamo naći s njom. A ja sebe uskoro mogu vidjeti kako dva mjeseca godišnje živim u New Yorku, četiri u Barceloni, ali uvijek ću provoditi više od pola godina u Dubrovniku. Ovo je moj dom.
Očito je da ste velika ljubiteljica umjetnosti, s druge strane vjerujem da ste u bankarskom svijetu morali svladati vještine diplomacije. To su i neke od odlika obitelji Bona kroz povijest. Vjerujete li da u svojim genima nosite i dio karaktera svojih predaka?
– Prema obiteljskoj legendi, negdje u 10. stoljeću grof de Bisti iz Kotora došao je u Dubrovnik i oženio se za ženu iz obitelji Bona. Rekla mu je da od njega očekuje da nakon što se vjenčaju on uzme njezino prezime jer je ipak ona ta koja potječe iz bogate trgovačke obitelji, na što je on pristao. Nakon njegove smrti, ona je preuzela obiteljski posao i izgradila carstvo. U to vrijeme to je za jednu ženu bio nevjerojatan podvig. S obzirom na to da sam i sama snažna i neovisna žena, uvjerena sam da s njom dijelim dio genetskog materijala.
Foto: Miho Skvrce/ Welcome to Dubrovnik
