Kao dijete nisam voljela dočeke Nove godine i te masovne histerije. Odnosno, nije mi bilo jasno otkud potreba za tolikim slavljem, masovnim čestitanjima koja u prvim danima siječnja iščeznu. Onda su došla tinejdžerska razdoblja prilagođavanja i zabava, ali uvijek s osjećajem neke praznine. Nisam to mogla prihvatiti. Danas mi je jasno i zašto.
Napisala: Maja Vreća, tjelesno orijentirana terapeutkinja
Nisam ljubiteljica Novih godina, ali jesam života. Života u kojem nećemo čekati da nam Nova Godina nešto donese, čekati izvana da nam netko nešto da, a da mi nismo napravili ništa. Nismo se pomaknuli s mjesta, a kao djeca čekamo nešto. Jasno mi je i zašto ljudi vole Nove godine, jer im daju nadu da će opet s novim početkom biti bolje. I brzo se uvjere da neće.
Zašto? Zato što su dali previše pozornosti vanjskim očekivanjima i nisu zavirili u sebe. Nisu se zapitali kako mogu ove godine doprinijeti zajednici, društvu, sebi? Što ja mogu napraviti da bi bilo bolje?
Stalno čekati da nas izvana netko zabavi, netko nam nešto da pozicija je djeteta, iako smo odavno u tijelima odraslih osoba.
Zahvalnost na životu samom i što imamo šansu svaki dan početi ispočetka je nova godina. Ne čekati sutra, nego živjeti danas. Ne čekati da nekoga izgubimo da bismo mu rekli „volim te“. Živjeti sad i ovdje, jer ne znamo što donosi sutra. Napraviti svoj maksimum i pustiti. Stvoriti kvalitetnu rutinu i imati na umu da se ona postepeno gradi te da našem tijelu i živčanom sistemu treba vremena za integraciju i stvaranje novih navika. Biti svjestan sebe i svojih mogućnosti i biti otvoren za novo. Hoćemo li uspjeti? Nitko ne zna. Važan je osjećaj, a sa svakom novom navikom dobivamo još kvalitetniji osjećaj sebe.
I bez prakse i života u praksi sve ovo ostaje samo slovo na papiru. Želimo li drugima dobro kako smo poželjeli u prvim danima nove godine? Zašto odustanemo?
Čekamo brze rezultate, sve treba biti brzo, a promjena ne dolazi odmah. Čaroban štapić i brza rješenja ne postoje. Kako vježbamo mišiće u teretani i polako mijenjamo navike, polako mijenjamo i rutinu.
I padat ćemo na tom putu. I ustajati. Kad dijete padne i čeka reakciju roditelja, ako su roditelji u miru, dijete će se samo dići i nastaviti dalje. Padat ćemo. I to je normalno. Dozvolimo i to.
Netko nas je uvjerio da uspjeh dolazi preko noći i to je program na kojem treba poraditi. Treba vremena, ustrajnosti, padova, dizanja, suza, bijesa, mogućnosti vraćanja na staro i tako sve u krug. Na tom putu nam treba netko ili više njih tko će nam reći da je sve u redu. Biti tu za nas. Zato ne možemo sami. Treba nam netko kao zrcalo tko će vjerovati u nas. Netko kao dovoljno dobar roditelj kojeg nismo imali. Netko tko će biti tu za nas da u jednom trenutku možemo biti sami. I da možemo vratiti povjerenje u život.
I vraćam se na početak priče. Zabava je uvijek dobrodošla, kao i dobro društvo. Zaželjeti drugima i sebi dobro. Uvijek. Svaki dan. Svaku minutu, a ne desetak dana u jednoj godini. Živjeti život najbolje što možemo. Korak po korak. Raditi promjene. Ne odustajati od sebe. Potražiti pomoć ako ne možemo sami. Otvoriti se i pomoć će doći.
Neka doček Nove godine ne bude samo običaj. Živimo je svaki dan. Obično i životno. I zabavljajmo se kad nam dođe, kao da je Nova Godina.
