Voda je izvor života. Od kada su ljudi u kamenome dobu počeli graditi privremene nastambe, jedan od glavnih uvjeta za odabir nastambe bila je blizina vode. Zato i ne čudi što su prve civilizacije osvanule upravo u blizini rijeka. Ipak, rijeka koja donosi život, može ga i odnijeti. U povijesti su poplave Nila omogućile da Egipat postane žitnica antičkog svijeta. Iste su poplave uništavale naselja koja su bila preblizu rijeke. Kako bi se poplave kontrolirale bilo je potrebno izgraditi sustav kanala. Tako je voda dolazila do zemljišta koja su je trebala, a nastambe su ostale pošteđene. Izgradnja jedne od najvećih svjetskih hidroelektrana na Nilu osigurala je električnu struju za čitavu zemlju, ali su time zaustavljene plodne poplave te danas Egipat ovisi o uvozu hrane.
Konavosko polje plodno je krško polje koje se obrađivalo još za vrijeme neolitika. Danas je nezamislivo bez svoje suputnice rijeke Ljute. Ipak, nije uvijek bilo tako. Prema dosadašnjim pretpostavkama Ljuta se probila u 11. stoljeću i u tom procesu zatresla Konavle. Od tada je Ljuta davala život Konavlima, ali i redovno plavila Konavosko polje. Iako je vjerojatno da su Konavljani koristili Ljutu za navodnjavanje još u srednjem vijeku, nemamo dokaza za izgradnju opsežnog sustava kanala.
Dolazak Konavala u sastav Dubrovačke Republike bitno je promijenio način života Konavljana. Dotad opsežno stočarstvo u Konavoskom polju, koje je služilo kao zimska ispaša Konavljana, ali i stanovnika zaleđa, znatno se smanjuje zbog zatvaranja granica. Nakon toga se sve više u polju sijalo žito koje je u velikim količinama trebalo Dubrovniku. Plodne poplave su stoga često uništavale usjeve žitarica jer bi polje bilo nekoliko mjeseci pod vodom.
O prvim sustavnim kanaliziranjima rijeke Ljute postoje zapisi pred sam kraj Dubrovačke Republike, odnosno 1803. godine kada Republika šalje dva senatora za nadgledanje radova. Ipak, kako se saznaje iz izvještaja senatora, Konavljani su već ranije izgradili sustav kanala, točnije, senatori navode kako Lovorani već od prije imaju svoje kanale. Ovaj se navod vjerojatno odnosi i na Ljućane koji su prvi trebali početi gradnju kanala zbog blizine rijeke, ali se ne može utvrditi jesu li i ostala sela imala svoju kanalsku mrežu.
Kanalska mreža koja se gradi 1803. godine ostala je zabilježena u knjigama jer se u njenu izgradnju uključila sama država, ali tek nakon što su Konavljani samostalno iskopali dobar dio kanala. Tako se 9. svibnja odlučuje na slanje senatora Antuna Caboge i Antuna Natalia s nekoliko ljudi da nadziru već započete radove, upravljaju izgradnjom i onemoguće svađe seljaka. Kanal je izgrađen do Kupienca, a svojom širinom protezao se od Komaj ulice do Grabovice. Učinjeno je 68 otvora za sporedne kanale koji su se otvarali prema rasporedu, a za njih su odgovarali vodari. Natapanje se radilo od zapada prema istoku i svaka kaznačina je imala svoj dan za navodnjavanje. U pravilniku o navodnjavanju spominje se i ranije izgrađeni kanal rijeke Vodovađe.
Za razliku od izgradnje kanala za navodnjavanje, Dubrovačka je Republika više pozornosti dala izgradnji kanala za otjecanje vode s parcela. Zakonski je utvrđeno da se kanali za odvod trebaju čistiti i prokopavati, a svaki seljak morao je brinuti da se voda ne zadržava na njegovoj parceli. Nakon pada Republike kanali se duži niz godina zapuštaju zbog depopulacije Konavala tijekom Napoleonskih ratova. Nova austrijska vlast također nije ulagala u izgradnju kanala, a pritužbe Konavljana bile su sve češće.
Lorenzo Vitelleschi u svojoj knjizi Povijesne i statističke bilješke o Dubrovačkom okrugu navodi problem plavljenja Konavoskog polja. On navodi da nema ponornica, polje bi se pretvorilo u nepresušno jezero, a zbog loše održavanih kanala voda sporo otječe. Austrijske vlasti su na zahtjev Konavljana 1821. godine pokrenule čišćenje kanala, ali nije uvedena stalna briga o njima. Vitalleschi predlaže nekoliko mjera čišćenja kanala i korita rijeka, ali to se neće provesti.
Problem plavljenja Konavoskog polja posebno se aktualizirao 80-ih godina 19. stoljeća kada se zastupnik u Dalmatinskome saboru Miho Klaić zalagao za meliorizaciju. Premda su više puta obećani pothvati meliorizacije, ona se ni tada nije napravila, što se pravdalo nemogućnošću financiranja. Kada se govori o meliorizaciji u 19. stoljeću, treba imati na umu da se u pravilu tražio način kako kanalizirati rijeku ne bi li ona što brže otjecala u ušće, a ne kako bi se voda iskoristila za natapanje. Konavoske ponornice zbog nedostatka tehnologije nije bilo moguće kanalizirati u more.
Konavosko polje nastavilo je plaviti sve do 1959. kada je dovršen kanal od ponora Ljute do Pasjače ispod Popovića. Stariji Konavljani i danas se sjećaju trganja s barkama kada bi polje poplavilo. Iako je kanal spriječio plavljenje polja, zaustavilo se i doticanje plodnoga mulja koji je stoljećima hranio zemlju. Kako je Vitalleschi zaključio prije gotovo 200 godina: Kada bi se poplave što se pojavljuju svake godine držale pod nadzorom, bile bi vrlo korisne jer gnoje tlo. Dokazuje to i činjenica da je zemlja nakon odlaska vode plodnija od one koja je izvan njezina dosega. Danas više nema kanala za navodnjavanje, kao ni plodnoga mulja, a kao naknadu Konavljani su dobili popularnu plažu na Pasjači.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
