Nekako nas razmekša, ozari nam dušu kada je netko neposredan, svoj, originalan.
To se vidi i po tome koliko smo zavoljeli Marka Purišića aka Baby Lasagnu, našega predstavnika na Euroviziji upravo zbog njegove autentičnosti, otvorenosti, iskrenosti. Svi žele biti blizu takve osobe, osjetiti tu energiju jer je ona zarazna i podsjeća na autentičnu, dječju radost.
I mene je dotaknula njegova energija i potvrdila mi ono što sam već i znala – koliko je važna autentičnost i koliko je važno znati tko smo. Oko nekih stvari nema pregovaranja. One trebaju biti jasne. Hvala Marko.
Energija autentičnosti otvara naša srca, povezuje nas, a da ne možemo ni objasniti zašto.
Zašto onda nismo svi takvi? Rodili smo se autentični, svoji, nevini.
Dijete kad je maleno istražuje svijet, promatra roditelje, otkriva, otvoreno je, znatiželjno, razigrano, slijedi svoje unutarnje impulse.
Ako ono tako otvoreno uvidi da se to roditeljima (zbog nekih njihovih uvjerenja ili trauma) ne sviđa i zbog svojega ponašanja dijete bude na bilo koji način kažnjeno, a dijete bez roditelja ne može preživjeti i oni su njemu centar svijeta, dijete počinje promatrati što je to što se roditeljima sviđa te s vremenom zatomljuje svoju autentičnu prirodu i životne impulse i u konačnici postaje osoba koja se prilagodila okolini, roditeljima, gubi sebe i traži se u drugima, postaje nesigurna osoba ili se neprestano natječe, misli da je bolje od drugih, superiornije i iznova se dokazuje.
To sve radi iz potrebe da se svidi drugima jer je, zatomivši autentični dio sebe, to dijete postalo osoba koja uistinu ne zna tko je i stoga se vezalo za ulogu koja je društveno prihvatljiva. Posljedica toga je odrasla osoba koja ima poziciju u društvu kao profesor, terapeut, liječnik… te iz te uloge djeluje i kada nije u radnom okruženju.
Takva osoba uistinu ne zna tko je jer doći do izvornoga dijela sebe znači osjetiti svu bol i upravo onaj dio u sebi zbog kojeg smo i odustali od toga izvornog dijela sebe. Možda ćemo doći do osjećaja ljutnje, zamjeranja, tuge, neprihvaćanja. Morat ćemo oprostiti i sebi i drugima to što smo u jednom trenutku odrastanja odustali od sebe, a da bismo se svidjeli drugima. Taj trenutak nije lagan, ali teže je živjeti život u kojem se pretvaramo da smo ono što nismo.
Neautentična osoba se osjeti. Njena energija nije lagana. Uz takvu osobu imate osjećaj kao da ne pričate s čovjekom nego nekim adaptiranim, umjetnim dijelom te osobe. To i jest prilagođeno “ja” koje nas je sačuvalo od boli u prošlosti, kada možda nismo imali izbora, jer su neke situacije za nas bile neugodne. Ali sada život iz tog mjesta zahtjeva ulaganje ogromne količine energije da se slika koju smo stvorili o sebi održi. I ta se slika, ako imamo sreće i prođemo kroz tešku životnu situaciju s kojom se više ne možemo nositi, počne raspadati – to nam daje priliku konačno dublje zaroniti u sebe i prisjetiti se tko smo. Tko smo bili kao djeca kada smo se osjećali lagano, poletno barem do trenutka dok nas nisu počeli “popravljati” kroz odgoj i obrazovanje.
Možda ćemo na putu vraćanja svom autentičnom dijelu izgubiti osobe koje nas poznaju kroz sliku koju smo stvorili o sebi, promijenit ćemo životni stil i to je na jedan način rizik koji trebamo prihvatiti.
S druge pak strane, ako nas osobe ne zavole onakvima kakvi smo zaista i onda one i ne pružaju okruženje u kakvom trebamo biti.
Puno puta sam i sama čula, kad bih se iskreno izrazila, kako je divno to što sam iskrena. No nekima je to pak previše. Ne zamjeram im jer nisu došli do onoga dijela sebe u kojem je iskrenost npr. u kontaktu važna. Sviđa im se idejno, ali ne i u praksi.
Budući da sam sigurnija u put na kojem jesam i budući da sam sretnija na tom putu, više mi u život ni ne dolaze osobe koje ne mogu izdržati iskrenost. Ili dođu, ali nekako se ne zadrže dugo.
Osobi, kojoj dođe na susret u psihoterapeutski prostor kod mene, uvijek kažem da ne treba popravljati nju nego one njezine dijelove koje odbacuje trebamo uz punu pozornost i podršku prigrliti i razumjeti dijelove sebe koje je iz straha i neprihvaćanja okoline odbacila.
I dozvoliti joj da se izrazi onako kako je oduvijek htjela, ali joj to nije bilo dozvoljavano. Postoji u takvom prostoru i struktura i siguran prostor koji terapeut toj osobi treba držati, unutar te strukture i takvog prostora osoba se može prepustiti i osloboditi,izraziti onako kako je kao dijete oduvijek željela.
Maja Vreća je tjelesno orijentirana psihoterapeutkinja.
