Ovo pitanje postavio mi je dragi poznanik prije nekoliko dana pa sam ga odlučila ovako prokomentirati.
Napisala: Maja Vreća, tjelesno orijentirana psihoterapeutkinja
Postoji nešto što sam odavno čula, što mi je tada izazivalo razne emocije, a sada poprilično dosljedno živim. To su dvije istine: ljudi su naša ogledala, ne mogu nas povrijediti, ako im ne dozvolimo, i ne postoji nitko izvan nas.
Ne znam kakve emocije u vama bude ove istine. Nitko nas ne može iscrpiti ako mu to ne dozvolimo. Postavlja se pitanje zašto to onda dozvoljavamo?!
Razni ljudi prolaze nam kroz život i u nama pobuđuju različite emocije. Naša reakcija na svaku osobu kojoj poklonimo pažnju, a koja nas svojim komentarom uspije uznemiriti, govori više o nama nego toj osobi.
Većina odraslih ljudi ponaša se poput djece. Pokušavaju na svoje načine, iz vlastitih rana, prijeći naše granice. Nekad to čine vrlo suptilno, a ponekad manje suptilno ili čak vrlo grubo. Žele se nekako umiriti, ne mogu preuzeti odgovornost za svoj život.
Mi smo oni koji dopuštamo prelaženje granica. Pa zapitajmo se zašto to činimo? Možda u nama progovara glas našeg roditelja koji više ili manje glasno govori da moramo biti dobri sa svima, ili možda imamo korist od tih osoba?
Što bi se dogodilo s nama kada bismo rekli NE takvim osobama, kada bismo samo “produžili”, ne dozvolili da nam pokvare dan? Ako su ti ljudi s kojima smo u kontaktu nama bliske osobe važno im je postaviti granicu i reći što i kada nam smeta. Ako je pak te osobe krše na nama je da se zapitamo što mi to ustvari radimo u određenom odnosu. Tko vrši tiraniju nad nama? Mi prema sebi samima ili netko drugi nad nama?
Nitko nema moć nad nama, ako im to ne dozvolimo.
Bojimo li se biti ono tko jesmo? Znamo li uopće tko smo?
Što nama znači ne biti “dobra” osoba koja bespogovorno odgovara na tuđe potrebe?
Jedine osobe na čije potrebe trebamo odgovoriti na pravi način su naša maloljetna djeca ako ih imamo i mi sami. I nitko drugi! Čak ni partneri, supružnici. Udovoljavanje bilo kome drugome je naša dobra volja. Ovo može frustrirati jer smo naučili dati da bi dobili. Što ako ne trebamo nikome više dati? Što ako je dovoljno da smo “dobri” na zdrav način, dobri prema sebi? Odgovaramo na vlastite potrebe na zdrav način. Vjerujem da bi svijet bio prekrasno mjesto kada bi svatko krenuo od sebe, ali tome nije tako.
Živimo “parazitske” osobne i poslovne odnose po principu – ja tebi, ti meni. Ili – ja tebi, ti meni ne moraš samo me nemoj dirati. To tako ne ide. Život je stalna promjena i od nas traži rast. Ako to ne osvijestimo i ako ne rastemo kroz spoznaje, rasti ćemo na teži način – kroz iskustva, kroz druge ljude koji će nas povrjeđivati, iako najčešće ne namjerno. Svatko djeluje iz vlastite razine svijesti, uvjerenja i programa. Baš kao i mi.
I zato se zapitajmo kakvu igru života igramo ako toleriramo odnose koji nas crpe. I potpuno je u redu tolerirati druge i drugačijosti, ako smo s time u miru. Za početak je dovoljno osvijestiti ovu istinu. Ako nas ona uznemiruje to znači da u njoj postoji nešto o čemu moramo dublje razmisliti. Svaka naša reakcija ili okidač govori da nešto stoji iza te reakcije ili okidača. Otkrijmo što!
Odrasla osoba je autentična, emocionalno zrela, otvorena i iskrena prema sebi, svjesna da je ne trebaju svi voljeti, ima zdrav odnos prema sebi i drugima.
Čini mi se da je malo istinski takvih ljudi.
Često igramo dječje uloge pokušavajući zadovoljiti društvo, roditelje, partnere, prijatelje, poslovne suradnike…
Za promjenu obrasca duboko ukorijenjenog u nama nema čarobnog štapića.
Ovaj obrazac stvarali smo desetljećima. Pogrešno je očekivati da može brzo i nestati.
Potreban je dubok i predan rad.
Pomak se ne događa čitajući raznu literaturu i slične tekstove za samopomoć (što je svakako dobro za početak novoga puta) nego osvještavanjem da igramo ulogu dobrog djeteta koja nam više ne služi. Odavno smo odrasli.
Promjena dolazi kad pročitano počnemo primjenjivati u praksi.
Došli smo na ovaj svijet živjeti po srcu, autentično i svoje.
Naravno da možemo pristati prilagoditi se i živjeti nečija tuđa uvjerenja, programe i kako “drugi žele”.
Na nama leži odgovornost za sebe same. Bitno je da smo mirni s vlastitim izborima.
tjelesno orijentiranu psihoterapeutkinju .
