Kako osmijeh može biti vrsta obrane?
Nisam ni ja o tome razmišljala dok se nisam počela educirati za tjelesno orijentiranog psihoterapeuta. MOŽE. Kad ” nabacimo” osmijeh, a nije nam ni smiješno, ne možemo očekivati napad izvana.
“ZAŠTlĆENl” smo. Ako smo dobivali upute kroz odrastanje ” nasmij se, lijepa si kad se smiješ”, ” ružna si namrštena” ( namjerno pišem obraćajući se ženama jer kroz praksu vidim koliko se žene ” ŠTlTE” osmijehom), naravno da ćemo koristit osmijeh kao sredstvo obrane i kad nam NlJE do smijeha.
Ako smo ZBOG osmijeha izbjegli batine, kritiku, smijat ćemo se u životu ako nam nije do smijeha jer tako izbjegavamo potencijalni napad izvana. Kroz praksu vidim koliko žena to još uvijek primjenjuje i kad pričaju o temama koje im NlSU ugodne.
Prošle godine na jednom festivalu usred jedne radionice , u trenutku kad se moderatorica nespretno, pomalo ” šovinistički” obratila ženama i žene su se AUTOMATSKl počele smijati, samo smo kolegica s edukacije i ja napustile radionicu.
Usred nečega plemenitog čuti tako nešto nelagodno za ženu, a žene se automatski nasmiju, DOVOLJNO govori KOLIKO živimo u traumi kad se SLOBODNO izraziti znači HRABROST, ODVAŽNOST, a to je NORMALNA ljudska potreba.
Da ne kažem da sam od barem dvije terapeutkinje u životu uz ” TRAUMA” osmijeh čula komentar: “Koga roditelji nisu tukli, to JE normalno, ne bi izašle ovakve”. NlJE normalno. Batine NISU nešto normalno, ali to sad nije tema.
NlJE normalno smijati se ako ti do smijeha NlJE. To je ZNAK traume, POVREDE.
Volim se smijati, ali postoje situacije kojima smijehu NlJE mjesto, kad pričamo o dubokoj rani i to je tema ovog posta. SMlJ SE KAD TI SE SRCE SMlJE.
Vjerujem da postoje i muškarci koji imaju sličnu povredu. Kroz praksu ipak više susrećem ovakve žene iako znam da ima i muškaraca ranjenih u ovom pogledu.
Maja Vreća je tjelesno orijentirana terapeutkinja pod supervizijom.
