Slavimo Dan državnosti 30. svibnja, nakon što je nekoliko puta taj datum mijenjan. Mislite li da je ovaj sada ispravno izabran?
O nadnevku obilježavanja Dana državnosti treba odlučivati Sabor RH, svako ponovno otvaranje ovoga pitanja je odvlačenje pozornosti i gubljenje vremena. Moj odgovor bi prema tome bio vođen pravilima logike da je prva misao najbolja misao, pa tako i odluka.
Slavimo dan države za koju ste se borili, gledali svoje suborce kako umiru, gledate svoje suborce koji su se u miru “slomili”, kakvom doživljavate državu u kojoj živimo, kakvi vas osjećaju obuzimaju dok razmišljate o našoj državi danas? Razočarani, objektivni, s nadom?
Nismo se borili da bi u miru to što smo obranili, oni koji su sve promatrali iz sigurnosti ureda i podruma, u Domovini i izvan nje, sebi naplatili kroz rasprodaje ne samo banaka, telekomunikacija, hotela, poduzeća, nego i resursa, koje su nam naši stari ostavili na zemlji, pod njom, voda, mora, zraka. Takve rabote se nikako ne mogu raditi bez kriminala i teških malverzacija, čak i naše korumpirano sudstvo to ne može ignorirati, što se vidi iz brojnih slučajeva vođenja postupaka, koji najčešće sliče prolasku kroz čistilište na putu za zemaljski raj, koji za Narod i građane Hrvatske zna rezultirati svojevrsnim paklom u koji smo stjerani svi mi ostali. Kako oni koji nemaju izbora, tako i neki rijetki, kojima se pružaju mogućnosti, ali ne žele s đavlom tikve saditi i prodati dušu i moral sotoni. Strategija i put, kojim se trenutno na uzdama vodi Hrvatsku su katastrofa, koju možemo usporediti s vozilom što su mu “mehaničari“poskidali vitalne dijelove sustava i prodali ih na “crnom“ tržištu. I dok se ti novci peru i slijevaju na privatne račune , Lijepa naša “mala jurilica“, spremna za potencijalne pobjede… izlijeće s ceste i ostaje bez kontrole pred ponorom. To je objektivna ocjena, ali razumijevanje procesa mene je prizemljilo na našu hrid. Dubrovnik i jug Hrvatske, za koje smo u ratu letjeli kao sokolovi. Teško je razumjeti, nama, koji ovdje živimo, da smo otišli najdalje, i da smo svojim primjerom sve više vodilja cijeloj Hrvatskoj unatoč onima, koji su djelovali za svoj osobni interes destruktivno. Držim da je vrijeme kriminala na oštrici britve, koja će odvagati dobro od zla. Optimist sam otkad s malom šačicom hrabrih aktivista djelujemo na očuvanju najvrijednijih resursa, Omble, Imperiala, Srđa, a ne treba zaboraviti ni to da smo podržavali i ono što kreće na Prevlaci, Luku da ostane u našim rukama. Sve bi to bilo teško bez potpore branitelja, poglavito Udruge branitelja Dubrovnika, koja se našla u pravom trenutku, kroz ostvarenje sinergije, zajedno s Gradom. Napokon i simbol propadanja i ulaganja u vreću bez dna nije više na Pilama. Ta simbolika je živa slika svega što treba zamijeniti istinskim vrijednostima.
Koliko je domoljublja u onima koji donose odluke za budućnost ove zemlje, koliko je domoljublja u onima koji trasiraju živote svih nas građana, koliko je domoljublja u zaštiti interesa Hrvatske? Mislite li da je politika podbacila kada je o pozicioniranju Hrvatske u Europi i svijetu riječ?
Najviše što me smeta je spin i izokretanje vrijednosti, koji se namjerno podmeću tako što se izjednačava nacionalizam sa šovinizmom i to od strane šovinista, koji napadaju nacionaliste. Jednako tako se domoljublje pripisuje kriminalcima i lupežima, kako bi se njega obezvrijedilo, umjesto tih izdajnika i profitera. Oni koji to rade su ili zlonamjerni manipulatori ili idioti. Stvari uvijek treba nazivati pravim imenima, pa tako i ljude. Na žalost domoljublje mladi čovjek pokazuje i živi onda kad je Domovini najpotrebniji, a svi dobro znamo da su se, umjesto stavljanja na raspolaganje svojih života i podređivanju obrani Domovine, mnogi od političara snašli, a neki i izbjegli biti u Hrvatskoj vojsci, dok su golobradi mladići uzimali puške u ruke. Na žalost sve to se odražava danas kroz primjere da doktorica znanosti i braniteljica Zmijanović, ne prolazi na natječaju s manje školovanom kandidatkinjom, koja baruta nije omirisala. Što se tiče pozicioniranja Hrvatske u Svijetu, to je zabrinjavajući diletantizam. Drže se EU, koja se raspada po šavovima, kao pijani plota, a ona je prema nama maćeha. Tamo gdje se smješta Hrvatska u Europi, trebalo je biti u srednjoeuropskim inicijativama, ali one se više i ne čuju od aktualnih u Vlasti, koji nas tjeraju “gudurama Balkana”, na kojima smo razgoljeni, poharani… i to je danas u miru dopušteno uz pomoć unutarnjih elemenata destabilizacije do neslućenih razmjera. Skidaju gaće dobro znani političari, šute akademici, financiraju anti-domoljubi, i to se naziva slobodom. Dok s druge strane niti se stimuliraju niti materijalno pomažu mediji, film, portali, kazalište,.. općenito umjetnost, kultura, književnost s nacionalnim predznakom, pretvarajući nas tako Hrvate u nacionalnu manjinu, ne samo u EU-Ropskoj, nego i u svom domu, što je sramota, pogotovo za one koji dobiju svaki mjesec debeli svežanj hrvatskih kuna i šute. Ne bi imao ništa protiv da ih se plati, ali po učinku. Dubrovnik, do nedavno, čak ni Ljetne igre, nisu bili oslobođeni Balkanskih špijuna i razapetih pantagana, onaniranja po Lovrijencu za takozvanu političku i kulturnu elitu Grada. Srećom Dubrovnik ima svoje ljude nazbilj, kao što je samozatajni Teo Trostmann, koji pokušaje bogohuljenja i sablazni razotkrivaju, i uz neke nove vjetrove u lokalnoj politici, i osujećuju.
Kako gledate na položaj Hrvatske u Europskoj uniji? Što nam je dobra donijela ta, nazivaju je obitelj, a što nam je uskratila? Jesmo li premaleni za samostalnost i veću odvažnost?
Hrvati su u Europsku uniju tjerani na praznim obećanjima uz angažiranje ogromnih količina novca za “pozitivnu“ promidžbu, dok se svaki glas razuma i protivljenja ulasku u ovu nakaradnu, unitarnu tvorevinu, gušio ignoriranjem, ismijavanjem, ali i kažnjavanjem. Naš položaj u njoj je koliko marginalan toliko i recepcionerski. Naime, kako su to građani privatno, tako je i Država javno dovedena u položaj dužničkog ropstva. I svakom novom krizom ovakva politika nas sve više pretvara u ovisnike, stvarajući još veće podjele na bahate bogate pojedince, od kojih se mnogih povećavaju računi u milijunima Eura, na grbači ostalih, koji rade za šaku kuna, mnogi na rubu egzistencije. Ako nekome nije jasno odakle milijuni kuna, treba samo pogledati ugovore koje su u naše ime (ne)odgovorni potpisivali s umjetnicima, arhitektima, poglavito “investitorima“. Kad dođe vrijeme da zbog toga i odgovaraju, neće više postojati ovakva EU-Ropska, Europa će se ili raspasti ili transformirati u Europsku zajednicu suverenih, samostalnih, a to znači i slobodnih naroda, koji će se dogovarati oko zajedničkih interesa i dragovoljno u takvim projektima sudjelovati. Da smo mali nikad se ne bi u ratu obranili od barem deseterostruko jačih protivnika, niti stvorili svoju Državu. Oni koji nas danas vode su vrh poltronstva, i taj trend je izraženo u porastu od početka ovog stoljeća. Na svojoj zemlji trebamo biti najveći, sve nam pruža, ali još ćemo pričekati da na njoj izrastu odvažni sinovi. A hoće !
Aktivni ste kroz politiku u Županiji, snažno ste se zalagali za odbacivanje projekata kao što je golf na Srđu, je li politika koja se vodi “podanička”, interesna i štetna za našu zemlju u takvim i sličnim projektima? Što smatrate da bi trebali biti strateški ciljevi zaštite i dostojanstva Hrvatske kao samodostatne države?
Da smo jasni, nemam pravo ignorirati odluke i volju demokratski izabrane većine, ne zato što su one uvijek dobre, nego zato što bi trebali živjeti u Državi pravde, ali ne živimo. U svemu tražim ravnotežu i borim se za naš zajednički interes. Ne treba napominjati da to košta, i propuštenih prilika i ponuda i osobnih koristi, i ne samo da ih se svjesno odričem, nego me se pokušava i oštetiti i kompromitirati i zaustaviti, a to se može isključivo na jedan način. Što se tiče golfa na Srđu, projekt je u ukupnosti jedna velika malverzacija, koju smo mi građani trebali platiti 80%. Ponovit ću ono što sam rekao “investitorima“. Ne trebaju oni čekati Marka Mujana da krenu s gradnjom igrališta za golf na onih 100 hektara zemljišta, koji su za to predviđeni u nekim vremenima, ali kriminalno trostruko povećanje obuhvata Sanader-Šuica-Bosnić ne dolazi u obzir. Jednako kao ni ucjene branitelja s lokacijom Muzeja Domovinskog rata, stanovnika Bosanke novom cestom, psima na Žarkovici. Takva politika, kojoj smo zbog interesa pojedinaca i njihovih skupina izloženi čisto je zlo. Njezini tragovi nas i te kako guše, poznati Dubrovački dogovori rezultirali su mnogim nakaradama, ali i otporom svjesnih građana, koji su svojevremeno organizirali tribine, onih, koji ne njorgaju nego izlaze na javne rasprave, pišu primjedbe na razvojne planove, i bore se za svaki pedalj i vrijednosti, koje se nastoji oteti budućim generacijama, kako bi se steklo osobno bogatstvo. Trenutno posebnu pozornost treba posvetiti slučaju tragedije u Platu, u kojoj su izgubljena tri mlada života. Javnost nakon godinu i po dana mora znati pravi uzrok požara, zbog čega je do njega došlo, i kad će proraditi Hrvatski agregat, kako ne bi morali uvoziti višestruko skuplju struju, kad možemo zarađivati na svojoj. Prodaja energetskih kapaciteta i poduzeća, kako je to napravljeno s INA-om, i kako se to već sad događa s HEP-om, po meni je slabljene hrvatskog suvereniteta i izdaja.
Kad ste se borili za samostalnu i neovisnu Hrvatsku, kakvom ste je zamišljali i što ste od očekivanja dobili?
Hrvatsku sam zamišljao kao neovisnu, samostalnu, suverenu… Državu slobode, demokracije a ne diktature, onih koji su jamili, i nude nam se kao izbor. Pri tom skupa s mutikašama, okorištenicima, i teškim naivcima za ovakvo stanje Države optužuje Narod, koji s vođenjem, upravljanjem, zakonodavstvom i sudstvom, nakon što se opredijeli i glasa, više nema praktično ništa. Niti ima načina nadzirati, niti sankcionirati, niti se kome žaliti ako vladajući ne ispunjavaju svoja obećanja. Tako se preporučuje borba samo za svoje osobne interese, ali ne brigom za naše zajedničke sve više je blokiranih, ovršenih, osiromašenih i nesretnih ljudi. Žalosna je istina kako je malo tko od visoko pozicioniranih u politici sam svoj gazda, većina je kupljena i mora slušati. Hrvatska na taj način ne može jačati, ali vjerujem u promjene i sve one, koji se bore da nam svima bude bolje. Takvih je malo, ali ih ima. Bit će teško, podmetanja globalista, nametanje kontrole, oduzimanje sloboda, i manipulacije, kakva je bila s koronom, koja nije bila pandemija sigurno će biti još. Ipak “mali” čovjek je sve svjesniji i uz Božju pomoć dobro će u Hrvatskoj pobijediti. To smo dužni i zbog onih koji su za našu Domovinu živote dali, kako bi mi mogli slaviti Njen dan iz živoga srca.
Marko Mujan, mag.pol.
Rođen 07. siječnja 1960. godine u gradu Korčuli, gdje završava osnovnu školu i klasičnu gimnaziju, 1983. godine diplomira na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Nakon toga zaposlen u općini Korčula, u Sekretarijatu narodne obrane, od 15. srpnja 1989. godine na mjestu zapovjednika Teritorijalne obrane. 29. svibnja 1991. godine prijavljuje se u djelatni sastav ZNG RH, a 01. kolovoza 1991. godine uključen je u 75. samostalni “A” bataljun (bojna) ZNG Dubrovnik (u sastavu 116. br. ZNG Dubrovnik – Metković) na dužnost zapovjednika.
Na dan općeg napada na Dubrovnik 01. listopada 1991. godine organizira cjelokupni sastav bojne u obrani na položajima: Vitaljina – Molunat, Debeli brijeg, Brgat, Osojnik i Čepikuće.
Za naneseni potpuni poraz Nikšićko-Trebinjskoj brigadi “JNA” i doprinos u obrani na dubrovačkom ratištu 09. studenog 1991. godine pohvaljen je od Predsjednika RH i Vrhovnog zapovjednika OS RH Dr. Franje Tuđmana – za hrabrost, junaštvo i požrtvovnost. Višestruko odlikovan, umirovljen na mjestu zapovjednika 630. pješačke brigade (sljednica 163. brigade), s činom pukovnika. Predsjednik Udruge branitelja Dubrovnika. Aktivist, trenutno nezavisni vijećnik, na listi MOST-a, u skupštini Dubrovačko-neretvanske županije.
