Mario Slade iz Ošljeg se preselio na Grudu i živi svoj san

Mario Slade ima tek 23 godine i živi svoj san. Ovaj mladi Primorac iz Ošljega, završio je za kuhara i jedno se kratko vrijeme bavio tim poslom, no njegova posebna ljubav od najranijeg djetinjstva su domaće životinje, osobito konji i krave. Spletom okolnosti, ali uz puno volje i truda, u Konavlima je stvorio svoj novi život. Posjetili smo ga na njegovoj farmi na Grudi gdje nas je upoznao sa svojim mnogobrojnim životinjskim carstvom.

-Cijelo moje djetinjstvo u Ošljem smo imali životinje. Krave, koze, svinje, kokoši. Kad sam bio još premalen za ići u štale, igrao sam se s mnogobrojnim plastičnim figuricama životinja. San mi je bio da jednog dana imam toliko i pravih životinja, i evo, malo po malo taj dječački san se ostvaruje, priča mi Mario dok na stolu ispred nas mladi sirevi i maslo, koje svakodnevno proizvodi, čekaju na kušanje.

Kao dječak je s bakom išao u štalu, pazio na životinje, a s osam godina počeo je jahati. Roditelji su ga četo vodili na jahanje u Medenu dolinu na Brgatu, ali i u Konjički klub u Čapljini. No onda mu se na 15 rođendan ostvarila još jedna velika želja, dobio je, ne jednog nego dva, konja.

-Kao učenik nisam baš mogao raditi učeničke poslove preko ljeta, jer Ošlje je na žalost daleko od svega, a i slabo povezano. Tako sam skupa s roditeljima brao smilje i tako štedio novac za konja. Jednom prilikom, dok smo majka i ja brali smilje u Smokovljanima, čuo sam odnekud glasanje konja. Potražili smo ih i našli u štali zatvorene kobilu i ždrijebe. Nisu bili baš u dobrom stanju. Svaki sam dan, idućih 8 mjeseci, išao tamo hraniti ta dva konja i na kraju se vlasnik smilovao i prodao mi ih za male novce. Na moj 15. rođendan prevezli smo ih u moju štalu. Bio je to najbolji dan mog života dotada.

Mario kaže da su konji velika odgovornost i da ih se ne bi smjelo kupovati tek tako za zabavu.

-Ljuti me kad vidim kako neki ljudi kupe i zapuste životinje jer ih je prošlo početno uzbuđenje. Nešto slično se dogodilo i s mojim konjima, koje je vlasnik nekako „zaboravio“ u štali. Konji su velike, snažne, plemenite, ali i vrlo plahe životinje. Da bi konj čovjeku vjerovao i slušao ga, s njim se treba na više razina povezati.  Ako mu se pristupi na krivi način, s nervozom ili ljutnjom, nećete ga više zajahat. Dobit ćete podivljalu životinju, kaže Mario koji je trenutno ponosni vlasnik pet konja.

A kako je Primorac iz Ošljeg život izgradio u Konavlima?

-Dogodilo se slučajno. Kad sam završio školu, radio sam sezonski u kuhinjama raznih restorana, a onda me prijateljica, također ljubiteljica konja, pozvala da dođem raditi kao zamjena na farmu u Konavle, u kuhinju naravno. Mogao sam sa sobom dovesti i konje, jer je farma imala i svoju štalu. Svaki dan poslije posla prijateljica i ja smo jahali kroz polje. I tako smo upoznali Iva Vidaka. On ima farmu s ogromnim brojem domaćih životinja, koje pasu u polju. Mi smo mu tako, iz fore, na konjima pomagali predvečer skupljati stoku i tako smo se upoznali. Kad se na posao vratila stalna kuharica, ostao sam bez posla, a Ivo mi je ponudio da dođem raditi za njega i da mogu dovesti svoje životinje iz Ošljega. Otad je prošlo pet godina, a sad, osim što radim za Iva, imam i svoj vlastiti OPG.

Mario je osim kuharske škole, završio i brojne edukacije za mljekara, za sirara.

– Učim stalno nešto novo, istražujem, eksperimentiram. Proizvodim svaki dan mladi kravlji sir škripavac, od 5. do 11. mjeseca imam u ponudi kozji sir te u sedmom i osmom mjesecu ovčji. Po meni je ovčji sir kralj sireva. Proizvodim i skutu ili kako se to po konavoski kaže puinu. Pravim i jogurt i maslo i sir u ulju, ali to su sve proizvodi za doma, osim, ako nema netko posebnu narudžbu. Mlade sireve proizvodimo u većim količinama i svakodnevno su na raspolaganju zainteresiranima.

Svi Marijovi sireve i maslo savršeno su ukusni i balansirani. Ni preslani, ni preludi a u nijednom nema ni trunke gorčine. Što je tajna kvalitetnog sira?

-Sir je osjetljiv. Prvo je higijena, higijena i higijena. Prije mužnje treba oprati krave, štalu, a detaljno treba oprati svo suđe i prostor gdje se sir pravi te vime. I sam muzar treba biti maksimalno čist. Sir je živ, on reagira s okolinom, a pogotovo se brzo pokvari,ako u njega upadne neka nečistoća. Drugo, mlijeko, čim se pomuze treba na sirenje, nema čekanja. Sat vremena iza mužnje, a ljeti i kraće, dovoljno je da se mlijeko pokvari. Nakon sirenja, prvo miješanje je za 40 minuta. Ako zakasniš pet minuta, sir postaje gorak. Kad se sir stavi u kalupe, treba ga redovito miješati i prevtrtati, cijediti sirutku. Nakon otprilike tri sata rada, sir je gotov. Ako se poštuju sva pravila, on je odličnog okusa i teksture. Čim se nešto malo pogriješi, osjeti se odmah. Mužnja i sirenje traju otprilike 3 sata ujutro i tri sata uvečer. A moram reći da mi imamo i svoje domaće sirilo, koje je također iznimno važno za kvalitetu sira.

Kako izgleda jedan tvoj radni dan?

-Moj dan počinje sa svitanjem. Ljeti je to ranije, zimi kasnije. Pripremim sve za mužu. Operem kante, krave, sve potrebno. Onda slijedi mužnja. Ako neka životinja ostaje u štali, nahranim je, ostale pustim na pašu.  Ivo ljeti preuzima veću ulogu u polju, on čuva životinje to jest koze, a ja sirim. Kad to završim idem mu pomoć.  Uvijek se dogodi neka nepredviđena situacija: pobjegnu koze, odveže se konj, bik… Sat, dva prije mraka idemo po polju, skupljamo stoku, brojimo pregledavamo.  I onda opet muža i sirenje i to je kraj dana.

Je li teško raditi sa životinjama?

-Nije lako, bit ću iskren. Ali meni je to užitak. Ujutro se probudim, dočekaju me moje krave, guske, purani, kokoši, afričke kokoši, mačke, pas, konji. Oni meni nisu samo životinje, već i prave osobe. Svatko od njih ima svoju osobnost, a smiješnih je situacija toliko da se cijeli dan s njima smijem. Neke se krave recimo naljute, kad više pažnje dajem drugim kravama, konji pogotovo. I tako. Lakše mi je i zanimljivije raditi sa životinjama, nego s ljudima. Ovaj posao je težak, ali stresa nema. Da bi se ovo moglo raditi, treba imati veliku volju i ljubav prema životinjama. Treba shvatiti da životinje nisu stvari i ne možete uzeti godišnji, kad Vam dođe, i ostaviti ih same. Nemam ni vikenda ni praznika, jer svaki dan životinje trebaju jesti. Ujutro i  uvečer obvezno s njima treba netko biti. Mogu izostati dan, dva, tri i prebaciti posao na Iva, ali to je maksimum. Na sreću većina se mojih prijatelja bavi poljoprivredom i razumiju što znači imati životinje,  pa razumiju, na primjer, da ne mogu vanka u izlazak, prije nego što napravim sir.

Mario zasad ima 80-ak ovaca, 10 krava i pet konja. Perad, pse i mačke ne računa. Život u Konavlima mu je ostvarenje snova, a hobi su mu njegovi konji koje s ekipom prijatelja često vikendom jaše istražujući Konavosko polje.

– Dva puta mjesečno idem u grad. Nemam potrebe za više. I samo jedan dan u gradu me umori, naspram ovom mom načinu života. Na Grudi imam sve od butiga, kafića, zabava, frizerskih salona. Na žalost u mome Ošljemu sad ima i vode, stigla je dobra cesta, ali više nema ljudi. Sve to došlo je prekasno. Ljudi su već otišli. Namjeravam nastaviti živjeti i raditi u Konavlima, koje su baš žive. Zimi čak i mladi iz Grad dolaze na naše zabave.