Glas s radija koji nas je desetljećima upoznavao sa zanimljivim pričama i povijesnim činjenicama iz prošlosti Dubrovnika, glas koji je uvijek hrabro stao u argumentiranu obranu baštine, kulture i prostora u kojem živimo. Novinarka i povjesničarka umjetnosti gospođa Maja Nodari, ovogodišnja dobitnica godišnje nagrade Grada Dubrovnika ističe kako je prostor najvažniji dubrovački resurs, a nematerijalna kultura života, koju su Dubrovčani njegovali stoljećima, odrazila se u prostornom skladu arhitekture i krajolika. „Ovaj prostor nije naš, mi smo njega naslijedili, a naš je zadatak da ga oplemenimo i ostavimo u nasljeđe budućim generacijama“, ističe.
Maja Nodari završila je povijest umjetnosti na zagrebačkom sveučilištu, ali osim svoje struke zanimala se za široki dijapazon kulturnih pojavnosti, koje optočuju njezinu struku, kao što je književnost, glazba, teatar…A po povratku u Grad, zaposlila se na Radio Dubrovniku.
-Tada 1974. bile su u Dubrovniku takve (ne)prilike da je samo jedna osoba radila kao konzervatorica. Gospođa Beritić ima svoje zasluge u očuvanju Grada, ali svoje znanje nije prenosila mladima, a ovu našu struku najprije trebaju nositi mladi obrazovani ljudi uz prenošenje znanja i iskustva starijih kolega. U moje vrijeme u Dubrovniku to nije bilo moguće. Stoga sam potražila posao drugdje. Bila sam i glazbeno obrazovana, pa su mi ponudili posao u muzičkoj redakciji Radio Dubrovnika. Taj je posao bio novo i lijepo otkriće u mom životu, pa se osim na karijeru radio „upleo“ i u moj privatni život. Tako sam upoznala i supruga Miljenka Jelaču, urednika tadašnjeg Radio Zagreba, koji je lani obilježio svojih 60 godina u radijskom eteru i od kojega sam jako puno naučila.
Iz glazbene redakcije, korak po korak, od slaganja fonoteke, čitanih i vođenih emisija uživo, gospođa Maja, došla je i do informativne redakcije u kojoj je radila do 1993.
-Radio je zapravo meni do dan danas velika ljubav. To je medij koji vas povezuje s jako puno ljudi i to riječju, odnosno govorom, jezikom i glasom. Stavim slušalice i slušaju me ljudi koji koji znaju od mene puno više, ali i oni koji od mene znaju manje. Izazovna mi je bila ta forma, prenijeti znanje, priču na zanimljiv način da u njoj ima dovoljno činjenica, a da bude razumljiva svima. Novinar uvijek treba raditi, bez obzira u kojem mediju, tako da barata istinitim činjenicama, a da to ne bude neko dosadno izlaganje i koristiti jezik tako da ga razumije i akademik i čistač ulice. Novinarstvo sam učila na radiju od starijih kolega, a posebno od urednika i pjesnika Draga Britvića. Osnovno što su nas učili je dostojanstvo riječi i poštovanje slušatelja i ono najvažnije odgovornost za svaku javno izgovorenu riječ. Studij novinarstva u moje vrijeme nije postojao u tadašnjoj državi, novinarstvo se postupno učilo od starijih kolega, a mi smo naprosto imali dobre učitelje.
Nakon što je popustila režimska stega, došla je na svoje i posvetila se upravo nematerijalnoj baštini Dubrovnika, usko vezanoj uz svece, koje su Dubrovčani revno štovali i tijekom komunizma, ali se o tome u medijima nije govorilo.
-Postupnim popuštanjem stege u javnom prostoru, negdje oko 1989. po prvi sam put u Radio-kalendaru napravila prilog o svetom Nikoli i običajima koji ga u Dubrovniku prate. Zapravo sam tad ja mogla svoju struku početi plasirati u u novinarskom radu. Povjesničar umjetnosti, konzervator nije samo osoba koja se bavi spomenicima i predmetima. Uz arhitekturu jako je bitna, kako se danas zove, nematerijalna kultura, kojom sam se uvijek bavila. To nematerijalno, nedodirljiva kultura, koju su Dubrovčani njegovali stoljećima, koja je bit onog gosparstva, korijen je iz kojeg nastaje arhitektura, umjetnički i obrtnički predmeti, običaji. Da toga nije bilo, ne bi bilo ni ove prekrasne arhitekture, kultiviranog prostora.. Sve materijalno uvijek nastaje iz onoga nematerijalnog što ljudi nose u sebi. A Dubrovčani su imali tu jednu kulturu ponašanja. Od pozdrava, do govora, do kulture prehrane, serviranja hrane… Sklad vanjskog i unutrašnjeg od izgleda do ponašanja upravo je glavna sastavnica dubrovačkog gosparstva, a onda i svega što je iz toga nastalo u materijalnoj okolini. To se ne može naučiti u školi, to je ono što nasljeđujemo i ostavljamo u nasljeđe.
Dio te nematerijalne kulture kojom se gospođa Maja bavi u svom konzervatorskom i novinarskom radu je i fenomen svetoga Vlaha.
-Kako vrijeme prolazi, običaji se mijenjaju, neki nestaju, neki nastaju, ali kultura slavljenja svetog Vlaha, kroz milenije traje. Tu se dogodila jedna nevjerojatna veza između Grada i ovog Sveca svega svijeta. Dubrovčani su bili po mentalitetu teški. Nije to ni čudno, kad znamo da su uvijek živjeli na granici tjeskobe u strahu da će ih netko jači ili s mora ili iz zaleđa pokoriti i oduzeti im njihovo bogatstvo i slobodu. Zato su sve držali ispod tapita, da nitko izvanka ne zna što oni imaju, što sve mogu. A imali su veliko materijalno bogatstvo i stvarali su sliku sretnog grada. Vlaho je bio njihovo jedino političko uporište. Kneževi su se birali na mjesec dana i rijetko je koji ostao u povijesti upamćen, a sveti Vlaho bio je i religijska i politička konstanta, ikona Republike, kojoj su se obraćali i u ratovima i epidemijama. On utjelovljuje tu moć i sva dobra života. Sve je lakše uz našega Vlaha. Dubrovčani su mu se utjecali u svakoj nevolji, a on nas je svojim čudesima spašavao. Fenomen svetoga Vlaha živi u našim ljudima.
Ovogodišnja Festa bila je u znaku epidemije koronavirusa s određenim ograničenjima. Je li to prvi put da se Festa prilagođava vremenu i prilikama?
-Nije, imamo neke novije primjere, prije par godina bila je ona velika kiša, pa su u procesiji bili samo barjaci, bez relikvija. A ljudi su uporno, pod ombrelama stali na Stradunu. Biskup je u Katedrali izložio najvrjedniju relikviju, parčevu glavu, a ljudi su čekali u redu i išli su u ophod. Iz povijesti znamo da se Festa, odnosno ovaj njezin svjetovni dio u javnom prostoru, u raznim nevoljama odgađao. U 17. stoljeću, kad je prijetila turska opasnosti, pa Prvi i Drugi svjetski rat.
Festa se ratnih godina održavala samo crkveno, bez vanjske manifestacije. 1919. „List dubrovačke biskupije“ izvještava da se „Festa po uobičajenom programu održala, „slađe i oduševljenije nego zadnje četiri godine ratne“. Španjolska gripa, španjolica, najveća pandemija u povijesti čovječanstva počela je u ožujku 1918. i kulminirala u tri vala, te završila u lipnju 1920. Na području Hrvatske odnijela je oko sto tisuća života. Ipak časopis „Narodna svijest“ donosi opširan izvještaj s Feste, s trodnevljem, misnim slavljem, procesijom, čak i igrom tombule poslijepodne, uz veliko mnoštvo naroda. Festa sv. Vlaha se za pandemije španjolice održavala, vjerojatno su u veljači valovi epidemije jenjavali, a za epidemiološke mjere ne znamo, jer se o tome u poratno vrijeme nije puno izvještavalo.
Svetom Vlahu su se Dubrovčani, kao liječniku zavjetovali, utjecali i tražili ozdravljenje od raznih bolesti, a on ih je čuvao, kako nas čuva i danas. Njemu trebamo zahvaliti što smo i ovu pandemiju prošli zasad bez velikih posljedica po zdravlje unatoč našoj velikoj ingordeci.
Ingordeci? Kako to mislite?
–Ingordeca, lakomost, najviše u smislu prostora, koji je moja uža specijalnost. Spomenik nije samo arhitektura, samo zgrada i skulptura. Nisu to samo Knežev dvor, Crkva sv. Vlaha, slike i umjetnički predmeti. Za spomenike je najvažniji kontekst, u dubrovačkom slučaju kulturni krajolik u kojem se nalaze. Krajolik na koji smo se kroz stoljeća naučili i što je zapravo bitna odrednica Dubrovnika, jedan čvrsti spomenički kontrapunkt jezgre u zidinama i onda preko Pila, Konala i Ploča, kontinuirano širenje arhitekture uklopljene u prirodu u krajolik onakav kakvim ga je Bog stvorio s dodatkom mjere ljudske ruke koja ga je oplemenila. Sve to zajedno, taj prostor koji je naš jedini, ponavljam jedini, kapital. To je Dubrovnik neplanskom i pretjeranom izgradnjom nažalost izgubio i to je ta naša ingordeca i lakomost, kojoj smo podlegli, zaboravljajući kako smo taj kultivirani krajolik naslijedili i da nije na nama da ga uništimo, nego da ga sačuvamo, oplemenimo i ostavimo budućim generacijama u nasljeđe.
Gospođa Maja objašnjava mi kako je još Plan južnog Jadrana iz 1969. zaključio kako na užem prostoru Dubrovnika treba zaustaviti gradnju, a osobito u obuhvatu onoga što sad zovemo kontaktnom – buffer zonom povijesne jezgre.
-Ne treba nama UNESCO određivati mjeru, mi to sami sebi trebamo odrediti. Ta razumna mjera je ono na čemu je počivala Dubrovačka Republika i zbog čega se i održala. Ovo što se događa zadnjih desetljeća, a u posljednjih pet –šest godina pogotovo, nepovratno mijenja dubrovački krajolik. U prostor se ubacuju konfliktne interpolacije, zgrade, koje ne poštuju taj sklad, a prostor se čisti od zelenila i raslinja, od onoga što je Bog stvorio. Evo nekoliko beskrupuloznih primjera te ingordece i lakomosti.
Glavica od Gimana iznad ljetnikovca Petra Sorkočevića donedavno je završavala onim lijepim zelenim volumenima krošnji prema nebu. U nju se uklopila, ničim je ne narušivši OŠ Lapad, a onda je netko na vrhu Gimana izgradio neku sasvim prosječnu, običnu zgradu, koja se vidi iz svih dijelova grada i odasvud strši kao žalosna investitorska degradacija u prostoru, koja narušava krajolik, a zašto? Zato da bi netko iz svog stana imao lijepi pogled? To nisu potezi dobrih nasljednika, jer naglašavam još jednom, popravka, kada je riječ o devastaciji prostora, nema. Nekontrolirana potrošnja prostora je nepopravljiva!
Drugi je primjer Uvala Lapad. Tamo gdje su nekad bili maslinici sad su Dvori Lapad, tamo gdje je bio lapadski gaj i banje, sad je betonizirana plaža sa suncobranima. Nije mi jasno zašto se ona šumica nije mogla uklopiti u novo uređenje plaže. Zašto je trebalo ukloniti svo zelenilo? I onda ono ranjeno brdo u Uvali Lapad. Trajno uništeni krajolik!
Pa onda prostor secescijske remize, koji je srušen, dok se u svijetu takva arhitektura čuva i prenamjenuje, mi smo sve porušili i dolje ostavili neurednu baruštinu. I nitko ne zna što će tamo sada biti, a mogla je biti jedna lijepa natkrivena tržnica sa sačuvanim povijesnim dijelovima arhitekture i skladnom nadogradnjom.
Nadalje, secesijska kuća „Sandri“ kako je zovemo, zarobljena neskladnom i pretjeranom izgradnjom na Batali, potom i gradnja na Gorici svetoga Vlaha, koja je trajno narušila hodočasnički put i ambijent do crkvice Parca, svetoga zavjetnoga mjesta.
Isto se dogodilo i na Nuncijati. Takvom izgradnjom mi rušimo našu kulturu, koja je zapisana u prostoru i trebamo se s pravom zapitati kakve će generacije mladih odrasti u takvom neskladu. Sad kad nema turističke gužve, šetamo gradom i vidimo sve te rane u prostoru. Iskreno se nadam da će ova gradska vlast stati na loptu i pod bilo koju cijenu zaustaviti devastaciju.
Turizam, smatra Maja Nodari, nikako ne može biti opravdanje za devastaciju najvažnijeg dubrovačkog resursa, dapače, smatra ona, upravo će ga takav odnos prema prostoru uništiti.
-Ukoliko se ovaj trend ne zaustavi, odmah sad, mi smo potpuno potrošeni. Turisti u nas dolaze iz sjevernih krajeva iz velikih gradova, prosječne arhitekture kako bi uživali u suncu, moru, našem opuštenom načinu života i ljepoti krajolika, a ako ćemo mi to sve uništiti prosječnim glomaznim zgradurinama, bez zelenila, zbog čega bi oni dolazili? Takve, uniformirane zgrade imaju oni i doma. Kultivirani je krajolik također naša baština.
Nagrada Grada Dubrovnika, koja joj je dodijeljena na svečanoj sjednici Gradskog vijeća na Kandeloru, veseli je, osobito jer su je se sjetili njezini sugrađani, a dodijeljena joj je zbog promicanja i čuvanja baštine, kako kroz javne nastupe i konzervatorski rad, tako i kroz njezinu emisiju „Dubrovačka baština“, koja se emitira punih 30 godina.
–Baština je emisija koju sam počela raditi baš u ovoj našoj Hrvatskoj, kad više nismo morali šutati o svetom Vlahu, prostoru u kojem živimo i našoj nematerijalnoj kulturi sklada, koja je oblikovala i ovaj Grad kroz njegovu prošlost i nama danas dala i ljepotu i resurs od kojeg živimo. Pokušala sam svoje znanje iz struke, kroz novinarski rad prenijeti svima, približiti te naše običaje, kulturu svakodnevlja. Povratne informacije od naših dragih iseljenika, pomoraca, gospođa koje prodaju na placi moja su najveća nagrada. Njihova pisma, komentari, uvijek pozitivi i lijepi, pokazivali su mi da sam na pravom putu. Kroz emisiju pokušavam podsjetiti na neke zaboravljene činjenice iz povijesti, na neke zaboravljene običaje, ali i podučiti mlađe generacije o toj jedinstvenosti ovog Grada koja je i nas njegove stanovnike oblikovala.
U jednom pismu, koje je bilo potpisano s kapetan L, a u vrijeme kad nije bilo Interneta i mobitela pisalo je, između ostalog,: kroz Vaš glas mi čujemo glasove naših majki, naših žena naših sestara, naše djece. Taj nam se glas obraća u daljini u jeku svih nevolja i uvijek nam ispriča nešto što nismo znali. Baš to je misija Baštine, osluškivanje povijesti u sadašnjem vremenu, pri čemu se sadašnjost broji godinama mog života.
Meni je ova nagrada Grada iznimno draga jer me se sjetio i počastio me moj Grad, ali najveća nagrada za sve ovo što sam radila je kad saznam da se moje emisije slušaju u školama, da ih slušaju ljudi različitih generacija i zanimanja, pa ako sam svojim radom tijekom ovih godina došla do barem petero mladih ljudi, koji su slušajući baštinske emisije možda izabrali svoju profesiju, ja sam ispunila svoju misiju.
