Rođena sam na Svetoga Vlaha 2004. u Dubrovniku. Ove godine sam maturantica Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića. Otkako znam za sebe, okružena sam knjigama. Mama mi je odmalena čitala pa sam progovorila jako rano, a i dosta prije škole naučila čitati. Kažu mi da sam već s godinu dana znala ispričati cijelu Crvenkapicu, iz slikovnice koju sam uvijek vukla sa sobom. Volim i pisati, to me opušta. Danas mladi, nažalost, baš ne čitaju. Moji vršnjaci uglavnom provode vrijeme na društvenim mrežama. I samoj mi se to često događa, priznajem. 🙂 Premda nađem vremena i za čitanje. Volim knjige u koje mogu uroniti i zaboraviti na vrijeme, o kojima razmišljam i dugo nakon što ih pročitam, u čijim se likovima mogu prepoznati. Izdvojit ću neke koje sam nedavno pročitala, a svidjele su mi se.
Napisala je o sebi Antonija Bračun, te istaknula pet knjiga kojee su je se najviše dojmile.
Zločin i kazna (F. M. Dostojevski)
Čitala sam ovaj roman kao obaveznu lektiru. Kad sam vidjela broj stranica, bojala sam se hoću li stići uopće do kraja, a kad sam počela čitati, nisam ga mogla ispustiti iz ruku. Do sad mi je ovo najbolja lektira i jasno mi je zašto je ova knjiga svjetski klasik. Dostojevski prikazuje likove na način da ih ne možeš osuđivati, ne možeš ih čak ni mrziti, s njima suosjećaš, tražiš samo pozitivno u njima. Sviđa mi se kako Dostojevski preko Sonje Marmeladove pokazuje snagu ljubavi koja uvijek u ljudima potiče pozitivne osobine.
Samo majka i kći (Julijana Matanović)
U ovoj zbirci toplih autobiografskih priča autorica nas upoznaje sa svakodnevicom u svojoj maloj obitelji koja se zapravo sastoji od jedne majke i jedne kćeri, ali i o svome djetinjstvu u kojemu je baš imenica majka bila najmanje izgovarana. U Magdaleni i njezinim dječjim pitanjima majci često prepoznajem sebe u ranom djetinjstvu, ali u autorici prepoznajem i svoju majku, onu koja je u isto vrijeme i topla i nježna, bojažljiva i nesigurna, ali ujedno i jaka, hrabra i snažna. I takva mala obitelj puna je ljubavi, nježnosti, humora i veselja. Slično kao i moja obitelj – samo majka i dvije kćeri.
Što na podu spavaš (Darko Cvijetić)
Mama mi je poslala u pdf formatu. Najviše me privukao naslov. U jednu večer sam je pročitala, u nekoliko sati, i zaspala uplakana. U ovom kratkom romanu, koji zasigurno nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, bosanskohercegovački autor piše o ratu u Bosni i Hercegovini i o posljedicama rata kroz priču o svojoj obitelji i prijateljima. U romanu progovaraju različiti likovi – njegov brat, otac, majka, prijatelj… Ovo je jedna od onih knjiga za koju i ne znaš koliko si je dugo čitao, jer ti vrijeme prođe u nekom neobjašnjivom bunilu, a svaku rečenicu kao da proživiš skupa s likovima. Cvijetićev me stil pisanja oduševio. U svoju prozu utkao je poetske dijelove, mnoštvo prekrasnih metafora, pa mi se činilo kao da čitam pjesmu u prozi. Piše toliko jednostavno, a toliko lijepo, pa bez obzira na ovako mučnu i tešku temu, ne možeš prestati čitati dok ne dođeš do kraja.
20 ljubavnih pjesama i jedna očajna (Pablo Neruda)
Volim poeziju. Uhvatim ponekad samu sebe kako u glavi nižem stihove od svakodnevnih situacija. Mama mi je lani poklonila ovu Nerudinu zbirku. Njegova ljubavna poezija pjeva o čovjeku koji želi voljeti i biti voljen. Zar to nije ono za čim svatko žudi? Dok piše o samoći, neshvaćenosti, otuđenosti, očajnički traga za voljenom osobom, zapravo traga za ljubavlju.
Još jednu zbirku pjesama naziva Vrijeme prije jezika i autoricu Moniku Herceg otkrila mi je moja profesorica Mirjana Žeravica pripremajući me za LiDraNo. Monika Herceg mlada je pjesnikinja, a već je dobitnica mnogih književnih nagrada. Na prvi mi je pogled njezina poezija bila teška, previše metaforična, nerazumljiva. No, kad sam malo “zagrebla” po pjesmama, otkrila sam bogatstvo figura, jezika i dubokih ljudskih osjećaja. Upravo to bogatstvo stilskih figura čini ove pjesme zanimljivima, primamljivima, željnima istraživanja i uranjanja u tekst. U svakoj se pjesmi svatko od nas može pronaći jer ono o čemu pjesnikinja piše, osjećaji su karakteristični svima nama.
